Proslava zlatnog svećeničkog jubileja bila je povod za razgovor s kardinalom Josipom Bozanićem u emisiji „Aktualno“ u utorak, 29. listopada, u programu Hrvatskog katoličkog radija. Kardinal Bozanić iznio je osobno svjedočanstvo o pozivu koji je sazrijevao u vjeri i obiteljskom ozračju, o vremenima promjena u Crkvi i o trajnoj potrebi svećenika da ostane blizak Bogu, subraći i narodu.

Zašto sam želio postati svećenik?

Kardinal Bozanić, govoreći o svom pozivu, kazao je da i danas sa zahvalnošću otkriva dubinu svećeničkog zvanja: „Zašto sam želio postati svećenik? Mogu reći da to čitavog života otkrivam sa zahvalnošću što me Bog pozvao na taj put. Svećeništvo je misterij i dar od Boga. Zahvalan sam što mi je Bog dao milost da mu i sada mogu zahvaljivati na tom daru.“

Poziv je, dodao je, sazrijevao u obitelji i vjerničkoj zajednici njegova rodnog Vrbnika, u ozračju u kojem je Crkva bila sastavni dio svakodnevice.

„Ne mogu reći da je bio jedan konkretan razlog. Svećeništvo je raslo od obiteljske kuće, župe i vjerničke zajednice. Djetinjstvo sam proveo u Vrbniku; sve je to bio ambijent u kojem se rodio i rastao taj poziv koji je bio postupan. Bilo je i kriza hoću li moći, ali to je normalno u rastu i razvoju.“

Djetinjstvo je bilo lijepo i bezbrižno – jednostavno i skromno.

Djetinjstvo u Vrbniku opisuje kao vrijeme jednostavnosti i vedrine: „Djetinjstvo je bilo lijepo i bezbrižno – jednostavno i skromno, ali veselo. Bilo nas je četvero u obitelji, a u susjedstvu je bilo djece. Uspomena na djetinjstvo je vedra i draga.“

U mladosti je, kaže, pokazivao veliku znatiželju i stvaralački duh. Kao student teologije u Rijeci s grupom prijatelja pokrenuo je list Vrbnički vidici, koji i danas izlazi. „Drago mi je vidjeti da ono što smo tada započeli i dalje živi. To pokazuje koliko su i male inicijative, ako su iskrene, sposobne trajati.“

Uz pastoralni rad, dodaje, interesirao ga je i svijet arheologije i glagoljaške baštine:

Hobiji – bio je tu sport, ali meni su tada bile interesantne neke arheološke stvari, od glagoljice u kamenu do ostataka nekih zgrada. Arheologija mi je bila jako interesantna.

Vrijeme njegova svećeničkog dozrijevanja obilježili su veliki događaji u Crkvi i društvu. Prisjetio se otvaranja Drugog vatikanskog sabora:

„Dobro se sjećam kao gimnazijalac u Pazinu kad smo gledali otvaranje Drugog vatikanskog sabora. Znali smo da je to veliki događaj u Crkvi. To je bilo vrijeme i prvog čovjekova stupanja na Mjesec 1969., zatim Hrvatskog proljeća i njegova gušenja. Očekivali smo – nešto se događa. Više smo bili usmjereni ne na to da tražimo svoja prava, nego što trebamo mi učiniti.“

Govoreći o svećeničkim uzorima, istaknuo je važnost duhovnog vodstva i povjerenja: „Svaki svećenik treba imati uzore, i to žive ljude u koje se neposredno ugleda, a i neke svece ispred sebe. Potrebno je imati duhovne savjetnike koje čovjek izabire. Osobito mladom je potrebno da traži nekoga kome će biti iskren i otvoren i koga će tražiti za savjet, i, ako je moguće, biti poslušan tom savjetu.“

Svaki svećenik treba imati uzore, i to žive ljude u koje se neposredno ugleda, a i neke svece ispred sebe.

Među nebeskim zagovornicima posebno je istaknuo Blaženu Djevicu Mariju i svetog Josipa, čije ime nosi, te svetog Ivana Krstitelja, zaštitnika njegovog rodnog Vrbnika.

U studentskim se godinama, prisjetio se, prvi put dublje susreo s likom blaženog Alojzija Stepinca.

„Dok sam bio student u Rijeci imali smo duhovne vježbe koje je držao o. Jović i održao ih je na temelju životopisa kardinala Alojzija Stepinca. Rekao nam je da se o tome ne može javno govoriti. Te duhovne vježbe i danas duboko nosim u srcu. Bl. Alojzije Stepinac oduševljavao je svojom jasnoćom, čvrstoćom i povjerenjem da sile zla ne mogu pobijediti u ovom svijetu.“

kardinal Josip Bozanić / Foto: Mihael Varenica

Prve svećeničke godine proveo je kao tajnik biskupa Karmela Zazinovića, a zatim kao župni vikar u Malom Lošinju.

„Neki su rekli da je biskup Karmelo Zazinović strog, ali ja sam imao iskustvo mudrog i razboritog čovjeka od kojega sam u kratko vrijeme puno naučio. To je svjedočanstvo pastira, a ne činovnički posao na koji netko pomisli kad govori o tajniku.“

Na Lošinju je, dodao je, posebno zavolio rad s mladima: „U Malom Lošinju, kao župni vikar, imao sam četiri skupine mladih koje su se okupljale u tjednu. Ti susreti, izleti i priredbe ostavili su duboki trag. Te godine su brzo prošle i ostavile pečat na mene“

Svećeniku je potrebno da bude blizu narodu

Govoreći o izazovima svećeničkog života danas, kardinal je poručio da nitko ne bi trebao ostati sam u krizi: „Kad god je čovjek u krizi, neka se ne povuče i ne bude sam, nego neka traži pomoć – ne nužno kod onih za koje misli da su najbliži, nego kod onih za koje osjeća da mogu dati pravi savjet i pomoć. Svećeniku je potrebno da bude blizu narodu i svojim kolegama svećenicima. Sigurno ima iskušenja i kriza, ali s Isusom možemo ići naprijed.“

O najvećem prijatelju hrvatskog naroda

S posebnim poštovanjem osvrnuo se na svetog papu Ivana Pavla II., „Sjećam se kad je izabran za papu – bio sam u autu. On je papa mojeg svećeništva i na mnoge načine sam povezan s njime. Divio sam se njegovoj otvorenosti i izdržljivosti, koliko mu je bilo stalo da bude blizu. Molim se za njegov zagovor“. Uspomene na njega i papu Benedikta XVI. čuva kroz darovane znakove:

Prsten svetog Ivana Pavla II. i križ Benedikta XVI. uvijek me podsjećaju na njihovu dobrotu i dar Crkvi.

Osvrćući se na nedavno nacionalno hodočašće i susret s papom Lavom XIV., kardinal je rekao: „U svakom desetljeću jedno je nacionalno hodočašće. Tu doživljavamo kako je hrvatski narod narod svetog Petra – narod usmjeren prema Petrovoj stolici. Mi smo kroz povijest nalazili oslonac u Svetoj Stolici i kod rimskih papa.“

Govoreći o konklavama, kazao je: „Mi smo morali samo tražiti onoga koga je Duh Sveti već nekako našao“, a na pitanje o mogućem dolasku pape Lava XIV. u Hrvatsku rekao je:

Ne volim se igrati proroka i prorokovati, ali sam veoma otvoren i pun nade te na tu nakanu rado molim.

papa Lav XIV. i prefekt papinskoga doma mons. Leonardo Sapienza na Trgu sv. Petra tijekom Hrvatskog nacionalnog hodočašća / Foto: don Elvir Tabaković

Govoreći o Crkvi danas, kardinal Bozanić upozorava da vjernici ne smiju biti „čuvari muzeja“:

„Ne smijemo biti ljudi muzeja da čuvamo ono što je bilo. Poštujemo tradiciju, ali danas moramo živjeti svoje kršćanstvo, Evanđelje. Ne bi bilo Crkve u hrvatskom narodu da ne djeluje Duh Sveti. Ne držimo mi Crkvu, nego ju Duh Sveti drži.“

Raduje ga, kaže, prisutnost i angažman mladih vjernika. „I danas me zadivljuju mladi koji su na novi način otvoreni djelovanju Duha Svetoga. Ima ih puno; treba se približiti, potražiti i vidjeti – po župama, zajednicama, aktivnostima i inicijativama.“

Na kraju razgovora naglasio je važnost zajedništva u Crkvi: „Što se tiče zajedništva: gdje su podjele, ondje je đavao – majstor diobe i svađe. Onaj koji povezuje, to je Duh Božji.“

Kroz cijeli razgovor kardinal Josip Bozanić svjedočio je vjeru u Boga koji vodi, zahvalnost za svećenički poziv i mir čovjeka koji, i nakon pedeset godina služenja Crkvi, jednostavno kaže:

Ne držimo mi Crkvu – drži ju Duh Sveti. Mi smo samo njegovi suradnici. I to je najveća radost poziva.