Draga braćo i sestre,

Božić nas uvodi u središnje otajstvo naše vjere: Bog je postao čovjekom i nastanio se među nama. Njegovo rođenje vrhunac je svete povijesti spasenja. Od proroka naviještan i od naroda Saveza iščekivan, došao je darujući nam nadu „obećane budućnosti konačnog cilja povijesti, prema kojemu su pozvani i upravljeni svi ljudi i narodi.“[1]

Evanđelist Ivan opisuje događaj Božjeg dolaska svečanim proslovom, uzvišenim riječima koje možemo razumjeti samo ako svoj duh uzdignemo iznad naših ograničenih predodžbi i ako srca otvorimo snazi Božje riječi koja i danas želi prebivati u nama. „Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama“ – ove Ivanove riječi odjekuju poviješću poput jeke s najuzvišenijih bregova.

Sveti Augustin u svom tumačenju Ivanova evanđelja naziva apostola Ivana gorom, uzvišenom dušom prosvjetljenom Mudrošću Božjom[2], jer mu je bilo dano s veće visine vidjeti, dublje razumjeti i prenijeti otajstvo koje je stoljećima bilo skriveno u Bogu, a objavljeno u naše dane. Božja stvarateljska Riječ koja postoji od vječnosti u punini vremena postala je čovjekom i otvorila put prema Bogu za sve ljude (usp. Ef 3,8-12). Ivan prepoznaje da je Riječ, Logos, bila prisutna i djelotvorna i prije nego što je postala tijelom u Isusu Kristu. On Grcima koji su stoljećima razmišljali o Logosu – moći koja je stvorila svijet i koja održava njegov red, koja omogućuje razum i spoznaju te vodi čovjeka k Bogu – poručuje: Isus je ta Riječ.

Braćo i sestre, Božić nas poziva da uzdignemo svoj pogled i otvorimo oči za Božju stvarateljsku mudrost, za Logos, za njegovu Riječ po kojoj je sve stvoreno i po kojoj smo pozvani živjeti u ljubavi.

1. Božja Riječ i ljudske riječi
Jeste li ikada razmišljali o snazi riječi? Riječ ima nevjerojatnu moć. Jedna riječ može izmamiti osmijeh na lice, a druga može izazvati suze u očima. Ponekad riječ može obilježiti čitav život neke osobe. Moć riječi nije samo u zvuku koji odjekne i prođe, već ponajviše u učinku koji ostavlja. U svakodnevnom životu riječima gradimo odnose, izražavamo ljubav ili, nažalost, izazivamo sukobe.

Također, u današnje vrijeme često se neodgovorno služimo riječima. Ponekad ih izgovaramo nepromišljeno, ponekad ih svjesno koristimo da bismo povrijedili druge. U vremenu brže i lakše komunikacije kakvo je naše sve smo svjesniji da riječi mogu oblikovati stvarnost, mogu graditi zajedništvo, ali ga isto tako mogu razoriti. Naša stvarnost danas nerijetko postaje iskrivljena riječima koje stvaraju privide umjesto da otkrivaju istinu. Čovjek se ponaša kao da je Bog. Sveti Augustin piše: „Po Riječi (Logosu) stvoreno je što god je prirodno postalo, što god ima u stvorenja, sve što je posve utvrđeno na nebesima, što sjaji odozgor, što leti pod nebom i što se miče po cijeloj prirodi, svako uopće stvorenje (…) od anđela do crvića.“[3] Ništa ne postoji osim po Božjoj stvarateljskoj Riječi.

Sve što je u prirodi stvari dolazi od Boga. Svi pokušaji da ljudska djela odražavaju lik čovjeka, a ne Boga, vode u idolopoklonstvo. Kad se suočimo sa zlom i patnjom, poput tragedije koja se dogodila ovih dana u osnovnoj školi u Prečkom, prirodno je da postavimo pitanje: „Zašto je Bog to dopustio?“ Iako se odgovor može činiti paradoksalnim, vjera nas poučava da Bog, iz svoje neizmjerne ljubavi prema nama, dopušta zlo zbog dara slobodne volje.

Bog je stvorio svijet u kojem je čovjek sposoban birati između dobra i zla – svijet u kojem se sloboda koristi za izgradnju kreposti i karaktera. Da je Bog stvorio svijet bez slobode izbora, u kojem bi ljudi činili dobro iz prisile, to ne bi bio svijet ljubavi, već svijet determinističke nužnosti. U takvom svijetu ne bismo mogli razumjeti Boga kao ljubav, već bismo ga vidjeli kao diktatora koji oduzima ljudsku slobodu.[4]

Upravo nam sloboda omogućuje istinsku ljubav prema Bogu i bližnjemu. Sveti Augustin piše: „Bog te je stvorio bez tebe, ali te neće spasiti bez tebe, bez tvoga sudjelovanja“. Naša slobodna suradnja s Božjom milošću ključ je za suočavanje sa zlom i preobrazbu patnje u priliku za ljubav i solidarnost. Zato, kao vjernici, možemo reći da je zlo koje doživljavamo posljedica čovjekova slobodnog izbora, odnosno, teološki govoreći, nedostatak dobra – nedostatak koji proizlazi iz čovjekove grešnosti i udaljenosti od Božje milosti.

Promislimo, dragi vjernici, o odgovornosti koju imamo kao bića obdarena razumom i slobodom. Božja stvarateljska Mudrost postala je opipljiva u tijelu Sina Božjega položenog u jasle. Božić je prilika da s dubokim poklonstvom pred otajstvom Božjega rođenja promislimo o našoj najdubljoj biti i odgovornosti za ovaj svijet. Koristimo svoju slobodu i svoje riječi kao Božji suradnici, a ne kao suparnici. Samo tako možemo iskusiti radost života i ljepotu svijeta koji je Bog tako ljubio da nam je dao svog jedinorođenog Sina (usp. Iv 3,16).

2.  Utjelovljena Riječ Božića
Snažnija od svake ljudske riječi jest Božja riječ. Bog nam neprestano govori, objavljuje se, želi da ga upoznamo. Teologija naučava o više putova kojima razumski možemo spoznati Boga. Jedan od tih putova jest promatranje reda i svrhovitosti svijeta. Već su drevni grčki filozofi isticali da ondje gdje postoji red, mora postojati i razum koji ga uspostavlja. Kad promatramo prirodu i sklad u svijetu jasno nam je da postoji razum koji je taj red osmislio. Taj razum ne može biti ograničeni ljudski um, jer ljudsko biće nije u stanju ostvariti ono što priroda svakodnevno čini. Ni jedan čovjek ne može pretvoriti noć u dan, stvoriti sjeme koje u sebi nosi životnu snagu rasta ili oblikovati živo biće. Ako svijet ima red i ako zakoni prirode imaju svoju svrhu, onda je jasno da ih je osmislilo biće veće i mudrije od nas.

Isto tako, u našem nutarnjem svijetu – u duhu i duši – nalazimo tragove Božje prisutnosti. Naše sposobnosti razmišljanja, razlikovanja dobra i zla, čežnja za smislom i srećom te glas savjesti koji nas opominje da biramo dobro, a izbjegavamo zlo ne dolaze od nas samih. Sve je dar vječne Mudrosti, znak da smo stvoreni na sliku i priliku Božju (Post 1,27). Naša nutarnja stvarnost koja nas potiče na ispravno djelovanje i upozorava na posljedice naših odluka svjedoči o Božjem djelovanju u nama.
Sveti Ivan koji je bio svjedok svega što je Isus govorio i činio poručuje da je Riječ koja je Bog, koja je postojala od početka i po kojoj je sve stvoreno, utjelovljena u Isusu Kristu. Ona nije samo glas ili shvaćanje koje ostaje kad glas nestane. Ta Riječ je Osoba koja daje smisao, donosi život i svjetlo. U njoj se otkriva punina Božje ljubavi za svakog od nas.

Poslanica Hebrejima donosi riječi: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima: konačno, u ove dane, progovori nam u Sinu“ (Heb 1,1-2). Katekizam Katoličke Crkve, nadovezujući se na te riječi nastavlja: „Krist, Sin Božji koji je postao čovjekom, jest jedina, savršena i nenadmašiva Očeva Riječ. U njemu nam Otac kaže sve, i neće biti druge riječi do ove.“ (br. 65). Promatrajmo svijet i osluškujmo Božju riječ s otvorenim srcem, jer u njoj nalazimo puninu života i ljubavi.

3. Živa riječ Svetog pisma
Dragi vjernici, Bog nam nema reći ništa više od onoga što nam je objavio u Isusu Kristu. Sve Sveto pismo prema njemu je usmjereno i nalazi svoje ispunjenje u njemu. Zato Crkva brižno pazi da vjerno prenosi i čuva primljeni nauk. Iz te brige razvila se Predaja. Pismo i Predaja zajedno uprisutnjuju i čine djelotvornim Kristovo otajstvo u Crkvi. On je obećao da će ostati s nama do svršetka svijeta (usp. KKC 80).

Božja riječ sadržana u Svetom pismu živa je i djelotvorna. Pristupajmo joj kao Božjem glasu koji nas poučava, vodi i tješi. To je duhovni glas koji ostaje u našoj duši i djeluje u nama ako ga slušamo u poniznosti i otvorena srca. U Svetom pismu otkrivamo otkucaje Božjeg srca. Svaka riječ i svaka priča ukazuju na njegovu ljubav prema čovjeku i svijetu. Sveto pismo je živa Božja riječ koja nam i danas govori. Bogoduha je i korisna za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti (2Tim 3,16). Često posežimo za tim izvorom Božje mudrosti jer nas vodi prema susretu s Isusom i mijenja naša srca kako bismo mogli živjeti prema njegovoj volji. Isus nije samo učitelj ili prorok, on je sama bit Božje objave.

U Isusu Kristu vidimo Božju ljubav, milost, pravednost i sućut na djelu. Njegove riječi i djela odraz su Očeve volje, a njegova prisutnost među ljudima otkriva Božju želju za blizinom s nama. Za nas je postao malenim i ranjivim djetetom da uzmognemo prići mu bez straha i prepreka.

Isusova prisutnost, po djelovanju Duha Svetoga, nastavlja oblikovati naše živote i svijet. On je Emanuel, Bog s nama, sada i zauvijek. Njegov dolazak na svijet znači da Bog razumije našu patnju, jer je i sam iskusio ljudsku krhkost. To nam daje sigurnost i nadu, čak i u najtežim trenucima.

4. Život Riječi u vremenu
Draga braćo i sestre, živimo u vremenu konačne Kristove objave. Dok kao kršćani iščekujemo njegov ponovi dolazak u slavi, pozvani smo svojim životom i djelovanjem očitovati  njegovu prisutnost u svijetu. To je zahtjev naše vremenite i vječne sreće, reda u svijetu i u društvu. On ne proizlazi iz prijetnje Božjom kaznom, nego iz njegove stvarateljske ljubavi i vječne mudrosti. Bog želi da živimo u punini života koji samo on daruje. Ovih smo dana mogli čitati o obraćenju na kršćanstvo svjetski poznatog povjesničara Nialla Fergusona. Prema njegovu svjedočanstvu, prva prekretnica prema vjeri dogodila se kad je shvatio  „da se nijedno društvo nije uspješno organiziralo na temelju ateizma. Svi pokušaji da se to učini bili su katastrofalni. To je bio uvid koji je došao proučavanjem povijesti 18., 19. i 20. stoljeća.“[5]

Proučavanje povijesti pogled je unatrag, u prošla iskustva. To je još jedan od načina na koji možemo prepoznati Božje djelovanje u svijetu. U toj retrospektivi jasnije vidimo posljedice ljudskih odluka kao i plodove života u skladu s moralnim zakonom i Božjim planom. Povijest nas uči da su narodi i civilizacije napredovali kada su slijedili moralne vrijednosti, a propadali kada su ih zanemarili. Carstva i narodi koji su gradili temelje na pravdi, milosrđu i moralnim vrijednostima ostavili su tajan, pozitivan trag. Suprotno tome, mnoga su se carstva urušila upravo zbog moralnog sloma, pohlepe i zanemarivanja Boga. Povijest jasno pokazuje da se moralna degeneracija i nacionalna propast kreću ruku pod ruku. Kad se Bog zanemaruje, gubi se ne samo unutarnji smisao i svrha, nego se urušavaju i temelji društva i civilizacije.

Dragi vjernici, Sveta jubilarna godina koja je pred nama prilika je da se podsjetimo Božjega spasenjskog djelovanja u svijetu i u našim životima. To je također poziv da dublje uronimo u otajstvo Božje prisutnosti u Isusu Kristu, u riječima Pisama koje o njemu svjedoče i u nauku Crkve koja te riječi čuva i prenosi. Opća Crkva nas u ovoj Svetoj godini poziva da kao narod Božji budemo svjedoci nade koja ne razočarava. Ta je nada Isus Krist – Riječ Božja za nas tijelom postala i nastanila se među nama (usp. Iv 1,14).

Na nacionalnoj razini pozvani smo prisjetiti se znakova Božje prisutnosti kroz gotovo četrnaest stoljeća kršćanstva na našim prostorima. Ujedno smo pozvani ponizno priznati i pokajati se za sve trenutke kada kao narod ili kao pojedinci nismo bili na razini uzvišenog kršćanskog poziva. Istovremeno trebamo s ponosom istaknuti sve ono što nas je učvršćivalo, oplemenjivalo, očuvao i činilo prepoznatljivima po dobru.

Dopustimo Božjoj Riječi, Logosu, da oblikuje naše živote, a neka i naše vlastite riječi budu odraz Božje ljubavi – iskrene, suosjećajne i usmjerene miru i dobru. Neka nam Krist, Riječ Božja tijelom postala, pomogne otvoriti se životu i štiti život u skladu s Božjom istinom o čovjeku.

U tom duhu svima vam želim blagoslovljen i mirom ispunjen Božić. Amen.