Marijansko svetište Vrhbosanske nadbiskupije Kondžilo smješteno je u župi Komušina udaljenoj 16 kilometara od Teslića i ubraja se u starija i značajnija Marijanska svetišta u hrvatskom narodu, prenosi Svjetlo riječi.

Čudotvorna slika Gospe Kondžilske, po mišljenju stručnjaka, potječe s kraja XVI. stoljeća, a rad je nepoznatog autora mletačke škole. Nije sa sigurnošću utvrđeno kako se ova slika našla u ovim krajevima.

Komušina kao sjedište župe Kuzmadanj „u kojoj nema ni crkve”, spominje se 27. rujna 1637. i spadala je pod samostan Banski dvor (Kraljeva Sutjeska) (…). Te je godine u mjestu Komušini „biskup fra Andrija Kovačić podijelio svetu krizmu 1454 krizmanika”. (Usp. Komušina i Kondžilo, Komušina, 1981., str. 47).

Pisani dokumenti o Gospinoj slici u Komušini

Izvješće biskupa fra Marijana Bogdanovića 1768. o njegovu prvom pohodu Bosanskom vikarijatu vjerno je bilježio njegov tajnik fra Josip Tomić. Biskup Bogdanović pohodio je Komušinu od 22. do 26. listopada 1768. Tom je prigodom tajnik Tomić zapisao: „Sutra 24. listopada (…) prečasni g. biskup je (…) cijelog jutra ispovijedao. Oltar je bio napravljen na drugom tremiću (…) na njegovoj istočnoj strani čuva se, kao u kakvom ormaru, pod ključem, jedna stara slika Majke Božje. Na tom oltaru je (…) g. biskup rekao misu”.

Župu Komušinu pohodio je 1779., za Malu Gospu, i biskup fra Marko Dobretić te njegov tajnik fra Filip Čović. Biskup je tom prigodom zapisao kako se u Komušini „čuva i pobožno štuje vrlo stara i čudotvorna slika Djevice Marije na nebo uznesene”. Slika Gospe Kondžilske bila je u prilično lošem stanju te ju je vrhbosanski nadbiskup, sluga Božji Josip Stadler dao 1888. temeljito obnoviti u Grazu.

Zavjet na Kondžilu

O proslavi Velike Gospe na Kondžilu postoje pisani tragovi pri kraju XIX. i početkom XX. stoljeća. Taj se način proslave, uz male izmjene, sačuvao do današnjih dana. U taj oblik, kako kaže usmena predaja, utkan je zavjet starih Komušanaca koji su se zavjetovali da će sliku svake godine donijeti u procesiji od župne crkve u Komušini do brda Kondžila uoči Velike Gospe, slaviti svetu misu, ispovijedati se, noćiti sa slikom moleći na Kondžilu i na samu svetkovinu, nakon pučke mise, u procesiji sliku vratiti u crkvu u Komušinu.

Kako se, naime, prenosi s koljena na koljeno i kako svjedoče i pisani dokumenti, za vrijeme turske vladavine zemljom Bosnom ovu su sliku otkupili katolici župe Komušina od muslimanske obitelji Čapljić iz sela Mrkotić kod Tešnja, nekoliko sati hoda udaljenoga od Komušine. Cijena otkupa bila je visoka i u naravi. Vjernici, noseći sliku pram svojoj crkvi, odlučili su se odmoriti nedaleko od Komušine, na brdu Kondžilu. No, kad su htjeli nastaviti put, slika se, prema predaji, nije „dala ponijeti”. Nakon napora i bezuspješnih pokušaja zavjetovali su se da će sliku uoči blagdana Velike Gospe donijeti i častiti na tom istom mjestu, na brdu Kondžilu. Nakon toga s lakoćom su sliku ponijeli do crkve u Komušini. Zavjet se prenosio s generacije na generaciju, iz desetljeća u desetljeće. Mijenjali su se režimi i vlasti, ali ljudi su ostali vjerni svom zavjetu. Tijekom dugih godina, mnogi su u svojim molitvama bili uslišani pred Gospinom slikom, o čemu se glas širio. Vjernici su, mnogi bosi i danima pješačeći, dolazili iz raznih i dalekih krajeva na Kondžilo. Oskudica vode na brdu Kondžilu, duga putovanja, ponekad i opasnim stazama i putovima, česta ljetna vrućina ili kiše, noćenje pod vedrim nebom učinili su da svetište Kondžilo postane pravo pokorničko hodočasničko mjesto. Slijedom čega se stvarala dobra priprava za svetu ispovijed u prirodi te svetište Kondžilo postaje proštenište pokore, žrtve i mjesto gdje se ljudi rado ispovijedaju. Tako je i danas.

Sami Komušanci su rado sudjelovali u svim pobožnostima, a i rastao je broj hodočasnika koji su dolazili iz drugih krajeva. Uoči Domovinskoga rata dolazili su ljudi pješice, a na konjima iz travničkoga kraja, Guče Gore. Stizali su, također, hodočasnici iz Posavine i tuzlanskoga kraja. Mnoštva su dolazila pješačeći iz Žepča i cijeloga usorskoga kraja. U novije vrijeme hodočasnici sve češće dolaze automobilima, tako da se posljednjih godina, od podne 14. i 15. kolovoza, teško prilazilo do crkve u Komušini, a do Kondžila nikako. Komušanci, koji su sve više odlazili na rad u druga mjesta bivše države i inozemstvo, redovno dolaze na Kondžilo obaviti zavjet i proslaviti Veliku Gospu.

Mlade/prve nedjelje

Svake mlade, a u novije vrijeme i prve nedjelje u mjesecu bilo je posebno štovanje Majke Božje u crkvi u Komušini. Veći broj Komušanaca molio je pred slikom. Obilazili bi sliku ili bosi ili na koljenima, a tako i crkvu. Bilo je važno ispovjediti se, sudjelovati na misnom slavlju i na neki svoj način počastiti Gospinu sliku i pred slikom ostaviti svoj dar koji nije bio samo novčani. Mnogi štovatelji dodirivali bi sliku samo rukom, cvijetom, tkaninom ili nekim predmetom koji su kod kuće držali na posebnom mjestu i smatrali ga gotovo nekakvom relikvijom. Dolazili su vjernici s malom djecom i obavljali zavjet, tako su djeca od malena rasla u posebnom ozračju i pobožnosti prema Gospi Kondžilskoj.

Na koncu pučke mise, svećenik, koji je predvodio misno slavlje, pred slikom bi zajedno s pukom otpjevao drevnu pučku pjesmu O Preslavna Božja Mati, omiljenu u ovome kraju. Bilo je dirljivo slušati ovo pjevanje, a melos je pučki i pomalo specifičan. Kroz tu melodiju i riječi kao da ječe stoljeća patnje, borbe, nade, vjerovanja i potpunoga predanja Božjoj Majci.

Hodočašće mladih

Hodočašće mladih u Komušinu i na Kondžilo događaj je vezan za ovo svetište više od 50 godina. Po odredbi Vrhbosanske nadbiskupije održava se od 1971. Prvo hodočašće mladih vodio je pomoćni biskup dr. Tomislav Jablanović, a župnik je bio vlč. Zvonko Petrović. Ovo hodočašće redovito se odvijalo posljednje subote u svibnju. U tom hodočašću, koje je godinama raslo i brojčano i organizacijski, iskazivala se pobožnost mladih, a napose mladih Komušine. Nosili su „malu sliku” (rad Gabrijela Jurkića 50-ih godina prošloga stoljeća, a koja u ratu nije spašena). Svi nositelji slike prije su se ispovjedili i to je bio njihov zavjet Gospi baš kao što rade nositelji slike i za Veliku Gospu.

Slika je, kao i za Veliku Gospu, bila ukrašena vijencem od cvijeća. Procesija polazi od župne crkve u Komušini i ide do Kondžila gdje se stavljala u kapelicu na štovanje. Uslijedi ispovijed, sveta misa i povratak u procesiji s molitvom krunice i pjesmom do župne crkve, kako je to bilo i prema Kondžilu.

Listopadsko hodočašće

Kasnije je uvedeno i hodočašće usorskoga dekanata posljednje subote u listopadu. Zahvalno je to hodočašće, tako da su ljudi i tada rado dolazili. Opet procesija, krunica, Gospine pjesme, s „malom slikom” od crkve do Kondžila, prilika za ispovijed, misa i nakon mise u procesiji do crkve u Komušinu. Znalo bi biti i loše vrijeme, hladno, kiša. Ali, hodočašće s procesijom nikad nije izostajalo.

Čudotvorna slika u ratnom vremenu

Posljednji rat u BiH (1992. – 1995.) donosi mnoge poteškoće ljudima tijekom stoljeća napaćene BiH. Slika Gospe Kondžilske u svibnju 1992. morala je u progonstvo s vjernim pukom i tadašnjim župnikom vlč. Antom Meštrovićem. Po završetku rata, pri povratku 11. kolovoza 1996. slika Gospe Kondžilske s istim je župnikom i pobožnim pratiteljima vraćena na tlo Nadbiskupije te veličanstveno dočekana od desetak tisuća vjernika u Žepču, najbližem slobodnom mjestu do okupiranoga i devastiranoga svetišta u Komušini. U svoju postojbinu i kondžilsko svetište Gospina je slika, u pratnji velikoga broja vjernika iz Komušine, žepačkoga i drugih krajeva, vraćena za Veliku Gospu 1999.

Tijekom posjeta svetoga pape Ivana Pavla II. BiH, u travnju 1997. slika Gospe Kondžilske bila je na glavnom oltaru na Olimpijskom stadionu na Koševu u Sarajevu. Papa Franjo posjetio je BiH 6. lipnja 2015. te je tom prigodom vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, u sarajevskoj katedrali Srca Isusova, Papi darivao repliku slike Gospe Kondžilske, rad akademskoga slikara Ante Mamuše.

Izbjeglički put

Na blagdan Gospe Fatimske, 13. svibnja 1992., slika Gospe Kondžilske kreće na izbjeglički put prema Splitu. Sa slikom u autobusu su mladi Komušanci, a autobus kreće iz Novog Šehera. U autobusu se moli, pjevaju Gospine pjesme, tiho razgovara… Puno je neizvjesnosti u očima i mislima prognanika koji putuju s Gospinom slikom kroz srednju Bosnu, Ramu, Blidinje, Hercegovinu… Duga je to naporna i žalosna procesija s pitanjem: Hoćemo li ikad više u Komušinu i prema Kondžilu?! U Splitu slika je Gospe Kondžilske, dobrotom nadbiskupa mons. Ante Jurića, pohranjena u trezoru Splitsko-makarske nadbiskupije.

Slika Gospe Kondžilske u Mariji Bistrici

Komušinu i Gospino svetište Kondžilo srpske su snage okupirale 10. kolovoza 1992. Sav je puk protjeran, obiteljske kuće opljačkane i porušene. U takvim je okolnostima župnik, koji je sa svojim protjeranim župljanima bio smješten u bivšoj vojarni u Škofjoj Loki, u Sloveniji, razmišljao kako bi bilo važno da se Komušanci nađu zajedno oko svoje Gospe. Nametnula su se pitanja: Gdje sada organizirati hodočašće? Gdje je ljudima najlakše doći? Moglo bi to biti Hrvatsko nacionalno Marijansko svetište Marija Bistrica. Može li biti bolje mjesto zajedničkoga okupljanja prognanih i izbjeglih Komušanaca? Čuvar svetišta donosi odluku da se hodočašće održi 29. svibnja 1993. u Mariji Bistrici.

Slika Gospe Kondžilske prevezena je zrakoplovom iz Splita do Zagreba, potom za hodočašće u Mariju Bistricu. Misno slavlje predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić. Došlo je mnoštvo Komušanaca iz raznih država gdje su našli utočište. Dirljivi su bili njihovi susreti, prije i nakon mise. Još dirljiviji su bili njihovi susreti sa slikom Gospe Kondžilske. Suze, molitve, uzdasi, poljupci, dodir slike rukama i raznim predmetima… Teško je doći do slike. Svi hoće poljubiti i dotaknuti sliku. Kao da je u toj gesti dodira slike izričaj vjere, ljubavi, molitva, zahvala, prošnja… To je trebalo doživjeti. Izražaj lica, pogledi, geste, uzdignute ruke govore kako ovi ljudi, koji su sve izgubili u svojoj Komušini, imaju svi nešto svoje, zajedničko. To je njihova slika, njihova Gospa. Slika je oduvijek bila njihova svetinja, nešto najdragocjenije što pripada svima. Ali ne samo Komušancima nego i svim Gospinim štovateljima.

Slika Gospe Kondžilske je nakon ovoga hodočašća smještena u crkvi sv. Petra u Zagrebu. Tu će ostati do povratka u Žepče, 10. kolovoza 1996.

Gospo Kondžilska, vrati nas našim kućama!

Posljednje nedjelje u svibnju 1994., u crkvi Bezgrješnoga Začeća BDM, gdje su se u godinama progonstva okupljali vjernici župe Komušine i prognanici drugih župa iz BiH, a koje je okupljao čuvar kondžilskoga svetišta, organizirano je u Škofjoj Loki hodočašće mladih s motom: Gospo Kondžilska, vrati nas našim kućama!

Organizirano je, treći put u izbjeglištvu, tradicionalno svibanjsko hodočašće mladih Gospi Kondžilskoj u nedjelju, 21. 5. 1995. u Škofjoj Loki. U istoj crkvi kao i godinu prije. Svečanom misnom slavlju predsjedao je pomoćni vrhbosanski biskup mons. dr. Pero Sudar. Hodočašće mladih 1996. trebalo se održati u Komušini. Iako su bile dane sve garancije, četiri autobusa su grubo vraćena s linija razdvajanja između Komušine i Novog Šehera. Bio je to tužan dan. Hodočašće mladih 1997. organizirano je u novoosnovanoj župi Svetoga Križa u Bistrici kod Žepča. Tu se u improviziranom liturgijskom prostoru čuva slika Gospe Kondžilske.

Proslava Velike Gospe u ratu sa slikom Gospe Kondžilske

U crkvi sv. Petra u Zagrebu je svečano proslavljena Velika Gospa, 1993. Komušanci su pokazali i ovaj put da vole svoju Gospu. Došli su sa svih strana, iako su u svibnju bili u Mariji Bistrici. Proslava Velike Gospe 1994. ponovno je bila u crkvi sv. Petra u Zagrebu. Misno slavlje je predvodio i propovijedao vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić.

Komušanci i hodočasnici iz raznih krajeva na Veliku Gospu 1995. okupili su se u crkvi na Šalati oko čudotvornoga lika Gospe Kondžilske. Predsjedatelj euharistijskoga slavlja bio je apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Gulio Enaudi, a propovijedao je dr. Mile Aničić, svećenik banjolučke biskupije. Opet je pred slikom Gospe Kondžilske satima okupljeno mnoštvo njezinih štovatelja. Kleče, mole, pune se nadom da će se uz Gospinu pomoć vratiti na svoja ognjišta.

Povratak Gospine slike iz Zagreba u Žepče

Dugo je pripreman povratak slike Gospe Kondžilske iz Zagreba u Žepče, što bliže Komušini i Kondžilu. Nakon večernje svete mise u crkvi sv. Petra u Zagrebu, koju je 10. kolovoza predvodio čuvar kondžilskoga svetišta, Gospina slika krenula je autobusom, u kojem su bili mladi Komušanci, put Žepča. Kad je slika krenula u prognaništvo s njom su, uz župnika, bili mladi Komušine i sad se, evo, slika vraća s mladima prema zavičaju.

U autobusu se cijelu noć molilo, pjevale svete pjesme, meditiralo. Stanke i organizirani susreti s vjernicima bili su u Kupresu, Travniku i Vitezu. U popodnevnim satima je slika Gospe Kondžilske stigla u Žepče. Dočekalo ju je nekoliko tisuća vjernika i u procesiji, uz molitvu i pjesmu, pronijeli kroz grad do župne crkve sv. Ante. Pomoćni vrhbosanski biskup mons. dr. Pero Sudar dočekao je sliku i pratio ju u procesiji kroz Žepče te u dvorištu župne crkve u 18 sati slavio sv. misu. Tu se moglo vidjeti koliko su Komušanci željno čekali ovaj trenutak, a i svi vjernici žepačkoga kraja. Čašćenje slike, molitva Gospi, zavjeti, zahvala, prošnja. Gospina slika opet je u Bosni, blizu svoje Komušine i Kondžila. Bio je to veliki poticaj i nada.

Velika Gospa 1996. u Žepču

Uoči Velike Gospe, 14. kolovoza u 18 sati, misno slavlje predvodio je vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. Opet mnoštvo vjernika. Ispunjeno je crkveno dvorište u Žepču. Veliki broj svećenika. Mnogo ispovijedi. Zavjeti i molitve pred slikom Gospe Kondžilske. Dirljivo je gledati susret običnoga puka s ovom slikom. Poštovanje, potpuno povjerenje kao da je susret uživo s Gospom. Neopisivo.

Vojna hodočašća

Prvo vojno hodočašće Gospi Kondžilskoj održano je 26. listopada 1996. Misno slavlje, na nogometnom igralištu u Žepču, predvodio je kardinal Vinko Puljić. Pod obranu se tvoju utječemo, Gospo Kondžilska, moto je pod kojim se odvija prvo hodočašće hrvatskih vojnika i redarstvenika.

A pod motom Čuvaj nam dom i narod, Gospo Kondžilska, održano je u nedjelju, 26. listopada 1997. Drugo vojno i redarstveno hodočašće Hrvata i drugih katolika u vojnim i redarstvenim postrojbama Federacije BiH Gospi Kondžilskoj, koja je privremeno u Bistrici kod Žepča. Hodočašće je organizirano u suradnji Vrbosanskoga nadbiskupskog ordinarijata, Župnoga ureda Komušina, privremeno smještenoga u Bistrici i Federalnoga ministarstva obrane (Usp. Informativni listić župe Komušina Gospa Kondžilska, godina 5., br. 24., prosinac 1997.).

Misnom slavlju predsjedao je vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, uz koncelebraciju pomoćnoga biskupa vrhbosanskoga dr. mons. Pere Sudara i dvadesetak svećenika.

Štovanje puka

U ovom prikazu puno toga je izostalo, manjkavo je i nedorečeno. Nakana je bila makar u jednom kratkom vremenskom razdoblju, ali i u teškom ratnom, pokazati ljubav i štovanje Komušanaca i drugih vjernika lika Gospe Kondžilske. Vidi se da Komušanci kao i vjernici iz drugih krajeva rado dolaze ne samo na organizirane proslave u čast Gospe Kondžilske. Iako se proslave događaju izvan okupiranoga svetišta, u tuđem svijetu i na raznim lokacijama. Dolaze izdaleka, iz europskih zemalja uz velike napore s kompletnim obiteljima. Organizirana okupljanja imala su za cilj zadržati zajedništvo župe i komušanskoga puka i podržavati nadu u povratak. Uvijek je to bilo uz molitvu Gospi, okupljanje oko njezine slike, njezinu pomoć i zagovor.

Okupljanje oko slike i proslave uz Veliku Gospu i tradicionalna hodočašća u izbjeglištvu te povratak slike u Žepče, pomoglo je u očuvanju župnoga i nacionalnoga zajedništva. Na svim okupljanjima i hodočašćima pokazala se ljubav puka prema Gospi Kondžilskoj, pa i onda kad nisu imali u svojoj sredini pravu sliku, nego improviziranu fotografiju pred kojom su obavljali svoju pobožnost i vjerovali da je Gospa s njima. I to im je bila utjeha. A susret s originalnom, pravom slikom, njezino štovanje, molitva i čvrsta vjera pokazuju vjernost, odanost stoljetne vjerničke ljubavi prema Gospinu liku u kojem je ovaj narod gledao, dobivao i imao snagu sve izdržati i ostati na svojim ognjištima te protjeran i ponižen vjerovao u povratak i ostao vjeran Bogu i svojoj Gospi.

Gospa Kondžilska danas je u Komušini, svojoj postojbini. Njezina djeca i štovatelji su po svijetu rastjerani ratom. Dolaze ju još zasada častiti za Veliku Gospu u Komušini i na Kondžilu. Ne samo vjernici koji su rođeni u Komušini nego i iz drugih krajeva Bosne. Nadamo se da će tako biti i u budućnosti. (Više o ovoj temi pročitajte u knjizi „Komušina-Kondžilo 1992.-1997.”, god. 2021.).

(Ante Meštrović, godišnjak Kalendar sv. Ante 2024.)