"Ljudi danas ne vole kada je netko u potpunosti posvećen onome što radi, ne vole kada je netko „štreber“, kada netko fanatizira oko čitanja, fanatizira oko slobodnih aktivnosti, fanatizira oko ideja, inovacija, istraživanja, pomaganja drugima da se oslobode besmisla u koje su se zavili – „neka malo živi“, savjetuje fjaka, „neka bude ukorak s vremenom, davnih je dana to sve izašlo iz mode – zar nije čuo za prosječnost?“ I tako unedogled. Riječ „postojanost“ prihvaća se poput najgore psovke – „odmori malo!“ No to „malo“ nema kraja. To „malo“ je rupa kompromisa iz koje se teško iskopati i koja nam puni glavu idejama o užicima, idejama o tome kako svijet bez nas neće propasti...". Donosimo zanimljivo razmišljanje koje je fra Josip Blažević objavio na svojem Facebook profilu na svoj rođendan.
PRED ODROM RAZBIJENOG SATA!
Neki dan istresam prašinu iz stolnjaka kroz prozor. Učinio mi se neobično teškim za materijal od kojega je napravljen, ali tomu nisam pridao pažnju. Dok nisam ugledao kako iz njega izlijeće moj ručni sat. Pao je s drugoga kata ravno u betonsku stazu i – na slici vidite što je od njega ostalo. Nije osobita materijalna šteta, ali jest emocionalna. Vjerno mi je služio punih 25 godina. Stvarno nije zaslužio ovakav svršetak. Ali se dogodilo. I to pred sam rođendan. Koji obično ne slavim, ali Bogu zahvalim na daru života, roditeljima, čestitarima, na svemu što sam primio, na ljudima koje sam upoznao, kajući se za sve loše učinjeno i dobro propušteno. Rođendan me podsjeća na prolaznost. Sat opominje da vrijeme nepovratno teče i teče. A razbijeni sat i na kraj vremena koji će doći. Ura života će jednom stati.
Hvala svim čestitarima koje uključujem u molitvu kroz duhovne vježbe na kojima sudjelujem ovoga tjedna.
U nastavku s vama želim podijeliti poučnu priču o satu u ovom trenutku razmišljanja o vremenu koje teče pred odrom moga sata od čijih se ostataka još nisam oprostio. Samome sebi izražavam sućut. Zbog gubitka sata, mjeraća vremena, i vremena kojim sam se razmetao ne gledajući na sat koji je opominjao da budem racionalan.
URA KOJA JE STALA NA SEDAM
“Vrijeme možemo mjeriti, makar i zlatnim satom, ali ga ne možemo zaustaviti!”
Jedna poznata priča (prema Papiniju) započinje ovako: „Na jednom od zidova moje sobe visi prelijepa starinska ura koja više ne radi. Njezine kazaljke stoje tako oduvijek, nepokolebljivo pokazuju isto vrijeme: točno sedam sati. Gotovo uvijek ura je samo beskoristan ukras na bjelkastu i praznu zidu. Ipak, u dva trenutka tijekom dana, dva kratkotrajna časka, stara ura kao da uskrsne iz pepela poput feniksa. Kad sve ure u gradu u svojoj ludoj ophodnji pokažu sedam sati, i sedam puta uzastopce začuje se pjesma ku-ku ili gong, stara ura u mojoj sobi kao da oživi. Dva puta dnevno, ujutro i navečer, ura se osjeća u potpunoj harmoniji s ostatkom svemira. Da netko pogleda uru samo u ta dva trenutka, rekao bi da savršeno funkcionira… Ali kad prođe taj trenutak, kad druge ure utišaju svoj pjev i kazaljke nastave svoj monotoni put, moja stara ura izgubi korak i ostaje vjerna onom satu koji je jednom zaustavio njegov hod.“
Svijet govori kako je Crkva izgubila korak s vremenom. Što je vrijeme? Postoji li vrijeme kao dinamika koja provodi diktaturu? Dan koji traje 24 sata ultimativan je i ne možemo mu pobjeći ni da smo najodlučniji u tome – čini se. Ukoliko želimo dobro iskoristiti svaki dan, moramo pomno planirati korake – i istih se držati i kada nam je najteže, kada smo umorni i obeshrabreni… ali i ne moramo. Možemo jedan dan napraviti kompromis, možemo kompromitirati cijeli tjedan, a možemo i cijeli život – imamo slobodu, usprkos svom vremenu svijeta, potratiti vlastiti život podređujući se niskim porivima poput lijenosti, odgađanja, odustajanja, pristajanja na manje no što nam je dano u obliku različitih osobnih potencijala, itd. Čini se da vrijeme ne diktira nikome – osim Crkvi. Zvona na crkvama uporno zvone i ometaju vrijeme fjake – kojoj se ne vidi kraj. To su ona zvona koja zorom dižu Crkvu na noge i drže ju budnom tijekom dana, dok se svim snagama trudi ostvarivati ono što je Svetim Ranama i radošću Uskrsloga Krista isplanirano prije dvije tisuće godina. Ako aktualiziramo primjer – ljudi danas ne vole kada je netko u potpunosti posvećen onome što radi, ne vole kada je netko „štreber“, kada netko fanatizira oko čitanja, fanatizira oko slobodnih aktivnosti, fanatizira oko ideja, inovacija, istraživanja, pomaganja drugima da se oslobode besmisla u koje su se zavili – „neka malo živi“, savjetuje fjaka, „neka bude ukorak s vremenom, davnih je dana to sve izašlo iz mode – zar nije čuo za prosječnost?“ I tako unedogled. Riječ „postojanost“ prihvaća se poput najgore psovke – „odmori malo!“ No to „malo“ nema kraja. To „malo“ je rupa kompromisa iz koje se teško iskopati i koja nam puni glavu idejama o užicima, idejama o tome kako svijet bez nas neće propasti, idejama kako se uvijek može nekako snaći – izgovori su postali vještina koja se cijeni, bilježi u životopise kao aktivnost kojom se bavimo od malih nogu – ta bilo bi nepravedno ne dobiti priznanje za nešto u što smo toliko ulagali!
Satovi svijeta bezbrižno idu, dok satovi Crkve stoje. U Davidovu kraljevstvu ne postoje prošlost, sadašnjost ni budućnost. Ne postoji sadašnjost, jer je ona već prošlost u bilo kojemu trenutku, ako ne mjerimo u milisekundama. Ipak, premda Bog ne percipira kategoriju vremena poput ljudi, ovo „sada i ovdje“, koje je zbroj prošlosti i sadašnjosti koje su već zagazile u budućnost, utječe na mnoge „tada i ondje“ čitavoga čovječanstva. „Sada i ovdje“ prije dvije tisuće su godina uvjetovale bezbroj „tada i ondje“ – i to isključivo putem postojanosti. Postojanosti kojoj se, kao ni fjaci vremena i vrijednosti, ne vidi kraja. I tako su one u vječnoj disharmoniji. No budući da se satovi svijeta kad tad moraju poklopiti sa satom na kojemu su se zaustavili satovi crkve, povremeno dolazi do ravnoteže, pomirenja postojanosti i fjake, koje, iako u suprotnosti, ipak priznaju bratstvo koje je Gospodin zamislio. I u tim se trenutcima gleda drugim očima, dlanovi se čvrsto pritišću u lanac koji se proteže od istoka do zapada, osjeća se čežnja za Nebeskim kraljevstvom koje je već među nama, nadvisuju nas nebeski anđeoski korovi, dok nas pročišćuje Predragocjena Krv Spasiteljeva. Tada ne postoje ni diktatura vremena, ni razlike koje nas udaljuju od brata čovjeka, ni prošlost, sadašnjost i budućnost, ni ljudski planovi, ni niski porivi… Otvaraju nam se duhovne oči i uočavamo kako Crkva nije ni u kakvom disbalansu s ostatkom svijeta, te da sve ide po nekome Višem redu. Svjetlost nas obasjava i od nas udaljuje svaku tamu uma, srca, duha i duše. Stvoritelj nam u kostima budi novu životnu energiju koju je udahnuo prije postanka svijeta. Podsjeća nas na postojanost koju je isplanirao prije toliko „vremena“. Nova srca, ista, jedna ljubav. Različiti ljudi, ista, jedna ljubav. Stara Krv i stari znoj, ista, jedna ljubav.
No svjetovni se satovi vrate svojoj dinamici, ostavljajući pokidane satove ondje gdje jesu. A crkve i dalje zvone i sa čežnjom iščekuju novi susret – u postojanosti.