Nadbiskup Juraj Haulik osnovao je polovinom 19 stoljeća (1854.) „Nadbiskupski licej“ s programom obrazovanja za 7. i 8. razred gimnazije. 1920. godine uvedene su dodatne dvije godine obrazovanja, a 25. listopada iste godine Povjereništvo za prosvjetu i vjere u Zagrebu dodijelilo je novoj gimnaziji pravo javnosti i dopustilo da izvršava i izdaje za državu valjane svjedodžbe ispita zrelosti. Od tada do danas, kako to naglašava i ravnateljica gimnazije Ljuba Duvnjak, Nadbiskupska klasična gimnazija postoji zbog dobrobiti učenika.

“Ako smo usmjereni prema dobru naše djece onda nas to nadahnjuje i ispunjava radošću i tražimo načine kako ćemo ih što kvalitetnije pripremiti za život. Želimo da učenici postanu samostalne odrasle osobe koje promišljaju, znaju i svjedoče jednu kvalitetu života za koju bismo ih mi u školi trebali pripremiti. Lijepo je vidjeti kad su učenici kreativni i razvijaju svoje talente, jer škola i treba tome poslužiti. Budući da mi u nastavničkom vijeću imamo kvalitetne profesore koji pronalaze i nove načine i motivaciju za djecu, učenici sudjeluju u različitim natjecanjima ne samo znanja nego i kreativnosti. Lijepo je vidjeti da je dijete kroz školu napredovalo i prepoznalo neke svoje kvalitete koje su mu se kasnije pokazale kao važne za život, da je pronašlo svoj životni poziv, usmjerilo se prema određenim ciljevima i da je kroz obrazovanje u našoj školi prepoznalo svoj životni put.”

Životni put Bugu Šimić bivšu učenicu Nadbiskupske klasične gimnazije odveo je u glumačke vode. Danas je umjetnička ravnateljica kazališta Mala scena, no u srcu i danas nosi sjećanja na kolege i profesore koji su joj predavali.

“Bilo je jako kreativno. Imali smo puno različitih aktivnosti koje su meni bile jako zabavne. Od predmeta voljela sam hrvatski, latinski… Uživala sam u prevođenjima s latinskog i u čitanju lektire. Voljela sam ići u školu. Zahvalna sam jer sam imala veliku podršku škole i profesora u onome što sam radila i čime sam se željela baviti. Imala sam puno prilike raditi na svojim talentima i vještinama tijekom školskih i fakultativnih aktivnosti u samoj školi. S druge strane dobila sam široko obrazovanje što mislim da je jako bitno za svakog umjetnika da ima jednu širu sliku svijeta i da ima veća znanja, jer kazalište je odraz života i ako ne poznate život onda ne možete poznavati ni kazalište. Kad se danas sjetim škole sjetim se natjecanja razreda. Dobili bismo zadatak na način da bi nam knjižničarka stavila neki stih na neki zid. Mi smo prvo morali pronaći taj stih ili citat i napisati od kud je ili tko ga je napisao. I naša razrednica, prof. Čubrić, uvijek je bila jako kompetitivna i pomagala nam je u tome. Sjećam se da sam s kolegom iz razreda trčala i tražili smo taj stih da budemo prvi i profesorica nam je pomagala da nađemo čiji je to stih. Bilo mi je super kako nas je profesorica u tome podržavala. U školi se poticalo na duhovni rast ali bez nametanja. Bilo nam je dozvoljeno da svatko raste na svoj način i izgradi sam svoj odnos s Bogom, naravno uz vodstvo. I to mi je bilo jako važno, sve duhovne obnove koje smo imali, zornice u školi u došašću, pogotovo u toj dobi kad mladi teže prate pravila. Mislim da je bio dobar balans između vodstva i puštanja da svatko od nas izgradi svoj odnos s Bogom i vjerom.”

Profesorica hrvatskog jezika u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji Snježana Gabelić provela nas je kroz povijest gimnazije i ukazala na neke važne trenutke.

Temeljni kamen za novo sjemenište s gimnazijom blagoslovio je i položio 1927. nadbiskup Antun Bauer. Bio je to jedan veliki događaj koji se dogodio u nazočnosti svih tadašnjih biskupa. Kako je to opisao dr. Franc Barac Gimnazija i sjemenište dobilo je tridesetih godina cijeli kompleks – brdo sv. Roka. Sve što danas sugerira škola za život: laboratorij, preparirane životinje, zvjezdarnica…, sve je to sagrađeno na Šalati s vizijom. Zagrepčani su kompleks na Šalati poetski nazvali ‘Gradom na gori’. Prvi biskup koji je proveo cijelo obrazovanje u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji bio je Franjo Kuharić. Kasnije je Gimnazija, mogli bismo reći, bila pod njegovom ingerencijom pa se zaokružio put od đaka do osobe koja skrbi o gimnaziji. Dijecezanski svećenici upravljaju gimnazijom do 1937. godine, a školske godine 1937./1938. dolazi do promjene u gimnaziji. Na prijedlog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca Isusovci preuzimaju upravu sjemeništa i gimnazije i ostaju na toj dužnosti šezdeset godina. Nakon Drugog svjetskog rata opozvana je dozvola javnosti škole, nakon čega je u prostor sjemeništa smješta vojna bolnica, a 8. rujna 1948. biskupi Zagrebačke metropolije osnivaju Vjersku srednju interdijecezansku školu koja djeluje do 1990. godine. Te godine 31. kolovoza kardinal Kuharić daje suglasnost da škola opet uzme naslov Nadbiskupska klasična gimnazija s prvom javnosti, što je u punom smislu postala rješenjem nadležnog ministarstva 15. travnja 1991. Važna godina za povijest Šalate je 2003. jer su te godine biskupi Zagrebačke metropolije odlučili da školu mogu pohađati i djevojke. Generacija učenika maturanata 2006./2007. prva je generacija u kojoj su bile djevojke.

Počevši od kardinala Franje Kuharića koji je pokrenuo Hrvatski katolički radio, i Vinka Puljića, generacije velikih ljudi pohađale su Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju. Među njima bili su brojni hrvatski biskupi: Marko Culej, Josip Mrzljak, Juraj Jezerinac, Ratko Perić, Mijo Gorski, Tomo Vukšić, Vlado Košić, Vjekoslav Huzjak, Ivan Šaško i Antun Škvorčević koji je danas zadužen za brigu o svim katoličkim školama u Hrvatskoj.

FOTO: POŽEŠKA BISKUPIJA/POŽEŠKI BISKUP ANTUN ŠKVORČEVIĆ

“U naše doba Nadbiskupska klasična gimnazija na zagrebačkoj Šalati nije imala pravo javnosti te su joj učenici bili samo kandidati za svećeništvo – sjemeništarci, dijecezanski i redovnički – a profesori isusovci, nekoliko dijecezanskih svećenika i vjernika laika. Ali ona zbog toga nije trpjela na kvaliteti niti je bila neki crkveni geto. Tada nas je bilo oko 450 sjemeništaraca koji su međusobno bili povezani po boravku u Sjemeništu, što je imalo veliko značenje i za zajedništvo u Gimnaziji. Tim više, što su tada isusovci bili poglavari u Sjemeništu i profesori u Gimnaziji. Škola je bila prožeta duhom i duhovnošću koja se njegovala u Sjemeništu, a to je bio temelj i profesorskog odnosa prema učenicima. Isusovci, dijecezanski svećenici i vjernici laici, svaki na svoj način neupitnom stručnošću i vjerničkim primjerom snažno su utjecali na nas, što je bilo izazovno u tadašnjem komunističkom sustavu. Od djelatnika laika bio je Josip Berka, profesor hrvatskog jezika i Stjepan Hosu, profesor grčkog jezika, koji nam uz profesore isusovce nisu posredovali samo znanje, nego su nas učili raditi i uvodili u snalaženje u pojedinim životnim situacijama. Ne znam je li jedan moj zagrebački poznanik profesor u pravu kad me uvjerava kako je za stvaranje reda u glavi mladog čovjeka potrebno da uči latinski i svira klavir. Ali dobro znam da me je klasična naobrazba i sjemenišni odgoj naučio organizirano, sistematično i disciplinirano misliti i raditi. U pristupu učenju, radu i pisanju i danas se služim pravilom što sam naučio u Gimnaziji, koje znam napamet, a ono glasi: „Quis; quid; ubi; quibuis auxiliis; cur; quomodo; quando“ – što znači:  „Tko; što; gdje; kojim sredstvima; zašto; kako i kada.“ Dvojica spomenutih profesora laika na svoj način živjela su tradiciju Šalatske Gimnazije iz njezina vremena prije II. svjetskog rata kada su u njoj djelovali laici velike stručnosti  i snažne katoličke opredijeljenosti, među njima Ljubomir Maraković i Petar Grgec, uzor i mladom Ivanu Merzu, kasnije profesoru u istoj Gimnaziji, uzdignutom na oltar blaženih.”

Sisački biskup Vlado Košić, osim što je bio učenik Gimnazije bio je i sjemeništarac. Odškrinuo je vrata svojih sjećanja na dane školovanja u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji.

“Sjećam se profesora Hosua koji mi je predavao grčki i latinski, zatim profesora Vasilja koji je također predavao latinski, pa profesora Horvata iz povijesti, profesorice Bilić koja mi je predavala Hrvatski. Sjećam se i profesora Grge Pejnovića, sestre Kate koja je predavala fiziku i patra Peška koji nam je predavao kemiju… Bio je to vrlo dobar i zanimljiv sastav uglednih profesora koji su cijenili nas učenike ali i imali veliko znanje i iskustvo. Za mene je to bilo jedno radosno vrijeme u kojem sam puno toga naučio i stekao dobre prijatelje. Profesori su bili na neki način strogi, imali su svoje kriterije. Sjećam se da sam jednom zbog šaptanja dobio jedinicu iz povijesti, ali sam to kasnije ispravio i imao odličan na kraju. Profesori su bili od stava. Unosili su nam u život neke vrijednosti, ne samo radnu naviku, što je bilo vrlo važno i znanje što je također bio cilj školovanja, nego i neke vrijednosti koje su provlačili kroz tekst i ispod teksta, jer svaki učitelj je zapravo i odgojitelj.”

Ljubav se prenosi s generacije na generaciju. Kao što su nekadašnji đaci voljeli svoje profesore tako i današnji učenici Nadbiskupske klasične gimnazije vole svoju ravnateljicu Ljubu Duvnjak. Uz nju se osjećaju sigurnima u gimnaziji a ne nedostaje im maštovitosti i kreativnosti.

“Kako oni vole raditi fotoshop pa, ako poduzmem neki korak, oni znaju vrlo brzo reagirati. Pogotovo se to događalo kad sam tek došla – to je bilo njima puno promjena. Znali su napraviti neke fotografije gdje na jednu fotografiju stave moju glavu. Naravno, sadržaj je izmijenjen s porukama ‘Nas čuva Ljuba’ i ‘Dok je Ljuba tu mi smo sigurni’. Pokazale su im se jako zabavnima moje odgojne aktivnosti da trebaju doći na vrijeme, da trebaju znati red, poštivati sebe i druge, voditi brigu i o pristojnom izgledu, pa mi je jedan od zaštitnih znakova postala klamerica jer kad bi došli tako odjeveni onda im je trebalo malo doraditi odjeću. Stavili su me u likove policajca, supermena, sigurnosne službe…

Jako se radujem svojim učenicima. Važno je da vam učenici sve mogu iskreno reći. I ako imate tu povratnu informaciju vi ste s njima u dobrim odnosima i komunikacija je nesmetana, spontana i nema nekih ogromnih problema. Oni meni mogu sve ispričati, povjeriti se i dati neki prijedlog koji može biti itekako dobar. Uvijek je od mladih dobro čuti prijedloge jer imaju odlična rješenja. Ovo nije lagana škola. Sam program klasične gimnazije je složen program. Veliki je fond sati tjedno (35 ili 36 ovisno o godini). Potrebno je puno učiti, raditi i biti temeljit u tome tako da je s te strane zahtjevno. Ali uz sistematičnost, predanost i suradnju s predmetnim nastavnicima svi se ti problemi mogu riješiti. Klasični program znači da se uči grčki i latinski jezik sve četiri godine tri sata tjedno. Uči se jedan živi jezik. Može se izabrati još jedan fakultativni jezik, španjolski, francuski, engleski ili njemački, koji kad se odabere postaje obavezan za tu školsku godinu. Tako da djeca imaju jednu širinu u obrazovanju.”

U potresu 22. ožujka škola je stradala. Kakva su oštećenja, što je sa zvjezdarnicom i hoće li uskoro biti moguće ponovo održavati nastavu u oštećenom dijelu škole?

“Zgrada škole je školski primjer potresa pa smo se i tu pokazali kao obrazovna institucija. Dosta su velika oštećenja i treba poduzeti mjere saniranja koje su u planu Zagrebačke nadbiskupije i to se sad već radi i rješava. Kad bude sve spremno započet će rekonstrukcija zgrade gimnazije. Zvjezdarnica je najviše oštećena jer je to jedan visoki toranj. Sama kupola zvjezdarnice, metalna i bakrena, osam je i pol tona teška i dosta je zahtijevan tijek rekonstrukcije. Budući da je kompleks na Šalati jako velik sada smo u jednom drugom dijelu kompleksa koji je donedavno koristila Američka internacionalna škola. Prostor je preuređen i za sad zadovoljava naše potrebe. Imamo i prijedloge nadbiskupije da u budućnosti otvorimo neke nove smjerove i programe.”

Jedina žrtva potresa u Zagrebu je učenica Nadbiskupske klasične gimnazije Anamarija.

“S obitelji naše Anamarije povezali smo se prije četiri godine kad je njezin brat Ivan upisao Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju. Sve nas je to dosta pogodilo i ne može se govoriti bez emocija. No, važno je da, i u razgovoru s roditeljima Anamarije, znamo da netko o nama vodi dodatno brigu i da će to biti i za naše dobro. Imamo velikog anđela čuvara jer je to djevojka velikog srca.”.

Isusovca patra Petra Galaunera, dugogodišnjeg djelatnika i ravnatelja Nadbiskupske klasične gimnazije, koji je u njoj proboravio oko 30 godina jako je rastužio potres i teško oštečenje zvjezdarnice.

“Poslao sam nakon nekoliko dana, kad sam saznao u kakvom je stanju zvjezdarnica i neke druge prostorije, ravnateljici poruku. ‘Tugujem i plačem zajedno s vama ali ne bez nade. S velikim povjerenjem u Gospodina da neće napustiti Šalatu.’

Današnje generacije Nadbiskupske klasične gimnazije imaju od koga baštiniti vjeru, ufanje i ljubav, upornost, mudrost i znanje. No, cilj dobre škole nije da svi učenici budu odlikaši već da u svojim učenicima prepozna ono u čemu su nadareni, otkrije njihove talente, i s ljubavlju ih usmjeri da se baš u tome ostvare i budu sretne i uspješne osobe u životu.  Zahvaljujući svojim profesorima i ravnateljici Ljubi Duvnjak Nadbiskupska klasična gimnazija uspijeva u tome.

“Roditelji sami prepoznaju da je u našoj gimnaziji uz znanje veliki naglasak na odgoju. Prema dokumentima kongregacije za katolički odgoj i prema preporukama pape Franje mi nastojimo oko tog saveza s roditeljima za dobrobit djece. Roditelji su prepoznali da im se dijete odgaja u kršćanskim vrednotama  da bude kvalitetna osoba, dijete je na sigurnom i dobra je okolina. Roditeljima je jako važno da im je dijete u dobrom društvu. Kad su povratne informacije roditeljima da su djeca ovdje jako pristojna, da su dobra, da su roditelji takvi onda se naša škola sve više profilira kao ona koja brine o odgoju cjelovite osobe. Povijest Nadbiskupske klasične gimnazije je bremenita. Veliki broj značajnih osoba za društveni i crkveni život naše Domovine školovao se u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Svima nama to je poticaj da nastavimo hrabro dalje i da budemo i dalje svijetla točka u odgojno obrazovnom sustavu Republike Hrvatske.”

Vivat, crescat, floreat, ad multos et felicissimos annos!

Danas slavimo jer je upravo pred sto godina, 25. listopada 1920., Nadbiskupska klasična gimnazija dobila pred državnim vlastima pravo javnosti. Red je čestitati slavljenici ovu visoku obljetnicu, a čestitke su pristigle sa svih strana, od bivših učenika. Izdvajamo nekoliko čestitaka.

Don Josip Mudronja, župnik župe svetog Jakova u Marini u Šibenskoj biskupiji, upisao je Gimnaziju 2003. godine, u prvoj generaciji učenika kada su u školu upisane i djevojke.

“Sto godina je puno ali opet i malo u usporedbi s vječnošću. Mislim da možemo svi koji smo bili dionici toga biti izrazito Bogu zahvalni. Upućujem veliku zahvalu svima koji su mnogima nama đacima ostavili velik i važan doprinos za daljnji životni tijek. Od srca vam želim obilje blagoslova. Čestitam vaših sto godina. Neka vam Bog barem da još tri, četiri puta toliko godišnjica da date jedan doprinos za blagoslov naših mlađih naraštaja i da im isto tako trasirate životne puteve u blagoslovljenom pravcu.”

Čestitku je uputio i požeški biskup Antun Škvorčević koji je danas zadužen za brigu o svim katoličkim školama u Hrvatskoj.

“Počeci i temelj katoličkog školstva u današnjoj Republici Hrvatskoj sjemenišne su gimnazije, koje su kao nepriznate djelovale u komunističko doba, a među njima ima posebno mjesto i značenje Nadbiskupska klasična gimnazija u Zagrebu. Unatoč njezinu trenutačnom teškom stanju nakon nedavnog potresa u Zagrebu i okolici, radosno joj putem Hrvatskoga katoličkog radija upućujem čestitku prigodom njezine stote obljetnice: Ravnateljici prof. Ljubi Duvnjak, koje se rado sjećam kao studentice na KBF-u u Zagrebu, svim djelatnicima i učenicima škole. Klasičnoj Gimnaziji dolikuje čestitka na klasičnom latinskom jeziku. Stoga: Vivat, crescat, floreat, ad multos et felicissimos annos! – Živjela, rasla, cvjetala, na mnoga i presretna ljeta! – Uz Božji blagoslov!”

Škola postoji zbog učenika pa je čestitku svojoj gimnaziji uputila učenica drugog razreda Valentina Đuka.

“Čestitam svojoj školi rođendan i želim joj sve najbolje. Žao mi je što nije mogla proslaviti u velikom ruhu, uz priredbu, kako smo planirali ali eto ovo je vrijeme za junake i bit će zapamćeno.

Na kraju od srca čestitamo svim učenicima i djelatnicima Nadbiskupske klasične  gimnazije ovu visoku obljetnicu, sto godina djelovanja s pravom javnosti. Neka vas prati Božji blagoslov u svim danima pred vama!

Ovdje možete poslušati prve dvije emisije:

Posljednju, rođendansku emisiju možete poslušati danas u 18:00 sati na Hrvatskom katoličkom radiju.