S bl. Ivanom Merzom vezalo ga je duboko duhovno prijateljstvo, o čemu govori i svjedočanstvo zapisano 30. svibnja 1928., malo nakon Merčeve smrti. "Rekoše da sam utjecao na nj, da je on bio samo moja trublja. Kako se varaju ti ljudi. On je utjecao na mene i to sam mu ja i za života rekao. Dok sam ja tražio put, on je već njime sigurno korčio i pokazao mi ga gledom na K(atoličku) A(kciju) i uopće."
Katolički kalendar novog broja (30) Glasa Koncila donosi tekst o “spasitelju Bašćanske ploče” Dragutinu Kniewaldu. Vjernicima je Kniewald poznat kao pisac prvoga životopisa bl. Ivana Merza.
Veoma je bio aktivan u tadašnjim katoličkim organizacijama
Njegovo ime na poseban je način vezano uz Bašćansku ploču. Naime, u opasnosti da ploča u žandarskom nasilju bude uništena mještani Jurandvora 1934. g. skinuli su ploču s crkvenog zida i sakrili je. kada je s članovima HAZU-a Kniewald došao u mjesto, “mještani su njemu kao katoličkom svećeniku odali tajnu”. “Tako je Bašćanska ploča spašena i prenesena u Zagreb”.
Dragutin Kniewald
Veoma je bio aktivan u tadašnjim katoličkim organizacijama – Marijinoj kongregaciji, Hrvatskom orlovskom savezu, poslije u križarima te u katoličkoj akciji. S bl. Ivanom Merzom vezalo ga je duboko duhovno prijateljstvo, o čemu govori i svjedočanstvo zapisano 30. svibnja 1928., malo nakon Merčeve smrti. “Rekoše da sam utjecao na nj, da je on bio samo moja trublja. Kako se varaju ti ljudi. On je utjecao na mene i to sam mu ja i za života rekao. Dok sam ja tražio put, on je već njime sigurno korčio i pokazao mi ga gledom na K(atoličku) A(kciju) i uopće.”
Organizirao je također priređivanje službenog hrvatskoga prijevoda “Rimskoga obrednika”
Kao klerik Senjske biskupije studirao je na Papinskom sveučilištu “Gregoriani”, gdje je postigao 1911. godine doktorat iz filozofije, a 1915. i iz teologije. Za svećenika je zaređen 1914. Bio je profesor senjske bogoslovije, a 1921. prešao je u Zagreb, gdje je predavao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Tri su glavna područja njegova rada: liturgijska obnova u hrvatskom narodu, znanstveno-nastavni rad te odgojna djelatnost među mladeži. Kao liturgičar zauzeo se za prijevod Rimskoga misala na hrvatski, što je ostvareno 1921.
O tome je upravo bl. Merz ustvrdio da je “prijevod tako fundamentalnog dijela epohalna pojava u našem književnom životu”. Organizirao je također priređivanje službenog hrvatskoga prijevoda “Rimskoga obrednika” 1929. Tri desetljeća kasnije – 1960. godine – imenovan je članom pripravne Komisije za liturgiju u kojoj se uspješno zauzeo za to da se u nacrtu koncilskog dokumenta o liturgiji predvidi uvođenje narodnoga jezika. Osim teoloških djela posebno je vrijedna knjiga “Crkveno graditeljstvo, kiparstvo i slikarstvo” iz 1944. Umro je u Zagrebu 5. svibnja 1979.