U listopadu 1995. godine Knin je već par mjeseci bio slobodan, a hrvatske snage pred Banja Lukom. Ratu u Bosni i Hercegovini konačno se nazirao kraj. Republika Srpska bila je na koljenima ili slikovitije rečeno „na kotačima“ kada su hrvatske snage pokrenule operaciju „Južni potez“.

Dvadesetak dana nakon završetka operacije Maestral u kojoj su hrvatske snage oslobodile Drvar, Šipovo i Jajce, zapovjedništvo hrvatskih snaga osmislilo je i provelo u djelo posljednju u nizu napadnih operacija u Domovinskom ratu, ovog puta pod kodnim nazivom “Južni potez”.

Iako se očito nalazio u nezavidnoj situaciji, neprijatelj je na bojištu i dalje pokazivao kako ima ambicija za napad i povratak izgubljenih položaja.

Operacija je planirana na Zapovjednom mjestu hrvatskih snaga u Šipovu i odvijala se od 8. do 15. listopada 1995. na širem prostoru općine Mrkonjić Grad.

Neprijateljske postrojbe, takve kakve su bile, činile su zadnji pojas obrane Banje Luke i značajnijih vojnih ciljeva na tom području od kojih treba istaknuti: Mrkonjić Grad, jedino veće naseljeno mjesto na tom području, Hidroelektranu Bočac na Vrbasu, jedini izvor električne energije za preostali dio Bosanske krajine pod srpskim nadzorom te planinu Manjaču s istoimenim vojnim poligonom koja je srpskoj strani donekle jamčila sigurnost Banje Luke s južne strane.

Posljednja operacija u Domovinskom ratu, u kojoj su na vratima Banja Luke život izgubila 42 hrvatska vojnika

Iako se očito nalazio u nezavidnoj situaciji, neprijatelj je na bojištu i dalje pokazivao kako ima ambicija za napad i povratak izgubljenih položaja. Isto tako, korištenjem medija pokušavao je uvjeriti svoju, ali i svjetsku javnost kako još nije poražen.

Upravo je za njegov konačni poraz planirana i izvedena napadna operacija Južni potez koja je pokrenuta i zbog zaustavljanja započetog srpskog napada u sjeverozapadnoj Bosni, u kojoj je Armija BiH počela gubiti područje oko Bosanskog Novog i Ključa, zauzetih za vrijeme operacije Maestral. Zamišljeno je da se napadna operacija izvede u dvije faze u ukupnom trajanju od tri do četiri dana.

U prvoj fazi, u roku od dva dana, planirano je prvim borbenim postrojem i glavnim snagama u napadu osloboditi Mrkonjić Grad, Podrašničko polje i Čadavicu. U drugoj fazi, u trajanju od jednog do dva dana, zamišljeno je, da se uvodeći svježe snage s dostignute crte nastavi napad i uspostavi potpuni nadzor nad Hidroelektranom Bočac, nakon čega treba zauzeti pogodne položaje i prijeći na južnim padinama Manjače u aktivnu obranu.

Južnim potezom ostvareni su iznimno važni vojni, a posljedično i politički uspjesi od kojih treba istaknuti: u operaciji koja je trajala četiri dana neprijatelj je još jednom poražen na bojnom polju, oslobođeno je još jedno veće područje, širine 40 km, dubine 20 km, odnosno ukupne površine otprilike 800 km². S dostignutih se položaja hrvatskih snaga na dometu dalekometnog topništva našla Banja Luka, sjedište i najveći grad pod srpskim nadzorom u Bosni i Hercegovini, koja je od položaja hrvatskih snaga bila udaljena svega 23 kilometra.

Šibenčanin Toni Višnjić

Među postrojbama koje su bile na prvim linijama bio je 1. hrvatski gardijski zdrug koji je držao lijevi bok 4. gardijskoj brigadi, zapadno od Mrkonjić Grada, na obroncima Male Manjače. Upravo ondje 11. listopada 1995. godine poginuo je Šibenčanin Toni Višnjić, jedan od heroja Domovinskog rata, rata u kojem je bio jedan od posljednjih poginulih.

Toni je napustio studentski život u tad mirnom Sarajevu i otišao dragovoljno na prvu crtu obrane svojeg grada.

Toni Višnjić / Foto: privatni arhiv

Toni je bio mladić čiji je život u bitnome odredila tragedija koja se dogodila kada je imao tek 11 godina. U prometnoj nesreći u gradskom naselju Njivice, u naletu kamiona, poginuo je njegov otac Dušan koji je vrlo mlad stvorio poslovno carstvo kao jedan od rijetkih šibenskih privatnika koji je imao svoje bagere i kamione. U takvim okolnostima Toni je odrastao i zrelio puno brže od svojih vršnjaka.

Osim majke Božene, bio je jako vezan za ujaka Borisa te baku Mariju i dida Antu. Kao mladić volio je motore i glazbu, a ljubav prema Azri i „novom valu“ prenio je i na svojeg bratića Gordana koji se Tonija sjeća vrlo dobro:

Takvu ozbiljnost i predanost kakvu je imao Toni, prema svemu čime se bavio, nisam vidio nikada u životu. Imao je prema svim ljudima vrlo zreli pristup koji me itekako čudio s obzirom na njegove godine. Brinuo je osobito o svojem mlađem bratu Mati kojeg je često izvlačio iz raznih neprilika. Još više uozbiljio ga je rat u koji se uključio iako nije morao.

Od studenta strojarstva do heroja Domovinskog rata

U ljeto 1991. godine, kao uspješan student strojarstva u Sarajevu, došao je u Šibenik na praznike i odmah se priključio netom osnovanoj A satniji 113. šibenske brigade Zbora narodne garde. Dok su mnogi upisivali fakultete kako bi izbjegli vojnu obavezu, Toni je napustio studentski život u tad mirnom Sarajevu i otišao dragovoljno na prvu crtu obrane svojeg grada. Kada je počela bitka za Šibenik zatekao se u gradu te sudjelovao u napadu na skladište JNA na brdu Jamnjak. Iako se u jednom trenutku čak uspio probiti u krug skladišta, zbog prijetnji oficira da će dići skladište u zrak, morao se povući. Već u tim prvim mjesecima rata pokazivao je iznimnu smionost i hrabrost čega se prisjetio njegov suborac i prijatelj Ivica Kokić:

Toni je imao osobine vođe, bio je hrabar i sposoban, zaštitnički raspoložen, pogotovo prema nama koji smo bili mlađi od njega. Bio je od mene stariji samo 11 mjeseci, a ponašao se poput oca, takav je bio i prema svom mlađem bratu Mati.

U listopadu ’91. Toni je sudjelovao u prvim oslobodilačkim akcijama na šibenskom bojištu u kojima je oslobođeno selo Gaćelezi. Do kraja 1991. borio se uglavnom na skradinsko-drniškom bojištu. U proljeće 1992. ratni put odveo ga je prema Južnom bojištu i Popovu polju, a zatim iz pješaštva prelazi u topništvo 113. brigade.

Toni je bio ozbiljniji od svih mladića njegovih godina, odskakao je.

Svakako najbolniji trenutak u ratu za Tonija se dogodio u operaciji „Maslenica“ kada gine jedan od njegovih najboljih prijatelja – Boris Bratić. Svi koji su ga poznavali svjedoče da ga je taj događaj uvelike promijenio pa tako i Ivica Kokić koji ističe:

Malo iza Borine pogibije Toni i ja smo poslani na obuku za računače u topništvu, mislim da je to bila veljača 1993. Tamo su nas obučavali Goran Jurić i Tomislav Vunić isto dragovoljci 113. brigade i vrhunski računači i časnici. Povratci s terena uglavnom su za nas dvojicu bili isti. Najprije bi otišli kod njega, on bi se otuširao, presvukao i uzeo svoj auto, a zatim bi otišli do mene i nakon toga na piće u kafiće.

U tim izlascima rodila se i ljubav između Tonija i Mirande s kojom se vrlo brzo i zaručio.

Sjećanje na njega vrlo je bolno no njegova zaručnica Miranda ipak ga je odlučila podijeliti s nama:

Toni je bio ozbiljniji od svih mladića njegovih godina, odskakao je. Njemu nikada ništa nije bilo teško i nikada se na ništa nije žalio. Kada bi došao s terena i presvukao se iz uniforme postajao bi mladić koji je volio društvo i u njemu je bio vrlo omiljen. Nije bilo društva u koje se ne bi uklopio. Jako temperamentan i energičan mladić kojeg pamtim kao velikog altruista. On je uživao u pomaganju drugima i sreći onih s kojima je bio blizak. O ratu nije pričao i na momente bismo i zaboravljali da rat i dalje traje. S njegovom „Peglicom“ ili mojim „Yugom 45“ išli bismo na izlete – od Međugorja do Trsta. Nikada neću zaboraviti kada smo jednom prilikom tijekom dočeka nove godine na lutriji dobili pečeno prase. U jednom trenu dok smo se vraćali sa slavlja rekao je – A zašto ne bi ovo prase odnijeli na policiju. Oni jadni rade, dok mi feštamo. Parkirao je pred postaju i pola praseta poklonio policajcima te im zaželio sretnu novu godinu.

Kao dozapovjednik minobacačke satnije Toni je sudjelovao u nizu oslobodilačkih operacija poput „Bljeska“ i „Oluje“. Daljnji zadaci vodili su ga u Bosnu i Hercegovinu gdje su združene snage Armije BiH, Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane potiskivale srpske snage prema Banja Luci i to vrlo uspješno.

Kada bi došao s terena i presvukao se iz uniforme postajao bi mladić koji je volio društvo i u njemu je bio vrlo omiljen.

Do 11. listopada 1995. ostvareni su zadani ciljevi, a na dostignutim je položajima uspostavljena crta obrane. Za Tonijevog suborca Josu Bajana bio je to jedan od najtežih dana u ratu i teško ga se prisjeća:

Mi smo se nalazili u selu Sitnica. Tijekom prijepodneva oni su nas gađali čime su stigli, a mi smo uzvraćali. Imali smo jedno vozilo s višecjevnim lanserom raketa i prilikom jednog djelovanja bojna glava je izletjela naprijed, a motor je izletio natrag i zapalio vozilo u kojem su se nalazili vojnici. Zahvaljujući Toniju plamen je ugašen, a vojnici spašeni.

Dan-dva prije pogibije nazvao je ujaka Borisa. Inače s obitelji nikada nije pričao o ratu no ovog puta rekao je da je „gusto“ i da su pred Banja Lukom koju će uskoro napasti.

Nedugo nakon što je spasio živote suboraca Toni Višnjić izgubio je vlastiti život. Oko 12 sati i 40 minuta neprijateljske snage otvorile su vatru višecjevnim bacačem raketa po kući u kojoj se nalazio sa suborcima. Nastao je pakao. Kuća u kojoj se nalazio Toni dobila je izravan pogodak. Joso Bajan samim čudom ostao je neozlijeđen te je sudjelovao u spašavanju ranjenih:

Marijan Bišćan i Jure Planinić, pripadnici 1. hrvatskog gardijskog zdruga, bili su teško ranjeni, a bilo je još momaka koji su lakše ranjeni poput našeg zapovjednika Tomislava Stipičića te pripadnika Specijalne policije Herceg-Bosne iz Mostara i Livna koji su ondje bili s nama. Toni je neko vrijeme davao puls, ali bilo je jasno da mu nema spasa. Bila je to jedna od zadnjih ispaljenih raketa u ratu i od nje pogine čovjek koji ti je bio kao brat. To je strašno. Toni je bio među najvećim računačima koje je Hrvatska imala. Imao je to u malom prstu.

Kako je to funkcioniralo pojasnio je Marko Damjanić koji je izvrsno surađivao s Tonijem u nizu akcija:

Dok sam ja u minobacačkoj satniji Zdruga bio zapovjednik paljbenog voda, Toni je bio zapovjednik zapovjednog voda. Imao je izviđače koji su mu javljali gdje padaju granate, zatim je računao koordinate gdje gađati dalje i davao ih nama.

Dan-dva prije pogibije nazvao je ujaka Borisa. Inače s obitelji nikada nije pričao o ratu no ovog puta rekao je da je „gusto“ i da su pred Banja Lukom koju će uskoro napasti. Bio je zabrinut što njemu nije bilo svojstveno čega se prisjetio Borisov sin Gordan:

Toni nikad nije zvao s bojišta, a tada je nazvao i to nas je sve zabrinulo. Pokazalo se da smo se s pravom bili zabrinuli. Mojeg oca njegova je smrt toliko potresla da je od čovjeka s potpuno crnom kosom u dva dana posve posjedio. Bio je to ogroman šok za sve nas. Ja neko vrijeme nisam mogao prihvatiti to da je on poginuo.

Toni Višnjić / Foto: privatni arhiv

Tek kada je održan sprovod, kada su na njega došli generali, kada su groblje u Danilo Birnju kraj Šibenika prelijetali vojni zrakoplovi Toniju u čast, njegovi najbliži spoznali su kakav je heroj bio Toni Višnjić i koliko je bio cijenjen u Hrvatskoj vojsci.

Na pogreb nije došla njegova bivša djevojka Miranda koja se teško pomirila s Tonijevom smrću:

Kada smo se posljednji put susreli poklonio mi je krunicu iz Međugorja.

Kada su mi rekli da je poginuo ja nisam to mogla prihvatiti, nisam mogla prihvatiti činjenicu da ga nema. Šest mjeseci, svaki dan, prolazila sam kraj njegove kuće gledala je li njegov automobil u dvorištu, je li se vratio s terena. Nakon pola godine prihvatila sam da ga više nema, da se neće vratiti s terena, uzela sam crvenu ružu i otišla na groblje. Kada smo se posljednji put susreli poklonio mi je krunicu iz Međugorja. Rekao mi je tada – evo je tebi, neka tebe čuva. Ta njegova krunica i danas je uvijek sa mnom. Vrijeme je prošlo, ali ljubav je ostala. Ostala je i rupa u srcu, samo se čovjek s vremenom nauči živjeti s tom rupom.

Grob obitelji Višnjić / Foto: privatni arhiv

Druga majka Kata Šoljić

Najveću rupu Tonijev odlazak napravio je zasigurno u životu Božene Višnjić. Ona se nakon Tonijeve smrti snažno angažirala u pomoći hrvatskim braniteljima u kojima je očito vidjela svojeg Tonija. Joso Bajan svjedoči kako su je oni zvali „druga majka Kata Šoljić“. Bila je dugogodišnja predsjednica Udruge roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata Šibensko-kninske županije. Nakon što je pokopala supruga i trojicu sinova, preminula je 2022. godine.