Vaterpolski počeci

“Kad sam počinjao s vaterpolom, splitski VK Jadran je bio na krovu Europe, s prvim naslovom europskoga prvaka osvojenim u neovisnoj Hrvatskoj, 1992. godine. Sve se poklopilo, jer su svi pričali o vaterpolu. Kratko vrijeme sam trenirao nogomet i, paralelno, vaterpolo. Zašto vaterpolo? Imali smo sa školom različita testiranja na bazenu, pa su rekli da ostanem ako hoću te je nekolicina momaka iz kvarta je počelo trenirati vaterpolo. A zašto golman? Pa zato što sam bio premršav, visok, dugih ruku i neupotrebljiv za bilo koju drugu poziciju (smijeh).”

Photo: Luka Stanzl/PIXSELL

Nakon mlađih kategorija, u kojima su jadranaši pet-šest sezona osvajali sve naslove, u seniorskoj momčadi odigrao je još pet sezona.

Nakon SP-a u Montrealu 2005. godine Pavić je potpisao za zagrebačku Mladost, najbolji europski klub 20. stoljeća.

Karijera u Mladosti i Olympiacosu

Petnaest godina je tamo igrao, ali, osim u hrvatskim okvirima, Mladost nije osvajala europske naslove: “Uvijek smo govorili da je Mladost vaterpolski Real Madrid. Imao sam sreću da sam došao iz velikog kluba, iz Jadrana koji je bio dvostruki prvak Europe te da sam došao relativno zreo, sa 23 godine. U deset prekrasnih godina bilo je nešto manje trofeja, ali razloga tome je više. Jug je bio najjači ikad, baš u periodu kad sam ja igrao, a super jako je bilo i Primorje iz Rijeke. Ipak je Mladost, u tom razdoblju, triput sudjelovala na završnom turniru Eurolige, a osvojili smo jedno hrvatsko prvenstvo i tri Hrvatska kupa.”

Photo: Goran Kovacic/PIXSELL

Nakon deset godina u Mladosti, za kraj karijere Pavić je odigrao i četiri – vrhunske – godine u grčkom Olympiacosu. Ondje je, prvi put u povijesti kluba, kao stranac izabran za kapetana momčadi, ali odvojenost od obitelji je presudila i vratio se u Hrvatsku.

Od trenera koji su ga vodili u karijeri izdvojio je svog trenera u mlađim selekcijama u Jadranu Branka Milanovića, potom iz Mladosti Ozrena Bonačića, čovjeka i legendu kluba i hrvatskog vaterpola, kao i Vjeku Kobešćaka te, iz Olympiacosa, Teodorosa Vlachosa. Poseban odnos i divljenje iskazao je prema, kako je rekao, “jedinom i neponovljivom” Ratku Rudiću koji ga je vodio u hrvatskoj reprezentaciji.

Uspjesi hrvatske reprezentacije

U reprezentaciju je ušao “na mala vrata” još 2001. godine, ali status prvog golmana reprezentacije izborio je tek 2004. godine, dolaskom Ratka Rudića na izborničko mjesto. “Godine 2006. imali smo lošiji rezultat na Europskom prvenstvu u Beogradu, pa je izbornik Rudić odlučio za SP u Melbourneu 2007. godine pozvati igrače koji su se od reprezentacije već oprostili, sami ili spletom okolnosti. Jedan od njih je bio i Frano Vićan, vratili su se Zdeslav Vrdoljak, Igor Hinić, Mile Smodlaka… Dogodilo se čudo u koje ne znam tko je vjerovao. Mislim da ni mi sami nismo išli s ciljem osvojiti svjetsko prvenstvo”, ističe Pavić.

U spektakularnom polufinalu protiv Srbije, i u finalu protiv Mađarske, uz našu sjajnu igru, Vićan je branio fenomenalno i od 2007. godine kreće zlatno doba našeg vaterpola na čelu s izbornikom Rudićem.

Prisjetio se i predivnog ozračja na Europskom prvenstvu u Zagrebu 2010. godine, kada je na vanjskom bazenu Mladosti svaku utakmicu pratilo više od 5000 ljudi, koji su nagrađeni osvajanjem europskoga zlata i velikom proslavom.

Photo: Goran Kovacic/PIXSELL

Pohod na olimpijsko zlato u Londonu 2012. godine

Pavić nastavlja: “Momčad za OI u Londonu je opet “sklepana”, igrom slučaja jer smo 2012. na Europskom prvenstvo u Nizozemskoj opet odigrali katastrofalno. Rekli smo da ipak ne možemo tako ići na Olimpijske igre. Izbornik Rudić je ponovno vratio Vićana, Hinića i Samira Barača gdje su oni bili backup nama mlađima, koji smo već bili nositelji igre, ali smo s njima dobili određenu ozbiljnost.

Za Olimpijske igre u Londonu svi kažu da su među najdominantnijim predstavama ikad jedne momčadi u svim sportovima, ne samo u vaterpolu.

“Mi smo ostvarili sve pobjede, ali na način da nijedan trenutak nisu dolazile u pitanje. Znali smo da smo jaki, da smo moćni, ali prema van nismo to pokazivali. Meni osobno to je bio najbolji turnir ikad, s više od 70 posto obrana cijelom turniru. Ali znam da ništa od toga ne bih mogao napraviti – da nismo igrali obranu kako smo dogovorili. Bili smo moćni, jer smo se držali dogovora i onoga što smo uvježbavali na pripremama”, podsjeća Pavić.

Sport je škola života

Na pitanje što je iz vaterpola naučio za život, Pavić je naglasio da su to, ponajprije, ogroman broj prijateljstava koja je zbog sporta stekao i posjet mnogim zemljama svijeta. “Sport me naučio radnim navikama koje stječeš kroz život dokgod se baviš sportom. Od početka znaš, ako imaš trening, ne možeš raditi ništa drugo.

Imao sam sreću da sam se bavio kolektivnim sportom koje te nauči poštivanju suigrača, jer jedan bez drugoga ne možete ništa.

Da je u ekipi 11 Messija koji međusobno ne razgovaraju, oni neće napraviti nikakav rezultat, nego je nužan timski rad. Dan-danas u poslu nisam tip samotnjaka, moram raditi u timu, pitam za savjete i moguća rješenja, a često situacije koje su mi se događale u sportu mogu preslikati i sada na posao te na različite životne situacije.”

Josip Pavić s europskim prvakom na preči Tinom Srbićem / Foto: Ministarstvo turizma i sporta

Porazi u sportu te nauče da se kasnije moraš potruditi još više.

“Porazi te uče i tome da si gotov ako odustaneš. Iz poraza uvijek možeš nešto naučiti, ponajprije samopoštovanje i odricanje. Da bi došao do uspjeha, moraš se nečega odreći da bi uspio i nakon tih poraza, pa i nakon pobjeda, sutra opet moraš početi raditi još više nego si radio prije. Iako s godinama stječeš iskustvo, onaj mlađi grize pet puta više i on će me ‘pojesti’ ako ne budem spreman”, podsjeća Josip Pavić, proglašen najboljim vaterpolistom na svijetu olimpijske 2012. godine.