“Ljubav prema taekwondou je rođena vrlo spontano. Upisala sam se u Taekwondo klub u Dubravi, gdje sam proživjela djetinjstvo. Preko prijatelja smo imali pozitivno iskustvo s klubom, krenula je ekipa, pa i ja. Nije mi u startu bilo predivno, ali s vremenom se razvila ljubav koja je definitivno još uvijek živa, iako više nisam aktivna u taekwondou. Bit borbe je pogoditi protivnika rukom ili nogom u tijelo ili nogom u glavu, a nisu dozvoljeni udarci šakom u glavu niti udarci ispod pojasa. Prije se borba sastojala od 3 runde po 2 minute, a sada su borbe na 2 dobivene runde. Uvedeno je i elektronsko bodovanje, odnosno na oklope, na kacige i na gornju stranu stopala postavljaju se senzori koji mjere snagu udarca”, upoznala je slušatelje s osnovama taekwondoa Martina Zubčić Dušak.

Već kao juniorka bili ste seniorska prvakinja Europe 2005. u Rigi, 2006. osvojili broncu, a 2008. srebro. Kako se sve to poklopilo da ste tako – meteorski – došli do tih rezultata?

Kad je Goran Ivanišević osvojio Wimbledon 2001. godine, i ja sam shvatila da je moguće s pozivnicom doći na tako važan turnir i – pobijediti. Meni je to dalo snage da se fokusiram na “osvajanje zvijezda”, a za to je bilo potrebno puno upornosti i discipline. Na seniorskome Europskom prvenstvu 2005., sa 16 godina, osvojila sam zlato i jedno je vodilo drugome, kasnije sam osvojila i srebro i dvaput broncu, ali nisam gubila fokus i odlučnost hodati prema svome cilju.

Martina Zubčić na defileu u Pekingu 2008. // Photo: Zeljko Lukunic/PIXSELL

Godina 2008. bila Vam je važna zbog Olimpijskih igara u Pekingu i osvojene bronce.

Istina, ta godina je definitivno najvažnija u mojoj sportskoj karijeri, a već sam plasman na Olimpijske igre bio mi je ogroman uspjeh. U Olimpijskom selu bila sam rame uz rame sa sportašima koji su mi dotad bili uzori. Dotad sam ih gledala samo na televiziji i sanjala o tome da negdje budem dio hrvatske ekipe. Stvarno sam došla tamo s ciljem uživati u apsolutno svakom trenutku, bio on vezan uz taekwondo ili uz poznanstva i druženja s hrvatskim i drugim svjetskim sportašima. I da nije bilo medalje, definitivno bih bila zadovoljna.

Slavlje u Pekingu 2008. // Photo: Goran Stanzl/Vecernji list/PIXSELL

Što taekwondo donosi sportašu i što je donio vama osobno?

Sport mi je donio jako puno i vrlo je teško to i sažeti u nekoliko rečenica. Sport me izgradio kao osobu i još uvijek me na neki način gradi, zato što jako puno stvari koje sam doživjela i naučila kroz sport i danas primjenjujem u svome svakodnevnom životu. Činjenica jest da se radi o individualnom sportu i da sam na tatamiju sama, ali u većini slučajeva nisam sama, jer ovisim i o svojim trenerima, sparing partnerima, da ne spominjem potporu obitelji i prijatelja. Najvažniji u svakom sportu je trening na kojemu treniraš s prijateljima.

Najveća prijateljstva u životu su mi upravo iz taekwondoa, tako da iz svog bavljenja sportom definitivno nosim samo pozitivne stvari. Bilo je i trenutaka kada se osjetiš sam, kao i trenutaka neuspjeha i tuge, ali uvijek sam našla snage i krenula dalje.

Zagreb Open 2012. // Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL

Sport me naučio da ni u kom trenutku ne trebaš biti zadovoljan svojom izvedbom, jer znaš da uvijek možeš bolje. Iz vlastitog iskustva mogu reći da sam, u vrijeme kada sam učila tehniku, htjela odustati od sporta jer nisam shvaćala važnost toga. Tek godinama kasnije sam shvatila koliko mi činjenica što sam tehnički odlična jako puno znači u samoj borbi. Brzina, eksplozivnost i sve ostale vrline se mogu uvježbati i steći kroz trening, ali možda je najvažnija mentalna snaga kojoj se pridaje jako malo pažnje.

Mogu li sportaši nakon sportske karijere lako i odjednom uskočiti u civilni život?

Mislim da je to jako bitna tema i jedan od najtežih trenutaka u životu sportaša. Ali to je i nešto čime se u zadnje vrijeme intenzivno bavim za svoj doktorski rad. Sigurno je lakše sportašima koji su tijekom karijere uspijevali raditi na svom obrazovnom razvoju. Njihov identitet tako nije vezan isključivo uz sport, nego su radili na još jednom aspektu svoje osobnosti i drugim vještinama i znanjima, a neka velika ozljeda može u sekundi prekinuti karijeru. Zato je dobro baviti se i drugim područjima znanja.

Martina Zubčić Dušak na poslovnoj konferenciji // Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

Jesu li današnja djeca dovoljno usmjerena na sport, odnosno koliko ih je zarazio ‘ekranitis’?

Moja su djeca još relativno mala, ali već razgovaram s prijateljicama koje imaju stariju djecu, kad je vrijeme da se djetetu kupi mobitel ili djetetu dati slobodu koju im pružaju društvene mreže. Ne znam još odgovoriti na to pitanje, ali definitivno ono što mogu je pružiti šansu djeci isprobati sve sportove, dati im da se bave sportom, vide koje je zadovoljstvo u tome, da šećemo i istražujemo prirodu… To je jedino što mogu, a ne znam hoću li i koliko, s obzirom na vrijeme u kojemu živimo, moći utjecati na neke stvari.