Dana 3. listopada sjećamo se proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca. Događaj iz 1998. godine u Mariji Bistrici uvelike je obilježio Crkvu u hrvatskom narodu. Dobili smo velikog zagovornika u nebu, pratitelja žive Crkve koja raste iz sjemena njegove mučeničke krvi.
Reportaža koja je pred vama dolazi iz Župe bl. Alojzija Stepinca na Trnjanskoj Savici u Zagrebu, župe koja je prva posvećena bl. Alojziju Stepincu u Zagrebačkoj nadbiskupiji. I danas slavi župni blagdan. Osnovana je 10. veljače 1999. godine, a do sada je bez župne crkve. No, Crkva živi u ljudima, domišljatosti njihovih svećenika i zauzetih vjernika laika. Njihova je snaga u sklopljenim rukama, na koljenima, u molitvama i zavjetima. Iako je bilo više pokušaja da se crkva kao liturgijski prostor ovdje izgradi, čini se da se do daljnjega čeka bolje rješenje.
Zašto župni blagdan 3. listopada, a ne 10. veljače?
“Kao što se velike biblijske istine slave na više datuma u godini, tako je dostojno da i bl. Stepinca slavimo više puta – 10. veljače, na dan njegove smrti i rođenja za nebo, te 3. listopada – na dan njegove beatifikacije”, uvodno nam tumači župnik Trnjanske Savice vlč. Antun Vukmanić. Također pojašnjava da je Zagrebačka katedrala, kao mjesto njegova posljednjeg prebivališta, odredište mnogih hodočasnika upravo 10. veljače. Da zagrebačka Crkva bude jedinstvena u proslavi toga dana, odlučeno je da će sve župe koje nose titular bl. Alojzija Stepinca župni blagdan slaviti 3. listopada, a proslava u Katedrali je 10. veljače. To vrijedi za Zagrebačku nadbiskupiju.
Kako funkcionira župa bez župne crkve?
“Nije normalno da župa nema župnu crkvu, mjesto redovitog okupljanja, trajne euharistijske prisutnosti, simbol prepoznavanja među župljanima različitih župa. Pravo malo čudo je kako u tim okolnostima ova župa funkcionira 21 godinu i ima bogatih plodova – i crkvenog i sakramentalnog života, aktivnosti pastoralnih i karitativnih. Nedostatak prostora nam je izazov, dodatni motiv za vjernike da se potrude oko žive Crkve, da raste, razvija se i donosi plodove”, govori župnik Vukmanić.
Podsjeća da se i dalje traži rješenje za gradnju župne crkve: “Bilo je više pokušaja kroz povijest župe, nekoliko natječaja, više projekata, dva put je izdavana lokacijska dozvola… No, nikako dalje. Kao da je nastao neki zastoj – ne zbog potresa, nego zbog politike. Čekamo gotovo tri godine da generalni urbanistički plan u Zagrebu dođe na dnevni red Skupštine, jer bez promjene koju je i Grad predložio, ali i mi, ne možemo započeti novi natječaj da bismo mogli doći do lokacije, projekta i građevinske dozvole”.
No, ovo čekanje vjernike ne ostavlja besposlenima: “Primili smo se ozbiljne molitve i osnovali mušku molitvenu zajednicu koja postojano moli iz dana u dan, po rasporedu i na određene nakane kojima smo pokrili cijeli mozaik oko izgradnje crkve. Oni su u temeljima te župne crkve, jer bez molitvene potpore i probijanja barijera, nećemo moći naprijed”. U kapeli, malenom poslovnom prostoru u stambenoj zgradi, u kojem slave dnevnu misu, također se okuplja zajednica molitelja krunice. Uvijek se uzima nakana molitve za izgradnju crkve. Bolesnicima koje župnik obilazi također u molitvu i prikazivanje patnji prikazuje tu nakanu. Iako su ove godine manje hodočastili, vjernici župe na Trnjanskoj Savici pješače i u Katedralu, Mariju Bistricu, Krašić, Karlovac. I taj hod prikazuju, kako za osobne potrebe, tako i za župu.
“Pastoralni centar” među stanovima
Zagrebačka nadbiskupija je 2011. godine otkupila tri poslovna prostora u prizemlju stambene zgrade (Zvonimira Rogoza 1). I taj prostor pomogao je formiranju zajednice vjernika kao žive župe. Prvih 12 godina svakodnevne mise, sakramenti, različita događanja, bili su u susjednim župama – Krista Kralja i Svete obitelji, jer iz njihovih teritorija stvorena je ova nova, župa bl. Alojzija Stepinca, Trnjanska Savica. Nedjeljna misa od osnutka župe slavi se u OŠ Jure Kaštelana.
“No, nedjeljna misa nije dovoljna da se župa formira u svim svojim segmentima kao što je to postalo moguće nakon otvaranja kapelice. Od kad imamo prostor, redoviti sadržaji su na području naše župe. I formirale su se male zajednice – molitvena, karitas, obiteljska. Tu su i pobožnosti: Schonstadtska obitelj, molitelji žive krunice, muška i ženska molitvena zajednica… Sve je to pridonijelo unutarnjoj povezanosti, izgradnji zajedništva, ali i djelovanju prema van, prema ljudima koji su do tada ignorirali prisutnost župe ovdje ili za nju nisu znali. Primjetna je prepoznatljivost i prisutnost u kvartu. Premda je zajednica relativno mala, ona je čvrsta u sebi”.
Plodovi žive vjere vide se i u obiteljima. Kako svjedoči župnik Vukmanić, ovdje je sve više obitelji s brojnom djecom. Istina, od osnutka župe ovdje je izgrađeno devet stambenih zgrada, pa su se na ovo područje doselili mladi ljudi: “No, kao zajednica molimo i za obitelj, pa mnogi osjete raspoloživost za jedno dijete više – treće, četvrto, peto… Imamo čak i obitelji sa sedmero djece”. Što će se promijeniti kad se izgradi župna crkva? “Zidovi neće ništa bitno promijeniti. Samo nećemo trebati svake nedjelje seliti stvari u prostor škole. Zajednica je ta koja dobro funkcionira, raste i daje izvrsne plodove”.
Vidljiva Crkva na ulici
Molitvene inicijative župe, uz procesiju za Tijelovo, vidljive su u stambenoj četvrti, jer više puta godišnje moli se na otvorenom. Ove godine takvih je prilika bilo i više zbog nedostatka slavlja misa s vjernicima. “Nekada su tijelovske procesije bile u krugu školskog dvorišta. No, već nekoliko godina pokušavamo povezati i školu kao nedjeljno liturgijsko mjesto i pastoralni centar kao svakodnevni prostor, i park koji je bio predviđen za izgradnju crkve. Naše procesije sada obuhvaćaju sve te lokacije, molimo za svaku od njih, ali najprije za unutarnji rast zajednice. A ove godine sve je bilo posebno zbog ograničenja kad ljudi nisu mogli u crkvu, pa sam odlučio doći k njima bliže. Veliki tjedan je bio poseban.
Na Cvjetnicu sam, u pratnji dvojice ministranata, s Presvetim sam obišao gotovo svaku ulicu u župi. Na svakom raskrižju smo zastali. Mnogi su ljudi izašli i na ulice. Pozivali smo ih da budu na prozoru, mogli su staviti kakav ukras da ih se vidi i da malo mahnu. No, mnogi su imali potrebu izaći i biti blizu Presvetom, te primiti blagoslov na koljenima. Slično smo napravili i na Veliki petak, ali ne s Presvetim nego s Križem. Prije korone običavali smo imati pobožnost Križnog puta po parku. Ove godine sam s Križem prošao po ulicama i gledao sam doći do svakog ulaza. I pred svakim je bilo ljudi koji su se htjeli križu pokloniti. Onda sam na Uskrs kroz župu ponovno prošao s Presvetim. Neki su ljudi iznijeli i košarice van, neki su primili blagoslov prateći nas na prozoru…”
Neki i dalje “ne žele crkvu”
Poznato je da u stambenoj četvrti Trnjanska Savica ima i protivnika gradnje crkve. “Zanimljiv je jedan naslov koji je osvanuo u medijima nakon ovih procesija bez naroda: ‘Misa na zebri’. Nasmijali smo se tom naslovu. A što se dogodilo? U jednom od ovih mojih hodova s Presvetim po župi, zastao sam na jednom raskrižju. Kako bih izbjegao približavanje ljudima, stao sam na pola ceste. To moje zadržavanje trajalo je nekoliko sekundi, očito dovoljno da se zabilježi fotoaparatom i od toga na pravi priča o ‘misi na zebri'”.
Ovakve događaje župnik Vukmanić komentira kao znak da ljudi prate što se događa u župi, “i oni koji žele primiti blagoslov, i oni koji ga ne žele, a zapravo ga u sebi uistinu jako trebaju”. Plodove prisutnosti Euharistije na ulicama ove stambene četvrti možda još sada ne vidimo, ali sigurno neće izostati, smatra vlč. Vukmanić. I kroz spomenute molitvene hodove uvijek je molio za sve koji žive na području župe.
“Korona” okolnosti
Činjenica je da župni život više ne može biti kao što je bio prije pandemije. Postoje vjernici koji, zbog zdravlja ili starosti, još ne odlaze na mise u zajednicu, pa mise prate preko radija ili televizije. Neki možda i zbog komocije još ostaju kod kuće. “Vidim da je prisutan strah kod ljudi, što zbog sebe, što zbog toga da ne donesu bolest nekom drugom u svojoj kući. Mnogi ne znaju kako se postaviti u osobnim susretima, čak i kako se pozdraviti – rukom, laktom ili samo mahanjem? Bojim se da će nam ostati mentalne posljedice izolacije i skrivenosti lica ispod maske. Ovo je vrijeme kušnje, vrijeme koje treba prihvatiti s njegovim ograničenostima”. Spomenimo i da je vlč. Antun sa suradnicima putem društvenih mreža organizirao sadržaje koji su ih držali povezanima i u virtualnom svijetu. Iz tih digitalnih sadržaja napravili su i mali molitvenik. Imali su i video trodnevnicu za povratak u crkve: “Ništa više neće biti isto”.
Misa s blagoslovljenom vodom – prema pravilima!
Župnik Vukmanić ne odustaje od ljudi: “Puno se može napraviti, nije sve stalo. Ako se neke stvari ne mogu učiniti na jedan način, mogu na drugi”. Kao primjer navodi korištenje blagoslovljene vode u misi. Naime, među mjere opreza i zaštite od širenja koronavirusa ubraja se i uklanjanje blagoslovljene vode sa ulaza crkava. No, vlč. Antun je pronašao novo rješenje za taj tako dragocjen znak vjernicima na početku mise: “Vidio sam da u Rimskom misalu, prema kojem svakoga dana slavimo misu, postoji obred škropljenja s blagoslovljenom vodom na početku mise. Ako natočim svježu vodu u posudu i na oltaru je blagoslovim, pa njome poškropim narod, nikakva se zaraza ne može prenijeti. Vidio sam da ljudima to važno, kad već ne mogu sami umočiti ruku u blagoslovljenu vodu, onda ovo škropljenje umjesto Pokajničkog čina na početku mise dolazi kao jedan znak ohrabrenja i utjeha, znak da će sve ovo proći”. Ovaj obrazac vlč. Antun preporučuje i drugima za korištenje u misi, barem nedjeljom.
Živa Crkva plodna duhovnim zvanjima – šest svećenika u 21 godinu!
Od osnutka župe do danas ova župna zajednica dala je šestoricu svećenika. Prvi je bio mladomisnik ubrzo nakon osnutka župe, a ostala petorica ovdje su rasli sa zajednicom koja ih je molitvom pratila do oltara. Ove, 2020. godine, župa je imala čak dvije mlade mise (Domagoj Tujmer i Marko Dominić), ali i srebrni jubilej župnika, vlč. Antuna Vukmanića. Župa sada ima još dva kandidata za svećeništvo, obojica su bogoslovi. U čemu je tajna ove duhovne plodnosti Trnjanske Savice, pitamo župnika.
“Mislim da je Stepinac ‘kriv’, Stepinac koji je ‘znak osporavan’, za kojega svi nešto znaju, puno puta nešto krivo, ali ga spominju. On kao mučenik našega vremena, kao čovjek savjesti i jasnog pouzdanja u Gospodina u svim poteškoćama života stoji kao izazov i primjer koji privlači, motivira i stavlja upitnik na naše savjesti. Mladi ljudi koji žele dosljedno slijediti Krista i Njega slušati, u Stepincu vide ne samo primjer, nego i zagovornika. Dolaze mu s molitvom u Katedralu i to u različitim situacijama. Stepincu možemo zahvaliti za ta zvanja.
A i cijela župa godinama moli za duhovna zvanja. Počeli smo organizirano i redovito prije sedam godina kada su ovogodišnji mladomisnici rekli da kreću na Bogosloviju. Sedam godina ustrajne molitve oni su znali da ih cijela župa prati na putu, ovdje svećenik dolazi među svoje, k ljudima koji su za Crkvu i uz Crkvu. I to je ohrabrenje za trenutke i preispitavanja, sumnji… I vjerujem da je to pomoglo ovim mladim ljudima da dođu do oltara i s druge strane rasklile ruke i kažu ‘Gospodin s vama'”. Na kraju vlč. Vukmanić, simpatično i biblijski zaključuje: “Čini se da je Bog raskrčio jedan dio trnja i zasadio svoj vinograd ovdje”.
Župa bl. Alojzija Stepinca, Trnjanska Savica – Zagreb predstavljena je u emisiji “Sutra je dan Gospodnji” Hrvatskoga katoličkog radija koju u cijelosti možete poslušati na HKR-u u subotu, 3. listopada u 20 sati.