Evo kako se don Damir Stojić oprostio od svoje službe:

“ZAVRŠNA RIJEČ

Nakon 13 godina rada kao studentski kapelan, danas u srijedu 30. rujna završavam svoju službu kapelana i započinjem novo poglavlje svećeničkog života kao župnik na Jarunu.

Bio sam još na postdiplomskom studiju u Washingtonu u SAD-u kad mi je tadašnji provincijal javio da ću biti studentski kapelan zagrebačkog sveučilišta. To je bilo u svibnju 2007. godine. Nisam znao što me sve čeka, ali rado sam prihvatio novu službu i u rujnu krenuo u nepoznato.

Moram priznati, biti studentski kapelan nije tipičan svećenički posao. Trebalo je privući i zadržati studente na neobveznim susretima nakon što su cijeli dan proveli na faksu. No, krenuo sam.

Nisam znao kako ću uopće doći do njih pa sam oblijepio sve studentske domove plakatima i svaki je student pored svoje sobe dobio bookmark-brošuru. Onda sam u uredu na Cvjetnom nestrpljivo čekao prve studente za razgovor, a u „dvici“ na Savi i u kongresnoj dvorani na Cvjetnom održao sam prvi vjeronaučni susret. I onda je krenulo – vjeronauci, tribine, molitve, duhovne obnove, hodočašća, zornice, blagoslov soba, humanitarne akcije, ljetni kampovi, virtualni pastoral – pitanja i odgovora, ispovijedi, razgovori, razgovori, razgovori… i razgovori.

13 godina poslije mogu samo reći – Bogu hvala i slava i hvala tolikim ljudima. Krenimo redom….

Hvala mojim salezijancima, posebno provincijalima koji su imali povjerenja u mene i podržali me. Hvala subraći na Jarunu koji su mi pomagali i trpjeli me.

Hvala uzoritom kardinalu Josipu Bozaniću koji mi je dao dekret i podržao moj rad, a i mene osobno kroz čitavo ovo vrijeme.

Velika hvala svim djelatnicima Studentskog centra: čistačicama, zaštitarima, portirima, tehničarima, osoblju u menzi, tajnicama i svim djelatnicima na Cvjetnom, na Savi i u Savskoj 25 koji su me uvijek rado primali u svoje urede. Iskrena zahvala posebno pripada svim ravnateljima SC-a i upraviteljima studentskih domova.

Hvala i svim medijima. Dobro ste pročitali. Iskreno se zahvaljujem novinarima i medijima. Svjestan sam da su me ponekad ismijavali, skrivećki dolazili na moj vjeronauk i krivo me prenosili.

Nema veze. I ja volim dobar fight. Uglavnom, hvala vam što ste besplatno prenosili istine Katoličke Crkve i poruku evanđelja na mjesta za koja ne bih mogao ni u snu zamisliti. Možda niste svjesni toga ali ste na svoj način širili evanđelje… hvala vam na tome!

Šećer za kraj. Dragi (bivši) studenti, imam za vas samo dvije riječi:

Oprostite! Oprostite ako nisam (na vrijeme) odgovorio na vaše poruke i mailove; oprostite ako nisam imao rješenje ili odgovore na sve vaše potrebe ili pitanja. Oprostite ako nisam uvijek djelovao in persona Christi ili bio alter Christi. Oprostite mi!

Hvala! Hvala vam za vašu vjeru i ljubav za Krista i Crkvu. Puno sam od vas naučio. Hvala vam!

Jednoj skupini studenata ipak pripada posebna pažnja i hvala; mojim suradnicima. Bez vas bi ovaj posao bio nezamisliv i nemoguć. Toliko je vas bilo kroz ovih 13 godina da vas ovdje sve ne mogu nabrojiti. Ali vi znate tko ste. Hvala vam za vašu pomoć, savjete, kritike, za služenje, strpljenje, žrtvu i ljubav. Zapravo, riječ hvala ne može izraziti sve što vam želim reći. Jedina prikladna riječ koja može donekle izraziti ovo što sam od vas primio je ljubav. Volim vas sve!

Na kraju, želim sve najbolje i svaki blagoslov mom nasljedniku i subratu don Mariu Bobiću. Don Mario ima iskustva u radu sa studentima i znam da će svim srcem raditi i služiti. Možda moj prvi i posljednji susret sa studentima najbolje prikazuje ovih 13 godina rada kao studentski kapelan.

Prvi student koji je ušao u moj ured za razgovor u listopadu 2007. bio je Zoran Vladušić iz Pule, student Pravnog fakulteta i stanar doma na Cvjetnom. Zoran je danas grkokatolički svećenik i župnik na Žumberku. A zadnji koji su mi ovih dana bili kako bi iznijeli svoje tegobe, teškoće, ali i radosti su momak i djevojka koji hodaju u čistoći i planiraju brak. Drugim riječima dok su studenti na fakultetima stjecali različita znanja ja sam se kao studentski kapelan trudio osposobiti ih za školu života, kako bi naš don Bosco rekao – odgojiti ih u poštene građane i dobre kršćane.
Ostajem na Jarunu i kao župnik nastavljam raditi s mladima i studentima. Molite se za mene, Bog vas blagoslovio!

don Damir, župnik”