„Lakše je nekoga izvrijeđati na internetu nego u četiri oka. Ljudi kao da imaju percepciju da, ako su nešto izgovorili na internetu, da se to nije dogodilo. Tako je bilo i u nedavnoj situaciji sa tragičnim epilogom u kojoj se osobu kritiziralo vezano uz njen posao i to ne kako je obavila posao nego kako mu je pristupila. Ti komentatori, koji mahom uopće ne poznaju konkretnu osobu, nisu razmišljali kako bi se netko mogao osjećati kad vidi komentare“, naglašava Ciboci Perša. 

Posebno ranjiva skupina su djeca; međusobno se ismijavaju, ponižavaju, vrijeđaju, a pri tome ne razmišljaju kako bi se osjećali da se sami nađu na tom mjestu ili da je na tom mjestu netko njima zaista blizak. Ne razmišljaju o posljedicama, ističe Ciboci Perša.

„Događaju se situacije u kojima se dijele video uratci u kojima djeca ismijavaju nekoga, a pri tome ne razmišljaju kako će se ta osoba osjećati. S druge strane, statistike iz zapadnih zemalja pokazuju da iz godine u godinu raste broj djece koja počine suicid zbog izloženosti elektroničkom nasilju. Djeca se jednostavno ne mogu nositi sa svim onim što takav način ponižavanja i ismijavanja sa sobom donosi“, upozorava. 

Protiv počinitelja vrijeđanja na internetu osoba može podići privatnu tužbu no rješenje je u prevenciji i edukaciji a tu, ističe doc. dr. sc Ciboci Perša, sve kreće od obitelji:

„U obiteljskom domu moramo naučiti kako se ponašati prema drugima i kako s drugima razgovarati, neovisno o tome je li riječ o stvarnom ili virtualnom svijetu. Razlika je sve manja pa se ljudi više i ne skrivaju iza lažnih profila i nadimaka, nego sa svojim imenom i prezimenom komentiraju svašta ne razmišljajući o posljedicama. Ne misle da bi i sami mogli biti kažnjeni a još manje kako će to utjecati na drugu osobu.”

Ključ je u prevenciji, zaključuje Ciboci Perša naglasivši: „Puno više trebamo na razini cijele države raditi na preventivnim i edukativnim programima.“