Točno na današnji dan prije tri godine umorni hrvatski heroji igrali su finale Svjetskoga nogometnog prvenstva protiv Francuske. Dan kasnije priređen im je veličanstven doček u Zagrebu, a potom i u drugim gradovima širom Hrvatske. Bio je to dan zajedništva, ponosa i sreće.
Hrvatska katolička mreža toga je dana najavila i pratila u programu HKR-a. Tri godine nakon finala i nezaboravnog dočeka, sjećanja su možda izblijedjela, jer su ih potisnuli kriza s koronavirusom, zagrebački potres, politika i izbori… Ali pravim navijačima, onima koji su srcem navijali za momke u dresovima sa šahovnicom i crveno-bijelim kvadratima, nitko ne može zaista uzeti sjećanja na rusko ljeto 2018. Nitko im ne može oteti osjećaj ponosa dok piloti Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva pozdravljaju Srebrne na ulasku u hrvatski zračni prostor.
Nikome nije bilo teško na Trgu bana Jelačića cijeloga dana, na žarkom suncu čekati heroje koji su iz zračne luke autobusom putovali više od sedam sati, pozdravljajući pritom više od pola milijuna ljudi. Sedam sati! Više od pola milijuna ljudi! Mislim da svatko zna gdje je toga dana pratio naše Srebrne…
Dani ponosa i slave
Nitko ne može zaista zaboraviti suze u očima naših starijih sugrađana i sjaj u očima naših mladih i osmijehe najmlađih koji nisu bili svega ni svjesni, ali su se tih dana osjećali toplo i lijepo. Sve su nam to omogućili, sjetimo se, Danijel Subašić, Lovre Kalinić, Dominik Livaković, Vedran Ćorluka, Domagoj Vida, Dejan Lovren, Šime Vrsaljko, Josip Pivarić, Ivan Strinić , Tin Jedvaj, Duje Ćaleta-Car, Ivan Rakitić, Mateo Kovačić, Milan Badelj, Marcelo Brozović, Filip Bradarić, Mario Mandžukić , Ivan Perišić, Nikola Kalinić, Andrej Kramarić, Marko Pjaca i Ante Rebić, predvođeni kapetanom Lukom Modrićem koji je kasnije izabran za najboljeg igrača Svjetskoga prvenstva.
Svečani doček Vatrenih na Trgu bana Jelačića 16.07.2018. / Photo: Goran Stanzl/PIXSELL
Luka je te godine postao i prvi igrač u povijesti koji je ujedinio nagrade za najboljeg nogometaša SP-a i FIFA-e (izbor novinara, kapetana, izbornika i navijača cijeloga svijeta) te osvojio Zlatnu loptu kao najbolji igrač svijeta za 2018. godinu u izboru France Footballa. Dodajmo ovome da je Luka iste godine bio i Najbolji igrač Europe, osvojivši 90 bodova više od drugoplasiranog Cristiana Ronalda, te Najbolji športaš svijeta u izboru Međunarodnog udruženja športskih novinara i najuspješniji hrvatski športaš u izboru Hrvatskoga olimpijskog odbora. Na ovo podsjećam jer nisam siguran da uvijek poštujemo i pamtimo naše velikane.
Nakon gotovo deset sati čekanja – doček bez ijedne mrlje
A što tek reći o dočeku? Već od 10 sati ujutro Trg je bio prilično ispunjen starijim i mlađim navijačima. Uz Zaprešić boys i navijačke pjesme lakše se podnosila žega dana. Voda se donosila različitim kanalima jer nitko nije, ako baš nije morao, htio napustiti svoje mjesto s kojega bi mogao ugledati reprezentativce, jednom kad dođu. A oni koji su kolabirali bili su brzo, pozorno i nježno ispraćeni do djelatnika Hitne pomoći koji su svoj posao odrađivali savršeno.
O trenutku kad su reprezentativci, konačno, došli do Trga i počeli izlaziti na pozornicu ne mogu baš posve precizno svjedočiti jer mi i danas u ušima odzvanja vrisak oduševljenja i srce navijača pretočeno u pjesmu…
Photo: Goran Stanzl/PIXSELL
A gdje smo danas?
Što imamo tri godine nakon toga veličanstvenog dana? Svijet, pa i Hrvatska, pogođeni su pandemijom. Zagreb i Banovinu je pogodio i potres koji je mnogim sugrađanima snažno uzdrmao i živote, ostavivši brojne bez stana i smještaja. Ali i tu se pokazalo zajedništvo hrvatskih ljudi, koji su pred bolnicom u Petrovoj spašavali trudnice i novorođenčad, koji su susjedima ponudili smještaje u svojim kućama, koji su ono što su imali davali potrebnima.
Zapravo, nemam riječi za svoj hrvatski narod. Kad smo jedinstveni, brzo gasimo požare, popravljamo posljedice poplava, saniramo oštećenja od potresa. Tako nam malo treba da “osvojimo svijet” svojom radošću, zajedništvom, ponosom i vedrinom. Pa kako to da nam onda tako često to, tako malo, nedostaje?!
Nadam se da će današnji dan u mnogima pobuditi osjećaj ponosa. Mnogi će reći: “Ma, to je prošlost, od toga se ne živi, moramo gledati u budućnost.” A ja kažem: “Tko ne pozna svoju prošlost i svoje korijene, taj ni nema budućnost!” Vjerujem da će ovaj mali podsjetnik na dane ponosa i slave iz ljeta Gospodnjega 2018. u čitateljima pobuditi iskustvo da možemo bolje, vedrije i hrabrije krenuti u budućnost koju nam Bog daruje.
A našim herojima toga prekrasnog ljeta neka ova mala zahvala bude poticaj da i dalje rade ono što i kako najbolje znaju – svojim nogometnim umijećem svijetom pronose lijepo hrvatsko ime!