Ivan Lacković rođen je u selu Batinske u župi Kalinovac od oca Vida i majke Tereze, rođene Grgec. Nakon završene osnovne škole i odsluženoga vojnoga roka oženio se 1954. i preselio u Kloštar Podravski, gdje je živio i radio do 1957. godine kad se preselio u Zagreb. U Zagrebu je radio u Pošti, a navečer se školovao radi napredovanja u službi. Godine 1962. upoznao je profesora Krstu Hegedušića te je povremeno radio u njegovoj majstorskoj radionici.

Godine 1968. odlučio se za profesiju slobodnog umjetnika i od tada se potpuno posvećuje umjetnosti. Počeo je izlagati na skupnim i samostalnim izložbama. Od tada njegov uspjeh i popularnost raste velikom brzinom. Odlazi u Rim gdje jedno vrijeme živi i kontinuirano radi za potrebe svjetskog tržišta. U Rimu se susreće s raznim ljudima i širi svoja poznanstva i svoje vidike. Obogaćen novim spoznajama kupuje knjige i djela starih majstora i prikuplja zavidnu kolekciju koju će poslije dijelom donirati svom rodnom krajua dijelom Zagrebu. U Rim je donosio i djela svojih kolega upoznajući tako svijet s našom kulturom i pomažući kolegama da i oni iziđu na šire tržište. Dragocijeni su mu bili česti susreti s mons. Đurom Kokšom, tadašnjim rektorom Hrvatskog papinskog zavoda Svetog Jeronima u Rimu, inače Podravcem i velikim kolekcionarom umjetnina. Glas o «čudu hrvatske naive» stigla je i do sv. oca  pape Pavla VI. tako da je1970. godine primio u audijenciju umjetnike: Lackovića, Rabuzina, Večenaja i Kovačića.

Ivan Lacković izlaže u Rimu, Milanu te u Parizu gdje dobiva treći dio svog imena –Croata. Sam umjetnik priča kako je dobio svoje ime: «Francuski novinar Robert Bernet pisao je u listu Les Lettres françaises članak o mojoj izložbi u Parizu i napisao da dolazim iz zemlje u kojoj žive tri naroda: Srbi, Bosanci i Crnogorci i na kraju da sam ja Croate. To je prihvatio francuski teoretičar naivne umjetnosti Anatole Jatovsky i na mome katalogu stavio u naslov Ivan Lacković dit Ctoate. Bilo je to davne 1969. godine i tako sam ja morao biti Croata u nevremenu. Dakle, nisam si sam dometnuo treći dio imena nego sam ga morao nositi.»

Foto: Matija Maša Vekić

Zatim su slijedile njegove bezbrojne izložbe po Americi, Rusiji, Australiji pa sve do Japana. Djela Ivana Lackovića Croate su izuzetno dobro prihvaćena u cijelome svijetu, a osobito u Japanu. Profesor Vladimir Devidé u svom prilogu knjizi Hommage à Ivan Lacković Croata povodom njegovog 60. rođendana pod naslovom  «Cjelovi Pjesme Prirode u djelu Ivana Lackovića» kaže: «Lackovićeve su slike i grafike otputovale u više krajeva svijeta negoli ih je bilo iz kojih su nekada stizala pisma, što ih je on, kao listonoša, raznosio našim ljudima….». Nadalje pofesor Devidé piše: «…Malo koji od naših likovnih umjetnika doživljava prirodu tako intimno kao Lacković. Mnoga su njegova djela upravo likovni izraz poezije prirode. Lacković u svojim slikama i u svojoj grafici živi u prirodi i s prirodom; on ne izlazi iz nje da bi je vidio «izvana», već ostaje u njoj i doživljava je iznutra. I to je nešto što je inače svojstveno Japancima.» To su Japanci osjećali i stoga ga voljeli.

U Vatikanu su Ivan Lacković Croata i Ivo Dulčić ilustrirali molitvenike «messaline» koji su djeljeni za vrijeme misnih obreda svim vjernicima u određenoj crkvenoj godini. Lacković je ilustrirao četiri misala, a na petom je, koji je bio tiskan povodom proglašenja blaženim oca Leopolda Bogdana Mandića (1976.), izradio naslovnu stranicu.  Molitve koje je papa Pavao VI. izgovorio na postajama križnoga puta 1975. godine Ivan Lacković je popratio crtežima. On je za Svetu Stolicu ilustrirao i četiri evanđelja s 32 minijature. Na taj način je nastavio tradiciju koju je u 16. stoljeću počeo naš veliki minijaturist (maximus in minimis) Julije Klović. Stoga je njegov prijatelj i zemljak pokojni profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Ivan Golub u posljednjem pozdravu nad otvorenim grobom rekao: «On je bio i papin minijaturist kao nekoć veliki Klović».

Foto: Matija Maša Vekić

Vjerujem da je za mnoge Ivan Lacković Croata bio i ostao, ne samo veliki slikar i grafičar nego i, veliki čovjek, suradnik i pijatelj. Bio je jednostavan, skroman i dobroćudan čovjek. Poput mnogih njegovih suradnika sati provedeni u njegovu ateljeu u Ilirskoj 10 u Zagrebu za mene su ostali u dragocjenoj uspomeni i bili su poticaj za dalje. Na vratima u njegovu ateljeu stajala je uvećana fotografija jedne časne sestre, pa sam ga začuđeno pitala tko je ona. Na što je on odgovorio: «To je časna sestra Lambertina Katica Grgec, sestrična moje majke. Slala nam je boje još dok smo bili djeca te crteže anđela i pastira koje smo mi djeca precrtavali. Ona je bila akademska slikarica. Živjela je u Zagrebu u Samostanu sestara milosrdnica u Frankopanskoj…» Više puta mi je rekao da je zahvalan teti Lambertini jer da on nikada ne bi bio postao slikar da nje nije bilo.

Suptilni slikar, grafičar, domoljub i dobar čovjek Ivan Lacković Croata imao je dvoje odrasle djece sa svojom suprugom Janom kao i jednu unuku, koje je neizmjerno volio. Preminuo je 29. kolovoza 2004. godine i ispraćen je na vječni počinak, 2. rujna, na zagrebačko groblje Mirogoj. Na nadgrobnu ploču prije svoje smrti dao je uklesati: «Tajnu spoznati pokušah – smiraj nemira nađoh – Vječnosti sud očekujem.» Nadamo se i vjerujemo da je našao smiraj kod Gospodina Boga, kojeg je za ovozemnog života ljubio.