U propovijedi je promišljao trima paradoksima: o smrti koja rađa život, o darivanju koje spašava i o služenju koje uzvisuje – kroz lik svetoga Lovre, čovjeka koji ih je utjelovio u svome životu, službi i smrti.

U Božjoj pedagogiji postoji jedan zakon koji ne prestaje iznenađivati ljudski razum jer ide protiv logike svijeta: da bi nešto živjelo, mora prvo umrijeti. Da bi jedan život postao blagoslov drugima, mora biti razlomljen poput kruha. Da bi se rodio istinski plod, mora se pristati na gubitak sigurnosti i na umiranje vlastite volje.

Gospodinu nije cilj da nas evanđeoskom slikom pšeničnog zrna, koje umirući u zemlji donosi plod, pouči umijeću sađenja. Zrno ostaje cijelo dok se čuva u ladici, u posudi, na polici. No, ne donosi život. Tek kada padne u tamu zemlje i izgubi svoje obličje, tada počinje rasti i donositi plod.

Tako je i s čovjekom.

Ako sve svoje napore ulaže u to da svoj život očuva netaknutim, prividno cjelovitim, da ga sačuva za sebe, ostat će sam. „Trajat će“ dulje ili kraće vrijeme, ali neće živjeti. Ljudsko biće sazrijeva samo kad se odrekne straha od umiranja sebi i oholosti, kad prestane tražiti priznanja i počne živjeti za drugoga.

Logika umiranja

Povijest Crkve jasno pokazuje da nema života bez žrtve, niti plodova bez trpljenja. Njezine najsjajnije stranice nisu one koje govore o ljudskoj snazi, o političkom utjecaju, kulturi ili moći, nego stranice ispisane krvlju Kristovih svjedoka. Logiku umiranja da bi se živjelo mučenici potvrđuju na najizvrsniji način, jer njihova je žrtva plod ljubavi i sjedinjenja s Kristom.

Stoga je poznata Tertulijanova izreka: „Krv mučenika sjeme je kršćana“ istinita i stvarna sve do naših dana.

Crkva nikada nije bila tako plodna kao u vremenima kada su njezini sinovi i kćeri spremno polagali život čuvajući vjernost Istini. Sveti Lovro nije tražio da sačuva život. Izložen prijetnjama smrću, nije se pozivao na kompromisna i diplomatska rješenja. On je jednostavno dao sebe, svjestan da postoje trenuci koji traže da zrno padne u brazdu povijesti da bi u njemu mogao niknuti plod Kristove slave.

Istina koja zvuči kao poraz

Život svetoga Lovre bio je izazov onima koji su živjeli od nepravde. Njegova vjernost postala je tiha optužba tadašnjim strukturama moći. Bogobojazni i pravedni ljudi postaju savjest društva. Njihovo postojanje budi nelagodu u svijetu kojem je grijeh sasvim prihvatljiv.

Čovjek koji živi po Kristovu mjerilu ne može a da ne izazove otpor. Ne zato što napada, nego jer podsjeća. Ne zato što osuđuje, nego jer zrači onim što drugi žele zanemariti. Tako je sveti Lovro postao kamen spoticanja za carsku silu koja nije podnosila Božje standarde.

Svetost svetoga Lovre bila je plod spremnosti na svakodnevno umiranje. Tajna plodnoga života nije u tome da ga se sačuva nego da ga se daruje i da se bude spreman svakoga dana umrijeti sebi, svojoj udobnosti, svojim planovima, vlastitoj sigurnosti.

U čovjeku je duboko ukorijenjena želja da život sačuva, osigura, zaštiti. Od djetinjstva učimo izbjegavati rizike, štedjeti snagu, čuvati se. No, Evanđelje pred nas stavlja jednu sasvim drukčiju logiku, logiku darivanja, trošenja za druge. Isus nam ne govori: „Sačuvaj svoj život i bit ćeš spašen“, nego:

 „Tko izgubi život svoj poradi mene i Evanđelja, spasit će ga.“ (Mk 8,35; usp. Iv 12,25)

To je istina koja na prvi pogled zvuči kao poraz, ali je u svojoj dubini pobjeda. Život nije posuda koju treba napuniti, nego oganj koji treba raspiriti.

Sv. Lovro – istinski služitelj

Sveti Lovro, nije odlučio „odraditi svoje“ i preživjeti. On je svoj život uložio do posljednjega daha. Nije trgovao s vjerom, nije kalkulirao sa sudbinom. On nije pitao: „Što mogu dobiti?“, nego: „Što mogu dati?“ Takva raspoloživost duše svijetu izgleda kao ludost i upravo mu se taj isti svijet potajice divi.

Sveti Lovro bio je đakon, što znači „služitelj“, onaj koji se nije zadržavao na planovima, nego je služio bližnjima u njihovim konkretnim potrebama. Bio je u službi oltara i siromaha, Boga i čovjeka.

U svijetu koji nas uči da je sreća u blagostanju i samoočuvanju, Krist nam govori da je prava sreća u življenju za druge. Istina, taj put vodi umoru, iscrpljenosti, katkada i do granice snaga. Ali bolje je, kako kaže izreka, izgarati svaki dan, nego hrđati cijeli život.

Zato danas molimo svetoga Lovru da nas nauči mudrosti da se ne bojimo trošiti svoj život: u molitvi, u žrtvi, u služenju, u ljubavi. Neka nas oslobodi potrebe da sve bude pod našom kontrolom, da nas ništa ne smije boljeti, da nikada ne smijemo riskirati.

Bolje je, kako kaže izreka, izgarati svaki dan, nego hrđati cijeli život.

Onaj tko nikada ne riskira, nikada neće znati ljubiti kršćanskom ljubavlju. A onaj koji ne zna tako ljubiti, već je izgubio život. Krist nije došao da sačuva svoj život, nego da ga položi za nas. Sveti Lovro to je razumio. Zato je naš zaštitnik i uzor.

Sjetimo se svojih roditelja, baka i djedova, odgojitelja i prijatelja, onih kojih se sjećamo s ljubavlju. Nisu nas možda zadužili velikim riječima, niti su imali visoke položaje, ali su nas voljeli i služili nam u jednostavnim svakodnevnim stvarima, u njima nudili svoje srce. I zato ih pamtimo. Ljubav je služenje, a služenje, ako je u ljubavi, postaje dijelom vječnosti.

Ideja služenja u našem je vremenu ozbiljno ugrožena.

Mi, ljudi današnjice, nismo nužno lošiji od svojih predaka, ali bismo mogli reći da smo, više nego oni, izgubljeni. Egoistična kultura uči nas da u svemu prvo tražimo sebe: da se osiguramo, zaštitimo se, da budemo „netko“, da nas drugi poštuju. Tako se odričemo jedine logike koja dalje život, logike ljubavi. Rijetko se danas čuje: „Stani na posljednje mjesto“ ili „Daj prednost drugome.“ Uklonjena je iz svakodnevnog rječnika riječ „žrtva“, a time i pojam „duše“ biva lišen najdubljega smisla.