U ime Ministarstva hrvatskih branitelja Ivica Akmadža, najavljujući novi zakon o civilnim žrtvama, je pojasnio:

Ivica Akmadža i Ivan Tašev, urednik

„Što se tiče prava maloljetnih civila koji su ostali bez roditelja u Domovinskom ratu- i na poticaj udruga koje su sudjelovale u oblikovanju zakona – razmatra se mogućnost da se takvoj djeci omoguće određena prava.”

Međutim, po postojećem zakonu to nije moguće – pojasnio je – a vidjet ćemo kako će to biti u novom nacrt prijedloga zakona, koji će biti javno dostupan, koje sve mogućnosti ćemo imati i za takve slučajeve o kojima se razgovaralo.

Priznao je da u postojećim zakonu nisu prepoznati ni nestali, odnosno njihove obitelji, tako da je i to jedno područje koje će biti vjerojatno obuhvaćeno novim zakonom, mogućnostima da i obitelji nestalih ostvare određena prava.

Ministarstvo hrvatskih branitelja, preko svoje Uprave za zatočene i nestale, intenzivno radi na tom humanitarnom pitanju traženja nestalih osoba iz Domovinskog rata, podsjetio je također Akmadža.

Predsjednica Udruge hrvatskih civilnih stradalnika Sisačko-moslavačke županije Đurđa Gmaz iznijela je svoje svjedočanstvo stradanje kćeri na Kupi od rafalne paljbe srpske strane na djecu koja su se kupala na rijeci.

Krvnici i dalje žive slobodni u BiH nedostupni pravdi. Tom prilikom joj je i sin teško ozlijeđen, a status joj je od te 1993. i dalje isti.

Nije se ništa promijenilo „jer obitelji poginulih civila, odnosno djece, nemaju nikakva prava. U stvari, imaju. Postoji jedan zakon gdje ostvarujete pravo na obiteljsku invalidninu, ali samo ako nemate nikakva primanja”.

Objasnila je: Ako je majka domaćica ima pravo, no ako ima primanje od jedne kune, odnosno mirovinu ili osobni dohodak, tada nema nikakva prava.

„Znači ja za svoje dijete, koje je stradalo 1993. godine, nemam nikakvo pravo jer ima mirovinu. Od države nikad nisam dobila ni za jednu laticu a kamoli cvijet.”

I kroz tih 25 godina od stradanja Đurđine kćeri, nadležnost ministarstava za status civilnih žrtava mijenjao se sedam puta i redovito su im nove vlasti obećavale pomak, no tek sada po prvi puta, s dolaskom Tome Medveda na mjesto ministra branitelja, sreli su se njim već prvi mjesec njegova mandata i bio je vrlo konkretan.

dr. Ante Nazor i Đurđa Gmaz

„I on je priznao da je napravljena velika nepravda za civilne stradalnike Domovinskog rata te da će on gledati tu nepravdu ispraviti. Mislim, na dobrom smo putu, zakon je napravljen, na Vladi je i nadamo se uskoro da će u saborsku proceduru”, dodala je HKM-ova sugovornica.

Dr. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra, rekao je da su dosadašnje spoznaje o broju ukupno stradale djece, na sreću, ipak nešto povoljnije.

Najviše ih je stradalo u istočnoj Hrvatskoj; na području Vukovarsko-srijemske, Brodsko-posavske i Osječko-baranjske županije.

U Vukovarsko-srijemskoj županiji poginulo je njih 54, u Osječko baranjskoj 38, a u Brodsko-posavskoj 41 i svima je poznat slučaj iz Slavonskog Broda kada je u gradu u granatiranju parka poginulo 25 djece, a u bližoj okolici 29, iznio je činjenice dr. Nazor i spomenuo još podataka koje su tijekom rata skupljale i državne institucije.

„On govori o strahotama rata i stradavanju upravo najmlađih, jer kao žrtve rata trebamo računati i djecu koja su ostala bez roditelja, a prema podacima iz 1996. ostalo je njih 4327 bez jednog ili oba roditelja. Čak je registrirano desetoro djece koja su ranjena u ratu protiv Hrvatske, a kojima je istom prilikom poginula majka.”

Naveo je dr. Nazor – prema popisu iz lipnja 1994. godine – da je u Hrvatskoj bilo i 48.760 prognanika te 62.683 djece izbjeglica iz Bosne i Hercegovine.

Dakle, u tom je trenutku u našoj zemlji bilo 111.443 djece i mladeži bez vlastitog doma, škole i dječjeg vrtića – djece koja su bila surovo prognana iz svog djetinjstva.