Krvavi Uskrs na Plitvicama ušao je u kolektivnu memoriju građana Republike Hrvatske kao događaj koji je označio početak rata.

Događaj je to koji je donio i prvu žrtvu u sukobu hrvatskih redarstvenih snaga – Josipa Jovića, mladića iz sela Aržano kraj Imotskog koji je kao dragovoljac 1990. godine napustio svoj dom i otišao u Zagreb gdje se nakon tečaja Prvi hrvatski redarstvenik priključio Jedinici za posebne zadatke Rakitje – preteći 1. gardijske brigade „Tigrovi“.

Slični motivi na isti put odveli su i Vinka Paulića, kasnije zamjenika zapovjednika 4. bojne 1. gardijske brigade Damira Tomljanovića Gavrana.

Damir Tomljanović Gavran / Foto: Dogodilo se na današnji dan / Facebook

Za Vinka Plitvička jezera imaju posebno značenje. Prije rata radio je u Nacionalnom parku kao i mnogi Hrvati iz njegovog, slunjskog, kraja. U studenom 1990. godine dragovoljno se priključio novim hrvatskim snagama u osnivanju. Tog ožujka 1991. godine radio je na osiguranjima važnih objekata i štićenih osoba, a pred Uskrs dobio je dozvolu zapovjednika svoje postrojbe, Josipa Lucića, da ode doma za praznike.

Sutra ujutro u 8 sati želim da su Plitvice pod našom kontrolom.

U međuvremenu pobunjeni Srbi proglasili su pripajanje Nacionalnog parka Plitvička jezera SAO Krajini te otpustili dotadašnje rukovodstvo. Hrvatska vlast to nije mogla mirno promatrati. Tadašnji pomoćnik ministra unutarnjih poslova za specijalne
jedinice Marko Lukić sjeća se kako je Tuđman donio odluku o akciji Plitvice:

„Po povratku iz Splita, gdje je pregovarao sa Slobodanom Miloševićem, Franjo Tuđman je sazvao sastanak svih zapovjednika specijalnih postrojbi na čelu sa mnom i kolegija ministarstva unutarnjih poslova a čelu s ministrom unutarnjih poslova i ministra obrane generala Špegelja. Na tom sastanku predsjednik Tuđman je pohvalno se izrazio o prethodnoj akciji u Pakracu koju smo izveli na jedan zaista, ja bi rekao, izuzetno uspješan način da smo vratili policijske postaje i općinu u sustav ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske. Tada je predsjednik Tuđman iskazao jedno zadovoljstvo da smo uspjeli izgraditi svoj sustav na tu razinu da se možemo nositi s tim sigurnosnim izazovima. Na zaprepaštenje svih u jednom trenutku nakon te pohvale rekao je sljedeće: ‘Sutra ujutro u 8 sati želim da su Plitvice pod našom kontrolom’“.

Tog dana mladi Vinko Paulić stigavši kući i vidjevši na vijestima što se događa odlučio se javiti u bazu u Rakitje i vidjeti je li ipak potrebno da se vrati u Zagreb.

Pošto nije imao telefon otišao je k župniku u Cetingrad i nazvao bazu iz koje su mu poručili da se hitno vrati. Preko Bihaća, autobusom je krenuo prema Zagrebu i u bazi bio u subotu u 18 sati navečer. Već u 1 sat u noći iz Rakitja prema Plitvicama kreću tri autobusa.

„U autobusu sam saznao od kolega iz Drežnika i sa Plitvica kakvo je stanje na terenu. Iz prve ruke su mi ispričali da je stanje u Nacionalnom parku napeto te da su četnici kod Koranskog mosta postavili mitraljeska gnijezda i da nas čekaju. U Krnjaku kolona staje. Jedan se autobus pokvario pa smo se nagurali u dva autobusa. U svakom je bilo 80-ak nas policajaca. U Selištu Drežničkom dočekali su nas kolege iz ATJ Lučko koji su već stigli prije nas i koji su očistili Koranski most te osigurali prolaz nama.“

O ulozi ATJ Lučko u toj fazi akcije progovorio je pripadnik te postrojbe Vlado Marić:

„Sama akcija Plitvice, mi smo informaciju dobili dan prije, znači 30. ožujka 1991. godine u popodnevnim satima. Mi smo već tada napravili pripreme u večernjim satima i krenulo se prema Plitvicama oko ponoći. Mi smo naravno bili opremljeni s našim osobnim naoružanjem. Dio opreme i naoružanja je bio iz bivše JNA, crvene zastave, kalašnjikovi, automatske puške, poluautomatske puške, puškomitraljezi, ali već tada smo imali singapurske puške SAR, a ja osobno sam bio već zadužio puškomitraljez Ultimax 100. Tako da smo bili dosta dobro opremljeni, naravno bili smo pripremljeni i za vremenske uvijete koji su tada bili na području Nacionalnog parka Plitvička jezera. Imali smo bijele odore za snijeg, tako da smo se naravno maskirali. Kada smo krenuli iz Zagreba išli smo civilnim vozilima iz MUP-a. Pritajili smo se i lagano spuštali poslije Slunja prema Plitvičkim jezerima.“

Mi smo se pribojavali da možda nije most miniran.

„Naš zadatak je bio osvojiti Koranski most, staviti ga pod našu kontrolu i osigurati da se mogu uvesti ostale snage. Kada smo se približili koranskom mostu tada se vidjelo sa druge strane Korane da postoji jedno vozilo poput nekog stražarskog mjesta, znači oni su dežurali. Srpski teroristi su imali isturenu jednu grupu koja je sa vozilom pratila što se događa, da li će se neko približavati. Kada smo se približili samom mostu to vozilo je napustilo drugu stranu obale. Mi smo se pribojavali da možda nije most miniran. Pažljivo smo se, s kolegama koji su bili pirotehničari, približili samom mostu. Izvršen je pirotehnički pregled i kada se vidjelo da most ipak nije miniran mi smo osigurali most i naravno svojim kolegama, drugoj grupi koja kasnije se priključila signalizirali da je sve uredu, da se može uvoditi nove snage.“

Prelaskom Koranskog mosta kolona „jakih snaga MUP-a“, kako se tada tepalo tim prvim hrvatskim postrojbama, polako se vozi prema Nacionalnom parku. Iza dva borbena oklopna vozila Antiterorističke jedinice Lučko ide autobus s pripadnicima jedinice iz Rakitja „Tigrovima“. Nakon kilometar-dva odjednom prasak i lom, dočekani su u zasjedi.

Vinko Paulić opisuje okolnosti:

„Ljubo Ćesić Rojs, vozač autobusa, kao i ja, dobro poznaje tu cestu. Vozi polako i s ugašenim svjetlima. Osjećam da nešto nije u redu. Dolazimo do ulaza 1 i ništa se ne događa, prolazimo ga… Stižemo do okretišta turističkog vlakića iznad donjih jezera i tada počinje krš i lom, kaos. Oklopna vozila Lučkog naišla su na barikade, preko ceste su prepriječene visoke bukve. Lučko uzvraća paljbu. Sjedio sam u autobusu do prozora kada je kroz njega proletjela tromblonska mina koja na sreću nije eksplodirala. No i dalje smo u unakrsnoj vatri jer smo dočekani u zasjedi s dvije strane. Rafalna paljba, iskre frcaju, stakla pucaju. Imamo u autobusu sedmoricu ranjenih.“

Polako se pripadnici Jedinice iz Rakitja izvlače iz autobusa, uzvraćaju paljbu, evakuiraju i zbrinjavanju ranjenike te pomažu specijalcima iz Antiterorističke jedinice Lučko koji raščišćavaju cestu.

Rafalna paljba, iskre frcaju, stakla pucaju. Imamo u autobusu sedmoricu ranjenih

Tadašnji zapovjednik jedinice iz Rakitja Josip Lucić bio je s Vinkom u autobusu, a o tom je događaju za potrebe dokumentarnog filma „Krvavi Uskrs“ kazao:

„Prvo oklopno vozilo je naletilo na balvane i iz prvog borbenog vozila se počelo pucati po tim snagama koje su nas dočekale u zasjedi. Ta dva oklopna vozila su odradila vrlo važnu zadaću jer su ljudi koji su u njima bili. bili zaštićeni i mogli su pucati, a da nisu neposredno izloženi. Ta dva vozila su djelovala. U tom trenutku je praktično prvi metak udario u prednje staklo našeg autobusa i nakon tog započinje zaglušujuća pucnjava gdje se pod tim udarom razbijaju stakla naših autobusa i tada sekunde teku vrlo sporo i počinje brzo iskrcavanje naših pripadnika iz samog autobusa. Naša sreća je bila u tome što, pouzdano teroristička skupina koja je osmislila zasjedu, samo planiranje provodila po danu i oni su osmislili plan koji je apsolutno zločinački plan. Po njihovom planu mi smo trebali svi biti uništeni fizički, kao pripadnici policije mi smo trebali biti pobijeni i masakrirani. Zanemarili su samo taj jedan element, vidljivosti. Po danu kada su postavljali i planirali zasjedu oni su to vidjeli u vidnom polju nekakvih 80-ak metara. Međutim to jutro je bila velika magla i oni nisu nas vidjeli oni su samo čuli autobuse i nasumce su otvorili bjesomučnu paljbu iz svih oružja koje su imali.“

„Međutim otprilike po gornjem dijelu autobusa, kako su autobusna stakla od polovine prema gore tako je autobus izrešetan, a uslijed te pucnjave ljudi su se instinktivno spustili prema dolje i praktično imali smo već nekoliko ranjenih u autobusu, ali nismo imali smrtno stradalih. U toj pucnjavi je druga strana ispalila jednu trenutnu tromblonsku minu. Što se pokazalo tada – trenutne tromblonske mine se ispaljuju s poluautomatski pušaka, mogu se još i sa drugih oružja. Da bi ona mogla bojevo djelovati ona ima osigurač koji se ne čupa kao na ručnoj bombi. Vjerojatno netko sa te duge strane isto je bio pod stresom i nije odvrnuo. S trenutne tromblonske mine osigurač se mora odvrnuti i nakon toga se vadi van. Međutim samo je bio otrgnut je bio jedan mali prostor. Praktički trenutna tromblonska mina nije bila provedena u bojevo stanje, ispaljena je na autobus i na našu sreću nije eksplodirala inače bi ubila 5 do 10 naših pripadnika.“

„Evo to je nešto što onako dosta grozno zvuči ali dogodilo se. Ulaskom u tu zasjedu, zasjedu su sačinjavala dva ogromna balvana na cesti, visine možda i nekakvih 50-ak centimetara preko kojih nisu mogla oklopna vozila prijeći i mi smo se praktički kao kolona zaustavili. Ta bjesomučna pucnjava trajala je neko vrijeme i mi smo se sabrali. Teško je to reći da li je to trajalo 2, 3 ili 5 minuta. Svi smo doživjeli šok. Prvi puta smo svi tako nešto doživjeli, to je jedan užasan osjećaj. Neću reći da je bilo straha. Straha nije bilo nego smo svi bili šokirani što se događa međutim nakon toga smo se sabrali. Svi smo bili naoružani kalašnjikovima i mi smo otvorili, možemo reći vatru na drugu stranu ne vidjevši njih nego otprilike procjenjujući gdje bi se mogli nalaziti i kada je nas nekih 50 iz autobusa zapucalo prema drugoj strani vrlo brzo je prestala pucnjava i oni su, ta druga strana je krenula u bijeg.“

Teško je to reći da li je to trajalo 2, 3 ili 5 minuta. Svi smo doživjeli šok.

Iako je u jednom trenutku zavladala neodlučnost što učiniti, zapovjednik Lucić izdaje zapovijed za daljnji napad. On pretpostavlja da je to ključni trenutak akcije jer su pobunjenici, teroristi, očekivali da će zasjedom zaustaviti akciju hrvatskih redarstvenih snaga. O onome što je uslijedilo govori Vinko Paulić:

„Nije prošlo puno vremena i zajedno krećemo naprijed. Nakon stotinjak metara nailazimo na njihovu pričuvu koja je maltene spavala u osobnim automobilima. Pohvatali smo ih i krenuli dalje prema hotelu Jezero. Davor Rogić, Ivica Žalac i ja primijetili smo crveni golf koji je od hotela Jezero krenuo prema glavnoj cesti međutim kada nas je uočio vratio se natrag. Bilo nam je to sumnjivo i odlučili smo se sakriti i
sačekati ga. Ivica Žalac i ja bili smo na jednoj strani ceste, a Davor Rogić i nekolicina kolega s druge strane. Golf ponovno kreće, prilazi polako, a ja izlijećem pred njega s „ultimaksom“. Blokiramo ih, vide da nemaju izlaza te se predaju. Pretresamo ih i Rogić kod jednog od njih pronalazi revolver Magnum 357, izuzetan trofej. Ispostavilo se da je taj naoružani bradonja bio Goran Hadžić. Ja sam pri pretresu naišao na
džepni nožić i bateriju koje sam isto tako zadržao kao trofej odnosno za uspomenu.

Čelnici Srpske demokratske stranke – Goran Hadžić, tada predsjednik SDS-a Vukovar te Borivoje Savić, tada tajnik SDS-a Vukovar bio je dvojac uhićen u spomenutom Golfu. Njihovo je uhićenje izazvalo mnogo reakcija, osobito iz njihove istočne Slavonije. Ubrzo su izvedeni pred istražnog suca, ali i ekspresno pušteni na slobodu. Goran Hadžić kasnije je postao predsjednik Republike Srpske Krajine, a nakon rata u Haagu je optužen za ratni zločin.

Na Plitvicama su za te uskršnje praznike 1991. boravili i mnogi turisti, uglavnom Talijani, a susreta s njima sjeća se i tadašnji pripadnik jedinice iz Rakitja Božo Kožul:

„Došli smo do hotela Bellevue. Sve te objekte koji su i neke pomoćne morali smo pretražiti da li ima netko od terorista. Osigurali smo te objekte i u hotelu Bellevue je kasnije bilo zapovjedništvo. Tu smo se skupili, a nakon toga kad je došao Josip Lucić izdao mi je zapovijed da sa svojom satnijom odem u hotel Jezero jer se tamo nalazilo 300-400 stranih turista. Dolaskom u hotel Jezero ti turisti bili su preplašeni. Mi smo ih umirili, rekli smo da je ta akcija završena, da će biti organiziran prijevoz, da će oni biti izvučeni. Čak i neki su mislili da kako je Uskrs, da je to dio nekakvih običaja – ta pucnjava. Akcija je okončana oko 10 sati prijepodne, a negdje oko podneva ti turisti su evakuirani.“

Na samom kraju akcije sudionike je zatekla vijest o pogibiji njihovog kolege Josipa Jovića. Iako je smrtno ranjen tijekom same akcije ta se vijest na početku nije otkrivala o čemu svjedoči dr. Josip Husar koji ga je operirao i pokušao spasiti:

Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL

„Uz moje poštovanje i slavu poginulom kolegi i suborcu gospodinu Josipu Joviću nažalost nismo mu mogli pomoći zbog priroda njegove ozlijede. Inače opremu smo imali i onog momenta kad ga je naše oklopno vozilo izvuklo iz prve vatrene linije od koje smo mi bili možda dvadesetak metara, stavili smo ga u klinomobil i počeli operaciju. U punom sastavu kao da mu se to desilo u bilo kojoj kirurškoj klinici, anesteziolog je počeo s anestezijom, zajedno smo ga pregledali, ustanovili tip ove ozljeda, pokušali uspostaviti disanje, zaustaviti krvarenje i održavati ga, to se moderno kaže stabilnim dok ne bude moguća evakuacija. Međutim zbog ozbiljnosti ozlijede i unatoč svim našim pokušajima sa tada najmodernijom opremom i našim iskustvom nismo uspjeli. Na radio vezi koju smo svi imali i koju su imali svi sudionici akcije smo dalje razgovarali kao između sebe i ostavljali dojam prema van da je operacija još u tijeku.“

Vijest o stradavanju Josipa Jovića i njegovoj pogibiji potresla je sve sudionike akcije, a osobito one koji su ga bolje poznavali poput Vinka Paulića:

„Josipa sam prilično dobro poznavao jer je bio cimer u Rakitju s Perom Tomincem iz Cetingrada i redovito smo se družili stoga mi je njegova pogibija još teže pala. Bilo nam je teško, ali morali smo dalje. Zarobljeno je još četnika, među njima i mojih nekadašnjih kolega i šefova te drugih meni dobro poznatih lica. Nakon dva dana na Plitvicama mijenja nas temeljna policija, a mi se vraćamo pješice do Koranskog mosta. Naučili smo i nismo se vraćali autobusima jer su oni u bilo kojem trenutku opet mogli ponoviti zasjedu.“

Po dolasku u Zagreb nekolicina pripadnika jedinice iz Rakitja, pa tako i Vinko, dobili su nenadani poziv sa suda:

„Mi koji smo sudjelovali u uhićenju Borivoja Savića i Gorana Hadžića par dana nakon povratka u Zagreb dobili smo poziv sa suda gdje smo se pojavili na saslušanju. Ispitivani smo po 2-3 sata od deset odvjetnika iz Beograda. No to nije bio kraj. Kada je već buktio pravi rat, na terenu u zapadnoj Slavoniji u rujnu 1991. naišao sam na beogradski list Ekspres Politika. U njemu je bio članak „Mučitelji s Plitvica“, a na prvom mjestu moje ime – Vinko Paulić, a Vinko Paulić nijednog četnika nije udario, ni jedan metak ispalio.“

„Sjetio sam se tada riječi svoje majke koja mi je kada sam odlazio u policiju rekla: „Ideš, ne mogu ti zabraniti. Pazi što radiš. Ti nećeš napraviti ništa loše, ali dvojica će posvjedočiti, a ti ćeš biti okrivljen kao da si to napravio“.

Zaista sam se tako držao od te moje prve akcije na Plitvicama pa do kraja rata i ponosan sam na taj dio mojeg života.

Na 31. ožujka 1991. misli Vinka često odvedu, a s osobitom zahvalnošću što je ostao živ zahvaljuje se Bogu:

Bio je to pravi Uskrs i osjećam da je tog dana Bog bio uz nas. Taj tromblon koji je uletio u autobus da se aktivirao mene ne bi bilo danas, a drugi ispaljeni tromblon se aktivirao ali je preletio autobus i nije nikoga pogodio. Jedino nas je Bog čuvao i spasio.