Ove dvije obljetnice međusobno su neraskidivo povezane. Naime, da Tomislav nije bio snažan i samostalan vladar, teško bi se tako važni sabori mogli okupiti, održati i provesti svoje zaključke u djelo. Sabori su se i održali upravo na Tomislavov poticaj i inicijativu. A s druge strane da nije bilo dvaju splitskih sabora i prastarih zapisa i izvora o njima, vrlo je vjerojatno da bi se prvim hrvatskim kraljem smatrao neki drugi hrvatski vladar, koji je živio i vladao nakon njega, donosi Glas Koncila.

Izdanak slavne hrvatske vladarske dinastije

O Tomislavu se na temelju oskudnih izvora može reći vrlo malo. Ali i ono malo kazuje da je on zaista bio velik i važan vladar za hrvatsku povijest. Za doba njegove vladavine uzima se razdoblje od 910. do 928. godine. Prema zapisima Tome Arhiđakona u djelu Historia salonitana maior može se utvrditi i da je još 914. godine Tomislav bio dux, knez, dakle još uvijek vladar nižega ranga u odnosu na srednjovjekovne političke postavke. A Historia salonitana, djelo u kojem se spominju splitski crkveni sabori, donosi prijepis pisma pape Ivana X. iz 925. godine, koji je uz Tomislavovo ime pridružio i titulu rexa.

Kralj Tomislav / Foto: Damir Spehar/PIXSELL

Tomislav je kao kralj imao pravo ravnati radom Splitskoga sabora 925. godine. Na temelju drugih izvora iz rane hrvatske povijesti pretpostavlja se da je Tomislav bio izdanak slavne dinastije Trpimirovića, čiji je rodonačelnik knez Trpimir, koji je živio u prvoj polovici 9. stoljeća i koji je prvi hrvatski vladar uz čije se ime spominje titula dux, točnije Dux Croatorum.

Snažni vojskovođa

Tomislavu se pripisuje pobjeda nad Mađarima, u razdoblju između 914. i 920. godine.

Tomislav je nedvojbeno bio pobjednik i u puno važnijoj bitki – onoj protiv Bugara.

Ovu veliku Tomislavovu pobjedu opisuju razni izvori. O njoj govori i bizantinski »car pisac«, Konstantin VII. Porfirogenet, u djelu De administrando imperio (O upravljanju Carstvom). Premda on ne spominje Tomislavovo ime, iz razdoblja o kojem govori jasno je da je riječ o dobu Tomislavove vladavine. Kasniji bizantinski izvori također navode tu bitku.

Nakon što je Tomislav potukao njegovu vojsku, Simeon I. umire „slomljena srca“

Iz očuvanih je izvora jasno i da je bugarska vojska u to vrijeme bila jedna od snažnijih vojska u Europi. Bizantski izvori navode kako je bugarski knez Simeon I., nakon što je Tomislav potukao njegovu vojsku, umro „slomljena srca“ 928. godine.

Hrvatska između »geopolitičkih silnica«

Pobjeda Bugara podigla je i geostrateški ugled Tomislavove Hrvatske. Naime, vrijeme Tomislavove vlasti bilo je nalik današnjemu, »epoha velikih promjena«, rasapa i slabljenja velikih carstava i borbe između raznih pretendenata koji žele ovladati prostorom »poznatoga svijeta«.

Tomislavov dvor bio je mjesto susreta istaknutih državnika

U tadašnjim prilikama za mjesto Hrvatske pod ondašnjim suncem borio se i papinski Rim.

Kralj Tomislav / Foto: Borna Filic/PIXSELL

Dakle, valjalo je u svemu biti vrlo lukav, znati na koga treba udariti, a s kime treba sklapati savezništva. U tome je Tomislav kao hrvatski vladar položio svoj povijesni ispit. Tomislava možemo prilično opravdano smatrati i vladarom čiji bi dvor bio nezaobilazno mjesto »bilateralnih susreta«, mjesto koje bi morali pohoditi istaknuti državnici.

Tomislavova »istočna lekcija«

Pobjedom nad Bugarima, a i vjerojatnim obračunom s Mađarima, Tomislav je Hrvatsku svojega vremena »utvrdio« u njezinim istočnim i sjevernim granicama, premda u srednjem vijeku pojam granice, jasno, nije istovjetan modernomu pojmu razgraničenja između država.

Kralj Tomislav uči Hrvatsku važnu lekciju

Kralj Tomislav uči suvremenu Hrvatsku još jednu važnu „lekciju“, a odnosi se na pitanje osiguranja od opasnosti s istoka. Srbija Tomislavova vremena bila je tek neznatna kneževina, a Osmansko Carstvo započelo je svoja osvajanja tek u 15. i 16. stoljeću. Ipak, u dugoj povijesti hrvatskoga naroda prilično je jasno da se hrvatski etnički prostor kroz stoljeća, bez obzira u kakvim se Hrvati političkim okvirima nalazili (Austro-Ugarskoj ili jugoslavenskoj državi), neprestano sužavao upravo iz smjera istoka – u Bosni i Srijemu.

Saveznik, a ne podložnik „istočnoga Rima“

Tomislav se nakon svoje pobjede nad Bugarima pokazao kao koristan saveznik Bizanta, do te mjere da su i bizantski izvori preuveličavali snagu njegove vojske. A premda se mjesto Tomislavove bitke s Mađarima ne može pouzdano utvrditi, jasno je da je on branio „hrvatski teritorij“, što znači i da nije ratovao u tuđe ime, kao „vazal“ neke inozemne sile. To je važno napomenuti osobito u kontekstu činjenice da je Bizant Tomislavu, što je ponovno jasno iz akata Splitskoga sabora, povjerio kao „konzulu“ upravu nad Dalmacijom.

Tomislav je Hrvatskoj otvorio i sigurne ulaze na Jadran

Povjerivši mu ovlast „konzula“ i uzevši u obzir njegovu vojnu i političku snagu, Bizant je Tomislava shvaćao kao dionikom bizantske državne hijerarhije, carskim dužnosnikom, a ne vazalom.

Nije do kraja jasno kakvi su bili „prerogativi“ Tomislavove vlasti u Dalmaciji, odnosno je li njegova vlast uključivala upravnu, vojnu i sudsku nadležnost i pravo na ubiranje poreza. No „prodorom“ u drevne obalne gradove Tomislav je Hrvatskoj otvorio i sigurne ulaze na Jadran te joj time otvorio i prostor za utvrđenje i u njezinoj mediteranskoj orijentaciji, koja će u stoljećima nakon njega, sve do danas, postati jedna od temeljnih odrednica Hrvatske.