„Najljepši cvijet koji je širio miomiris redovničkih i salezijanskih krjeposti u don Boscovu vrtu“, tako je životopisac Franjo Krajolik opisao Josipa Belovića, mladoga pripadnika Družbe sv. Franje Saleškoga, koji je 3. veljače 1945. na putu u Zagreb stradao u savezničkom bombardiranju željezničke postaje u Popovači.
No razlog zašto je za njega uz još 24 klerika stradala na području Sisačke biskupije u proteklom stoljeću nedavno najavljeno pokretanje postupka beatifikacije valja osim u mučeničkoj smrti prepoznati i u svetu životu, donosi Glas koncila br. 5/2025.
Josip Belović rođen je 2. siječnja 1917. u međimurskom selu Šafarskom i još je kao maleni ministrant bistrinom privukao pažnju salezijanaca koji su u obližnjem Raskrižju vodili oratorij. Nakon završetka gimnazije u salezijanskom zavodu na zagrebačkoj Knežiji 1940. položio je prve redovničke zavjete, a nakon vječnih zavjeta 1943. poglavari su ga prije polaska u bogosloviju poslali u Marijin dvor kraj Daruvara na trogodišnju službu asistenta klerika (odgojitelja pripravnika).
Unatoč krhku zdravlju spremno je obavljao najteže fizičke poslove.
Unatoč krhku zdravlju – bolovao je poliartritisa koji mu je uz prekide u školovanju donio i srčanu aritmiju – „Jožek“ je u toj službi spremno obavljao najteže fizičke poslove, a o njegovu bogatu nutarnjem životu i neprestanoj uronjenosti u molitvu, kao i o euharistijskoj pobožnosti i pokorničkim navikama, obilno svjedoči njegov duhovni dnevnik.
Zbog poniznosti i čednosti prozvali ga „Dominik Savio“.
U njemu je neposredno pred smrt zapisao i prikazanje života za svoje klerike, koji su ga zbog poniznosti i čednosti prozvali „Dominik Savio“:
„Gospodine, ako mora netko od njih poginuti, neka to budem ja. Uzmi mene za žrtvu, a njih poštedi!“
Tijelo mu je nedugo nakon pogibije iz Popovače preneseno u salezijansku grobnicu na Mirogoju, gdje počiva i danas.
Postavljena spomen-ploča u Popovači
Na blagdan sv. Alojzija Gonzage, 21. lipnja 2014. godine, u Popovači je postavljena spomen-ploča u čast ubijenog svećenika Franje Modrinjaka i bogoslova Josipa Belovića, podsjećajući na njihovu žrtvu.
Tom prigodom, sisački biskup Vlado Košić u svojoj je homiliji govorio o životu Josipa Belovića:
„Josip Belović bio je još bogoslov, salezijanac, kad je 3.veljače 1945. poginuo u zrakoplovnom bombardiranju Popovače, putujući vlakom prema Zagrebu. Imao je tada 28 godina, i ni on nije postao svećenik, premda je tomu kao i sv. Alojzije težio. Prvo je iz Daruvara pješačio do Međurića i potom trebao iz Popovače vlakom krenuti za Zagreb, ali je taj dan – kako kaže Lojzo Buturac – vlak napao „neprijateljski zrakoplov i u tom napadu poginuo je klerik Josip Belović.
Bio je zreo za nebo pa ga je Bog uzeo k sebi.
Njegov je provincijal Josip Tkalec za njega rekao: ‘Bio je zreo za nebo pa ga je Bog uzeo k sebi’“. A i sam Buturac ga je poznavao i svjedoči da je bio „nešto izvanredno, nadnaravno, pravi svetac Božji.“ (L. Buturac, Ratne i poratne žrtve II. svj. rata na području Sisačke biskupije, 2013., 50).“