Dragi fratre, nisam mogao, a da Vam ne opišem svoj doživljaj spašavanja svinja, onih krmača i malenih praščića zatočenih nakon potresa podno ruševina štale na gospodarstvu kod obitelji u centru Hrastovice kod Petrinje. Iako nisam neki praktični vjernik, dojmio me se taj događaj i nikada tu sliku neću zaboraviti. S momcima iz Dalmacije i zajedno s gazdom gospodarstva pokušavali smo doći do svinja ispod ruševina štale. Bez bagera činilo se nemoguće doći do svinja, koje su ionako već preplašene bile zabijene svaka u svoj kut podno ruševina. Ostala su samo dva uska prostora željeznog prasilišta u kojem su bile krmače i odojci. Uspijeli smo razvaliti pregrade s vanjske strane i tako je napravljen kao “evakuacijski tunel” kroz koji je trebalo doći do svinja i svinje izvući. Bilo je opasno zavlačiti se ispod ruševina pa je jedini način bio svinje nekako zavezati konopom i ručno izvlačiti van ruševina. Znam da smo počeli vikati da treba konop, na što je gazda gospodarstva reka: da nema jer je sve pod ruševinama štale i alatnice. No, u tom času pojavljujete se Vi, i vičete: ‘Tko kaže da nema konopa? Evo ga ovdje!‘ Svi smo stali i u čudu gledali kako Vi odvezujete svoj pasac s habita, taj konop za koji svak zna da je sastavni dio jedne fratarske uniforme. Još ste se nasmijali i rekli da je taj konop posebno jak jer Vam ga je darovao fratar iz Kolumbije… (Svašta smo onda u šali komentirali… hehe). Iskreno taj događaj će mi ostati urezan do kraja života, iako se u međuvremenu našao i drugi način za spašavanje prasadi. Ali Vaša volja, Vaše nošenje malih praščića u privremeni vanjski obor, bit će nešto što ću, nadam se, jednoga dana prepričavati svojoj djeci, svojim unucima. Dragi fratre, Vama i svima koji ovih dana nesebično služe, otkidaju od sebe i ono sastavno, kao vi svoj pasac, hvala uistinu za sve.”