Rođen u obitelji Janjevaca na Kosovu, fra Smiljan je kao dijete došao u Vukovar 1971. godine. Njegova obitelj je, kako je istaknuo u razgovoru za Hrvatski katolički radio, u tome gradu živjela punih 20 godina, i fra Smiljan nosi izuzetno lijepa životna iskustva. Idilu života prekinuo je Domovinski rat. U to je vrijeme fra Smiljan bio u Zagrebu, gdje je završio studij teologije i gdje se kao član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda pripremao za đakonsko ređenje. No, ređenje je odgođeno jer je 2. rujna otišao u Vukovar.

U osvrtu na mjesec studeni 1991. godine u Vukovaru fra Smiljan ističe da je tu puno emocija i događanja. “Puno je toga što bi se moglo reći, puno je i toga što čovjek ne može izreći, jer su to stvari koje čovjek nosi u svome srcu. Volim reći da svaki čovjek koji je to vrijeme bio u Vukovaru na određeni način zaslužuje da se o njemu napiše knjiga, ili snimi film”.

Fra Smiljan nije ni slutio što će se u Vukovaru dogoditi. “Iskreno nisam nikada vjerovao da će doći do rata. Mislio sam da će pamet nadvladati. Međutim, nakon događaja u Borovu selu, u svibnju 1991., bilo je očito da se nešto loše sprema. To sam ljeto bio kojekuda u Europi, učio jezike, a vrativši se i čuvši za situaciju u Vukovaru otišao sam po svoje roditelje i najmlađu sestru, koji su došli u Zagreb. Zajedno s fra Mirkom Mataušićem uputio sam se 2. rujna 1991. godine u Vukovar”.

Fra Smiljan Berišić u studiju Hrvatskoga katoličkog radija

U to vrijeme fra Smiljan je imao završen studij teologije i pripremao se je za đakonsko ređenje. Po dolasku u Vukovar bio je nešto više od mjesec dana u samostanu, a onda je bila priča o konvoju kojim bi otišli stariji fratri i oni koji su trebali izaći iz grada. “Tako sam odveo fra Martina u vukovarsku bolnicu. Tamo smo slavili svetu misu, i kako od konvoja nije bilo ništa fra Martin se vratio u samostan, a ja sam, budući da sam bio medicinski tehničar, pripomogao u previjanju jednoga ranjenika i otada sam ostao u bolnici. Previjao sam ranjenike zajedno s dr. Mirjanom Semenić, kod dr. Aleksijevića koji je bio glavni operater u bolnici za sve koji su imali prostrijelne rane”.

Strahovito puno ranjenika u patnjama i bolovima – bila je svakodnevna slika u vukovarskoj bolnici, istaknuo je fra Smiljan koji je svjedočio i mnogim herojskim činima. “Medicinsko osoblje i svi oni koji su radili u bolnici herojski su se nosili u to vrijeme. Imali smo i hrane, i struje, i vode, i uloženi su veliki napori da bolnica funkcionira u vrijeme kada je grad sustavno uništavan i poslije zauzet”.

Nakon pada Vukovara vojnici su došli u bolnicu i bolničko osoblje načelno nisu dirali, rekao je fra Smiljan. “Odvodili su lakše ranjenike i brojne osobe njima od interesa, neke na Ovčaru, a za mnoge se ni dan danas ne zna gdje su. Kako sam znao više stranih jezika vodio sam strane novinare po bolnici i u tom trenutku nisam razmišljao ugrožavam li svoj život. Valjda ni sam nisam mislio da ću izaći živ iz toga. Volim reći da je nakon Vukovara sve bonus u mome životu, i taj bonus traje do sada”.

Fra Smiljan je s medicinskim osobljem i ranjenicima izašao iz Vukovara 21. studenoga 1991. godine. “Izašli smo iz grada i preko Njegoslavaca su nas vodili u Bijeljinu, pa je u Brčkom bila razmjena. I onda smo preko Šamca otišli za Đakovo. Samnom su bile još dvije redovnice s. Ida i s. Jela, a moja subraća iz samostana fra Branko Kosec, fra Ante Perković, fra Ivan Mikić i fra Slavko Antunović bila su zarobljena. Prvo su bili u Mitrovici, a onda su kasnije pušteni, osim fra Branka koji je nekom čudnom zabunom dospio do Niša gdje je bio u zatvoru, i kasnije su ga pustili. Našeg najstarijeg subrata fra Martina prevezli su kod u samostan u Zemun gdje je i umro.”

Ovaj franjevac koji trenutno živi u samostanu u Rovinju ističe važnost oprosta. “Onaj koji ne zna oprostiti, taj ne zna ni živjeti. Mislim da je temeljno pravilo vjerničkog i svakog života da čovjek zna oprostiti. Jer, ako se zatvori u mržnju i osvetu on sam sebe proždire. Samo čovjek koji se otvara Bogu i ljudima, onaj koji je u stanju oprostiti taj može ići dalje i živjeti svoj život”.