„Sv. Josip otkriva se na licu našeg naroda. Naš hrvatski narod ispunjen je odlikama sv. Josipa. To su strpljivost, vjernost i pobožnost“ poručuje don Krešo Ćirak, promicatelj duhovnosti i pobožnosti sv. Josipa. Taj župnik župe sv. Josipa u Obrovcu, koja je među najstarijim hrvatskim župama posvećena sv. Josipu, izvrsno aktualizira značenje i poruku sv. Josipa u duhovnom, ali i društvenom smislu za naš narod i domovinu.

Foto: Ines Grbić

„Gdje god idem po Hrvatskoj, u svakoj crkvi nastojim vidjeti lik sv. Josipa. U 80 % crkava u Hrvatskoj imamo kip ili sliku sv. Josipa. Naš narod je, zbog teških povijesnih okolnosti, pomalo gubio lik sv. Josipa, kao i bl. Alojzija Stepinca, sv. Nikole Tavelića. Ali, hvala Bogu, dođe vrijeme kada se svetinje otkrivaju. Neka generacije iza nas te svetinje sačuvaju. Smatram da mi svećenici koji smo od naroda uzeti za narod, hranimo se vjerom svog naroda i dajemo mu ono što su oni već primili od naših starih“ kaže don Krešo.

Pokretač je uzornog duhovnog djelovanja u Obrovcu. U ovogodišnjoj Velikoj devetnici sv. Josipu, u molitvi pred kipom sv. Josipa devet tjedana u obrovačkim obiteljima, čitali su i dijelove iz oporuke bl. Alojzija Stepinca. „Ta je Stepinčeva poruka vrlo snažna, upućena je cijelom hrvatskom narodu. Smatrali smo da to blago koje kao narod imamo treba otkriti. Mi smo rekli i svjedočimo da je temelj duhovnoga, kulturnoga i nacionalnoga identiteta župne zajednice Obrovac sv. Josip. Kao što je on nas u povijesti sačuvao, tako smo u liku bl. Alojzija Stepinca našli Josipa 21. st. Jer bl. Alojzije je svojim životom, svojom vjernošću Riječi Božjoj i Svetoj Stolici uspio da mi kao narod sačuvamo svoj temeljni identitet. Stepinac je znao temelje svog naroda, bio je svjestan da su ti temelji ugroženi. On je svojom vjerom, svojom ljubavi prema svom narodu, osjetio bîlo svog naroda“ ističe don Krešo.

Foto: Ines Grbić

Suputnik sv. Josipa u Obrovcu je bl. Alojzije. „Jer sveci se prepoznaju. Svetac iz prvih stoljeća Crkve nije suprotnost svecu iz 21. st. Jer isti Duh na nama počiva. Ljudi gledaju godine, stoljeća, ali Bog je vječno sada. Gledajući pobožnost bl. Alojzija sv. Josipu, nije nam teško u njemu prepoznati Josipa 21. st. Stepinac je imao i oca Josipa, sv. Josip je u Stepinčevoj obitelji bio vrlo štovan. Ta činjenica nas je potaknula: ‘Ajmo Josipa još više uprisutniti na način da nam bl. Alojzije bude naš Josip 21. st.’. U tom smislu došao je kip bl. Alojzija u Obrovac kojega smo u središtu grada blagoslovili prije dvije godine“ kaže don Krešo.

Sv. Josip kao čuvar Svete Obitelji doživio je da je ta obitelj njemu darovana. Da je on kao glava te obitelji primio u baštinu nešto što nije njegovo, nego Božje.

Toliko je uronjen u duh sv. Josipa da mu nije promaknulo kako je ove godine 30 godina od objave enciklike ‘Otkupiteljev čuvar’, sv. Ivana Pavla II. „Želio je Crkvi približiti lik sv. Josipa, i to radnika. Kroz njegov lik želio je pokazati da Crkva misli na čovjeka koji zarađuje kruh, da prehrani obitelj. U sv. Josipu to pronalazimo. To je nadahnuće za sve radnike. Čovjek skrbi za obitelj kao za najveće blago. Josipov posao bio je najčasniji posao. Njegov vrijedni posao bio je da bude čuvar najvećeg Božjeg blaga. Sv. Josip kao čuvar Svete Obitelji doživio je da je ta obitelj njemu darovana. Da je on kao glava te obitelji primio u baštinu nešto što nije njegovo, nego Božje.

Foto: Ines Grbić

Uostalom, kao vjernici živimo na ovom svijetu da ne želimo ništa što nije od Boga. Čemu cijeli svijet steći, a dušu izgubiti? Istinsko blago koje nam Bog daruje je vječni život, spasenje duše. To nalazimo u sv. Josipu. Sv. Ivan Pavao II. u tom dokumentu to nam je približio. Josip je živio očinstvo, a da sam nije bio biološki otac. On je bio otac, ali sa sviješću da je sam Bog otac. Živjeti to otajstvo očinstva najdublje je što možemo imati. I mi kao svećenici živimo očinstvo, a da fizički nismo očevi.

Kada obnovimo izvor da je život dar od Boga, onda će novom snagom poteći nove vode koje će posvetiti naš narod. Zato sam želio da sv. Josip uđe u obitelji, da obitelji dožive to bogatstvo, to zlato koje ima župa, da i njih hrani. Preko vjere župljana da hrani i narod, to treba gledati i šire. Naša molitva je konkretna. Proizlazi iz svakodnevnice gdje imamo zgodne i nezgodne situacije. A sv. Josip je svetac u svakoj potrebi, rekla je sv. Terezija. Pobožnost sv. Josipu, kaže sv. Leopold Bogdan Mandić, pobožnost je svecu koji bez velike buke čini velike stvari. Obitelji svjedoče, događaju se velike stvari u njihovim osobnim i obiteljskim životima. Ljudi su doživjeli porast vjere, drugačije međuljudske i obiteljske odnose, mijenja se duh unutar župne zajednice u Obrovcu“ ističe župnik Ćirak.

„Obitelj koja primi kip sv. Josipa da moli pred njim, spremna je primiti i župnika. Na taj način vraćamo se temeljima naše kršćanske vjere. A to je da vjera bez svećenika, vjera bez Crkve, nije vjera u Boga sa sv. Josipom, nego nešto što se nažalost danas gotovo uprisutnilo. Govori se o osobnoj vjeri, da to nije vjera Crkve, vjera Svetoga Oca, vjera crkvenih otaca, nego nešto što često odlazi u nezdrave stvari, koje uništavaju obitelj i naš narod.

Foto: Ines Grbić

Javno ćemo izricati kojekakve nebuloze i raditi nešto bez srama, a kad je u pitanju javno svjedočenje vjere, kao da smo sramežljivi. Hvala Bogu, u Obrovcu imamo obitelji koje su odvažne javno, pred župljanima posvjedočiti vjeru, i to vrlo snažno. Vidjevši njihov primjer, i druge obitelji su se odvažile u tom pravcu. Moj dolazak u obitelji, njihova spremnost da svjedoče javno bogatstvo je jednima i drugima. Svima nam je to novo iskustvo koje obogati mene kao svećenika i njih kao župljane. Obogaćuje i samu Crkvu, u zagovoru sv. Josipa koji jest zaštitnik Crkve. Zato Josipova širina, on kao zaštitnik obitelji, muževa, domovine i naše župe, pobožnost i ljubav pape Franje prema sv. Josipu, sve je to doprinijelo da ljudi budu ponosni na to što rade. Svećenik u obitelji milost je za svećenika. Župna kuća nije župnikova kuća, nego ona je kuća župe. I obiteljske kuće postale su mjesta gdje nema mjesta za župnika. Nažalost, nema se mjesta ni za Boga u tim obiteljima. Svećenik bi trebao imati mjesto i u obiteljskim zajednicama župe“ poručuje don Krešo.

Krunica sv. Josipu nastala je na način krunice Blaženoj Djevici Mariji. Zaključe je Vjerovanjem, onda molitelji otvore Sveto Pismo. „Bog je Josipu govorio svoju riječ. Kad čitamo Sveto Pismo, Bog govori nama kao i Josipu. Dirljive su situacije da se Božja riječ otvara baš kako je čovjeku u tom trenutku potrebno. Jedna žena je doživljavala sebe bez prigovora u Božjim očima. A otvorio se odlomak koji je nju potaknuo na preispitivanje. Iznenadila se i rekla: ‘Ja sam mislila da ću ja samu sebe hvaliti pred Bogom, kad ono: O moj Bože, nisam ja baš tako dobra, kako sam mislila’. Pa smo se tome smijali. Muž započne krunicu, nastave žena, djeca, prijatelji, rodbina. Drago mi je da dođu moliti kumovi od krštenja, vjenčanja. Ove godine deveti tjedan u Velikoj devetnici završili smo u obitelji jedne udovice. Ta je baka najstarija u Obrovcu, preko 90 godina. Cijeli svoj život izgradila je na duhu sv. Josipa. U njenom svakodnevnom životu gdje je čovjek zakazao, ona je našla snagu u liku sv. Josipa. Da podigne djecu, da ona kao žena bude uzdignute glave, vjerna. Nju je muž ostavio, ni krivu ni dužnu. Unatoč tome, nikad nije rekla zlo protiv svog muža. Primila je to sa snagom sv. Josipa“ kaže don Krešo.

Foto: Ines Grbić

„Po sv. Josipu kao vjernom čuvaru Božjih otajstava, kako kaže sv. Ivan Pavao II., mi se vraćamo izvorima vjere. Da čuvamo vjerničku baštinu koju smo primili od naših starih. Zato je Josip kao vjerni čuvar, svjedok najvećih Božjih otajstava, primjer koji nam pomaže da otkrivamo svoje korijene i na taj način obnavljamo kulturu koju već imamo, koja je nažalost zadnjih 70 godina sustavno bila zatirana.

Problem mrtvila je što se nije živjelo od Duha, nego se misli da se može živjeti samo od kruha. Taj kruh koji je bio kroz povijest Obrovca, nama je često donio i smrt.

Od Obrovca, do mnogih mjesta u našem narodu, mi ne znamo koje sve bogatstvo imamo kao narod, kao vjernički narod, kao Stepinčev narod. Mi se nikad nismo plašili opustošenosti. Naprotiv. Bar u nama vjernicima je svijest da Bog i od kamena podiže djecu Abrahamovu. Sadašnja situacija je izazov da se propitamo da li kao župna zajednica, narod, Crkva, živimo po Božjoj Riječi, na tragu Božjeg života.

Sjetimo se Nazareta. Za njega su govorili, zar ima što dobra doći iz tog grada? Ako je neki grad bio omražen u Izraelaca, to je bio Nazaret. Pa tko je došao od tamo? Tako vjerujem da i iz Obrovca i mnogih naših mjesta koja su u ljudskim očima odbačena, ne znači da su odbačena u Božjim očima! Čak naprotiv, Bog često uzima takva mjesta, takve ljude, takve sredine, da pokaže svoju snagu, da Bog pokaže svoju veličinu. Da život ne ovisi o čovjeku, ekonomiji, društvenim strukturama, ideologijama, nego izvor života je uvijek Bog! Duh mnogih naših mjesta je u mnogome osakaćen. Jer živjeti mimo obitelji, mimo kršćanske kulture – to nije naš duh! Pismenost našem narodu dala je glagoljica. Glagoljicu je dala Crkva. To je naša duša. Strukture tijekom komunizma tu su dušu čupale. No, nisu uspjeli. Ako se vratimo korijenima, i ovo što je ostalo nezdravih struktura u našem narodu, društvu i politici, vjerujem da će prestati samo od sebe. Jer mi palimo svjetlo. A svjetlo kad se upali, tama sama od sebe nestaje. Bog u svojoj ljubavi prema ovom narodu, prema ovom gradu, neće dati da ostane pustoš“ poručuje don Krešo.

O Obrovcu mnogi sude izvanjski, ali taj grad ima duše ljudi koji ga nose i čine živim. „I da je naizvan umrlo, nas to ne plaši. Jer mi ispovijedamo da ne živimo samo od kruha, nego i od Riječi Božje. Problem mrtvila je što se nije živjelo od Duha, nego se misli da se može živjeti samo od kruha. Taj kruh koji je bio kroz povijest Obrovca, nama je često donio i smrt. To je bila tvornica Glinice, to je bila ideologija, politikanstvo. Politika je nastojala zatirati lik sv. Josipa i Crkvu. Ovi vjernici i grad imaju duha i vjerujem da će taj duh donijeti i život. Ovaj grad neće nestati. To pokazuje povijest Obrovca, prirodna ljepota. Sv. Josip je duhovni magnet a i priroda je magnet koji privlači ljude. Vjerujem da život ovaj grad čeka.

Foto: Ines Grbić

Sv. Josip je velika milost za Obrovac. Povijest pokazuje da ga je sačuvao sv. Josip. Ta stoljeća su nam obveza i dar koji želimo podijeliti s drugima, s Crkvom. Dao Bog da svatko od nas otvara blaga koja imaju naše župne zajednice, a koja su, nažalost, u proteklim desetljećima bila zatirana, skrivana. Vrijeme pred nama će učiniti da otkrivamo to bogatstvo. Imamo iskustvo da je čovjek zakazao. Jedino tko može, može samo Bog! A mi ćemo moći koliko se naslonimo na Boga, na njegovu Riječ, koliko se naslonimo na lik i duh sv. Josipa“ ohrabruje don Krešo.

„U javnom prostoru ima toliko izgovorenih riječi, političkih floskula, ideologija. Međutim, jedino vjerovanje koje ima snagu jest kad iz uvjerenja dam svoj vlastiti život. U povijesti hrvatskog naroda ljudi su rekli: ‘Ja ne želim živjeti bez tih korijena’. Naš narod sa svojom prolivenom, mučeničkom krvlju govori tko on jest. Zato oni koji govore o krvi našeg naroda, neka govore samo ako osjećaju bîlo svoga naroda. Ne pitati Crkvu i ljude koji su prolili krv za svoj narod, tko je narod, kakva je budućnost naroda, to je nerazumljivo i nerazumno. Zato mi koji osjetimo bîlo naroda, možda se i ne trebamo previše zamarati onima koji nisu od tog bîla, koji se nazivaju tek imenom i podrugljivo govore o svom narodu. Mi samo trebamo iznova otkrivati tko smo i komu pripadamo!

Naše crkve svjedoče o bogatoj vjeri i kulturi našeg naroda. Mi znamo koga slavimo, koga se spominjemo. Rezultat toga će biti da ćemo se kao narod ukorijeniti i obnoviti stare panjeve na kojima smo nasađeni. U ljudskoj naravi je svijest, ne samo komu vjerujem, nego odakle dolazim, komu pripadam. Danas nam govore da nije važno odakle si došao, tko su ti roditelji, tvoje pismo, okrenimo se budućnosti. Nemamo budućnosti bez naše prošlosti. Naši korijeni su naša snaga, moć. I naši korijeni su debeli. Za razliku od nekih naroda, naš narod ima puno bora, puno godova, da bismo govorili o budućnosti našeg naroda bez toga. Neki su nam pokušali odsjeći pojedine grane na našem stablu. I danas sijeku. Ali mi se ne bojimo ako nam koja grana otpadne. Bitno je da mi znamo gdje su nam korijeni! I ti korijeni uistinu su zalog naše budućnosti“ poručuje don Krešo Ćirak, u duhu nasljedovanja sv. Josipa.