Iz Vijenca br. 661

Uz knjigu Martina Previšića Povijest Golog otoka

Istina o Golom otoku

Piše Ivan Samardžija

U veljači ove godine iz tiska je izišla knjiga povjesničara, docenta na katedri za hrvatsku povijest Odsjeka za povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Martina Previšića, naslovljena Povijest Golog otoka. Knjiga sadrži 640 stranica, a izašla je u izdanju Frakture. Riječ je o, kako kaže Ivo Banac, knjizi koja je „prva cjelovita studija logora na Golom otoku koja se temelji na mnogobrojnim dokumentima iz Udbinih arhiva kao i nizu svjedočanstava bivših logoraša“. Ukupno je intervjuirano 25 osoba.

Već na prvi pogled vidljivo je da je riječ o kvalitetnom izdanju za koje su se, osim autora i drugih suradnika, pobrinuli urednica knjige Iva Karabaić i izrađivač karata Tomislav Kaniški. Osim spomenutih karata, koje vrlo kvalitetno upotpunjuju sadržaj knjige, u knjizi se nalaze brojni grafikoni, tablice i fotografije iz povijesti Golog otoka. Knjiga je podijeljena na sedamnaest poglavlja, uključujući završno sa zaključkom. Osnovu knjige čini doktorska disertacija Martina Previšića o ibeovskom logoru obranjena 2014.

Logor za ibeovce (pristaše politike koju je zagovarala Rezolucija Informbiroa) na Golom otoku djelovao je od 1949. do 1956., a prvi logoraši na Golom otoku pojavljuju se 7. srpnja 1949. Na otok su stigli brodom Primorje. Za vrijeme trajanja sukoba između Tita i Staljina na Golom otoku bilo je zatočeno oko 13.000 osoba. Ova knjiga toliko je obuhvatna da su u njoj, do sitnih detalja, objašnjavani geografski položaji svih dijelova logora na otoku te hijerarhijski i međuljudski odnosi unutar logora. Autor je, u predgovoru knjige, jasno naglasio da je logorom rukovodila Udba. Nakon 1956, kada je zatvoren logor, dolazi do novog otvaranja u formi KPD-a, koji je zatvoren tek 1987/1988.

Sukob Tita i Staljina

U prvome poglavlju knjige detaljno je objašnjeno kako je došlo do sukoba između Tita i Staljina. Autor napominje da su Titovi vanjskopolitički angažmani doveli Jugoslaviju do sukoba sa SSSR-om, a kao tri glavna uzroka raskola, za koje napominje da su nastali prevladavanjem povjesničarskoga konsenzusa, navodi: jugoslavenski angažman u Grčkom građanskom ratu (1946–1949), inicijative i blisku suradnju s Bugarskom po pitanju federacije te jugoslavenski utjecaj u Albaniji. U istom poglavlju autor objašnjava kako je Tito odbacio službeni poziv na sjednicu Informbiroa zakazan za 21. lipnja 1948. u Bukureštu te kakve je to posljedice imalo na stanje u tadanjoj Jugoslaviji.

Martin Previšić objavio je prvu cjelovitu studiju logora na Golom otoku, koja se temelji na mnogobrojnim dokumentima i svjedočanstvima

Iz drugoga poglavlja knjige vidljivo je kako je u vrijeme sukoba u nižim i rukovodećim strukturama partijskoga aparata prevladavalo mišljenje kako je Tito trebao otići na sjednicu u Bukurešt, a strah od sovjetske intervencije pokrenuo je mnoge antiibeovske akcije vrha KPJ. Mnogi su htjeli stati uz pobjedničku stranu u vrijeme sukoba, vjerujući da Tito nema šanse za pobjedu protiv Staljina. Istodobno ljudi su zatvarani iz prilično banalnih razloga, a jedan od takvih primjera koje autor navodi jest onaj Vere Winter, koja je privedena jer je priznala da u svom stanu sluša Radio Moskva.

Autor u potpoglavlju knjige naslovljenu Hapšenje ibeovaca iznosi podatak da je tijekom sukoba Tita sa Staljinom od 1948. do 1956. uhićeno i kažnjeno 15.737 osoba. Također napominje da je, prema dostupnim podacima, uhićeno i istražni postupak prošlo ali na kraju pušteno minimalno 4.076 osoba. Iz toga proizlazi da su tri četvrtine uhićenih osoba kažnjene i poslane na izdržavanje kazne, veći dio njih na Goli otok. U postocima uhićenja 77% provela je Udba, a 23% KOS. Istrage nakon uhićenja provodila je lokalna Udba, ovisno o tome gdje je osoba uhićena. O grubosti uhićenja svjedoči izjava Smilje Filipčev, koja svjedoči: „Mene su uhapsili 15. novembra 1948. Došli su kući i pred moje dvije kćerkice stavili su mi lisice, zamislite, starija ima četiri, a mlađa dve godine. One su izbezumljene gledale u mene i ja u njih. Strahota.“ Prilikom ispitivanja na mnoge ispitanike vršen je pritisak da izdaju članove svojih obitelji. Postoje i primjeri primjene fizičkoga nasilja nad ispitanicima. Jedan od njih je onaj Miše Pifata koji je autoru posvjedočio da su ga prvo išamarali, a tek potom je počelo saslušanje. Najvažniji dokument istrage bila je „karakteristika“. Ona je imala težinu presude, a proces suđenja bio je, kako autor napominje, posve formalan i predodređen. Proces suđenja i kažnjavanja u prosjeku je trajao dva do tri mjeseca.

Neljudski uvjeti

U četvrtom poglavlju knjige autor objašnjava skupine kažnjenih ibeovaca. Jednu skupinu čine kažnjenici, koji su kažnjeni administrativnim (upravnim) putem, a drugu osuđenici, kojima je suđeno na sudu. Sudskim su putem vrlo često kažnjavani oficiri i podoficiri Jugoslavenske armije. Administrativnim putem kažnjeno je 10.999 osoba, a na sudu osuđeno 4.340 osoba. Kazne za osuđenike bile su znatno rigoroznije od onih za kažnjenike.

Previšić je detaljno opisao proces putovanja na Goli otok. Spominje raspored slanja na Goli otok, putovanje vlakom zatvorenika prema Bakru i putovanje brodom iz Bakra prema Golom otoku. Sva putovanja odvijala su se u izrazito nehigijenskim uvjetima. Dovoljno je napomenuti da su zatvorenici u vlaku vršili nuždu u kible (posude) koje su redovito bile pune, a praznile su se samo noću. S druge strane, vidljiva je velika brutalnost prilikom putovanja na Goli otok. Zatvorenici su prolazili kroz špalir na putu od vlaka do broda (jednako kao i prilikom iskrcaja s broda na otok), a na brodu su doslovno bacani u potpalublje.

Milovan Đilas u svojim je sjećanjima tvrdio da je Tito bio odgovoran za donošenje odluke o osnivanju logora. S druge strane, Vladimir Dedijer naveo je Kardelja kao idejnoga tvorca logora uz Titovo odobrenje. Odluka o osnivanju logora donesena je u prvoj polovini 1949, a izgradnja je krenula u lipnju iste godine. Logor su gradili zatvorenici iz Lepoglave. Prvi golootočki logor nazvan je Stara Žica, a Goli otok se često nazivalo Radilište Mermer, dok su termini logor ili zatvor bili strogo zabranjeni.

Vrlo je zanimljiv dio knjige posvećen dolasku „Bosanaca“ na Goli otok. Riječ je o skupini nakon čije se pojave na otoku pojavljuje nasilje. O podrijetlu grupe zna se malo, a bili su sastavljeni od raznih pristaša Rezolucije Informbiroa i drugih vrsta političkih kažnjenika. Njihova glavna uloga bila je slamanje golootočkih ibeovaca, odnosno njihov politički preodgoj. Vođa grupe bio je Borivoj Visković Boro, a u poglavlju je detaljnije opisana njegova prošlost kao i nekih drugih članova grupe.

S Udbom do „slobode“

Na stranici 242. prikazan je grafikon upravne hijerarhije logora na Golom otoku. Na vrhu hijerarhijskoga trokuta nalazila se uprava Golog otoka, ispod nje Centar, potom paviljonska rukovodstva i, na kraju, kažnjenici. Logor je bio pod direktnom upravom savezne Udbe (koja je postavljala logorsku upravu) i Aleksandra Rankovića. Centar je bio veza između stvarne uprave i ostatka logora. Paviljonska rukovodstva imala su određene povlastice poput bolje odjeće i obuće, neograničene količine hrane i pića, nisu morali raditi itd. Također je zanimljivo da je unutar logora postojala hijerarhija zatvorenika unutar koje su zatvorenici mogli napredovati (ili nazadovati). Mogućnost napretka unutar hijerarhije budila je nepovjerenje među logorašima. Najniži status imali su zatvorenici pod bojkotom (prisilom suradnje s Udbom), iduća stepenica bila je grupa odloženih, a nakon toga su slijedili status člana kolektiva i člana aktiva (najviša stepenica u hijerarhiji).

Goli otok posjetio je 21. kolovoza 1951. Aleksandar Ranković. To je bio prvi posjet nekoga visokog funkcionara logoru. U potpoglavlju naslovljenu Posjet Aleksandra Rankovićadetaljno je opisano kakve su pripreme rađene prije Rankovićeva posjeta, ali i na koji je način nakon toga došlo do promjena nabolje.

Da život na Golom otoku nije bio lak, svjedoče autorovi dijelovi knjige u kojima opisuje kako su logoraši imali slabu prehranu, mršavjeli, živjeli u izrazito nehigijenskim uvjetima, a sve to pratilo je jako sunce zbog kojega su mnogi dobivali sunčanicu. Osim svega navedenoga, mnogi zdravstveni problemi poput pojave uši, gastralgije, lumbaga i čireva mučili su logoraše. Mnogi radnici namjerno su se samoozljeđivali kako bi dobili odgodu rada i priliku za odmor (ako se to može nazvati odmorom), pa makar i na takav način. Golootočane je pogodila i epidemija dizenterije, koja je usmrtila desetak ljudi. Epidemija tifusa 1951. ubila je, prema podacima dr. Nikole Nikolića, čak 230 osoba. Osim svih navedenih podataka, autor donosi i tablični prikaz umrlih na izdržavanju kazne po godinama (str. 399).

Na Golom otoku postojala su četiri radilišta (logora), a u tablici br. 9 (str. 464) autor donosi tablični prikaz razdoblja u kojima su djelovala. Kao vrhunac brojnosti logoraša na Golom otoku (Žici), prema autorovim podacima, uzima se razdoblje od ljeta 1950. do kraja 1951, kada se na otoku konstantno nalazilo oko 4.300 osoba. Autor u tablici br. 11. (str. 467) donosi i tablični prikaz brojnoga stanja na Golom otoku krajem svake godine, a odnosi se na razdoblje od 1949. do 1954. Autor u knjizi spominje i mnoge „slučajne žrtve“, a iz iznesenih podataka može se sumirati da je slučajnih, odnosno nepravedno kažnjenih, zatvorenika bilo između 30 i 50 posto, iako je njihov točan broj gotovo nemoguće odrediti.

Primarni kriterij puštanja logoraša na slobodu bila je suradnja s Udbom, a samo 2% logoraša po izlasku se ponovno aktiviralo „u neprijateljskom radu“. Prosječna kazna koju su logoraši morali izdržati na otoku trajala je dvije godine. Sve do početka 1952. nakon izlaska iz golootočkoga logora logoraši su „dobrovoljno“ pristupali radnim akcijama. Jedan od uvjeta za izlazak iz logora bilo je potpisivanje „obaveze“, dokumenta koji je logoraša obvezivao na suradnju s Udbom nakon izlaska iz logora, a morao se obvezati i na zavjet šutnje o logoru.

Kako navodi autor, ibeovci su nakon izlaska iz logora najčešće radili fizičke poslove. Teško su mogli dobiti poslove u svojim strukama. Preporuke za posao tražili su od Udbe. Kao posljedica cjelokupne golootočke ibeovske priče mogu se navesti i brojna samoubojstva negdašnjih logoraša na slobodi. Očito da su mnogi od njih bili dovedeni do stvaranja određenih kompleksa i psihičkih opterećenja, kako navodi Previšić. Oslobođeni ibeovci bili su redovito praćeni na slobodi. Ništa se nije prepuštalo slučaju. Do 1964. u SKJ ponovno je primljeno oko desetine od ukupnoga broja logoraša iz logora za internaciju ibeovaca.

Teško je u prostorno ograničenu tekstu navesti sve podatke koje Previšić iznosi u svojoj knjizi. Vidljivo je da je autor duže vremena sakupljao i obrađivao građu o povijesti Golog otoka, ali i obavljao razgovore s preživjelim logorašima od kojih neki više nisu živi. Samim time njihova svjedočanstva dodatno dobivaju na značenju budući da su to mahom njihove zadnje izjave o njihovim danima na Golom otoku u vrijeme sukoba Tita i Staljina. Knjiga je odlično pisana, a čita se lako poput romana. Da budem precizniji, neki se dijelovi na trenutke čine kao da čitate jako dobar triler, što nije samo rezultat dobra izbora građe i sugovornika te interpretacije građe, već pohvalna autorova vještina pisanja zahtjevnih podataka na način prilagođen čitatelju. Autor ovom knjigom pokazuje zrelost za bavljenje mnogim tabuiziranim temama novije hrvatske povijesti. Ova knjiga realan je prikaz stanja na Golom otoku u vrijeme trajanja sukoba Tita i Staljina te progona pristaša Rezolucije Informbiroa. Svakako je preporučujemo svima koji su zainteresirani za spomenutu temu, kako laicima, tako i stručnjacima.

Izvor:  Vijenac br. 661 od 4. srpnja 2019.