O tome koliko je bitna operacija Maslenica bila i u simboličkom i strateškom smislu govorili smo prošle nedjelje kada smo se spomenuli napadajne faze te operacije. Međutim, od oslobađanja okupiranog područja na velebitskom i zadarskom ratištu bilo je za hrvatske snage još važnije zadržati te položaje, a to nije bilo nimalo lako.

Iz Srbije i Bosne i Hercegovine pobunjenim Srbima u Ravne kotare potkraj siječnja stižu pojačanja koja su činile najelitnije snage s ogromnim iskustvom. Stoga Zborno područje Split s Glavnim stožerom odlučuje da na to područje uputi i ono najbolje što je Hrvatska vojska tada imala, a to su sve gardijske brigade osim 4. i 9. koje su već ondje ustvari bile.

U obrambenu fazu operacije Maslenica najprije pristiže 3. gardijska brigada s prekaljenim borcima koji su iskustvo stekli na slavonskom i posavskom bojištu, no ništa ih nije moglo pripremiti na ono što će uslijediti na dalmatinskom.

Foto: Facebook 3. bojna Kobre Slavonski Brod

Ništa ih nije moglo pripremiti na pakao bitke za Kašić koji su unatoč svemu uspješno obranili.

Kašić je u operaciji „Maslenica“ oslobodila 4. gardijska brigada koja je prva na sebe primila i prvi val protunapada srpskih snaga.

Nakon pretrpljenih gubitaka zapovjednik 4. brigade Mirko Šundov zatražio je žurno izvlačenje postrojbe zbog velikog broja žrtava i premorenosti brigade. Glavni stožer udovoljio je njegovom zahtjevu i u Dalmaciju poslao Taktičku grupu 3 kojom je zapovijedao Mladen Kruljac.

U razgovoru s novinarom Sinišom Pavićem za Novi list spomenuo se tog događaja:

„Po odluci pokojnog generala Dečaka, tadašnjeg zapovjednika Operativne zone Osijek, određen sam za zapovjednika taktičke skupine 3. To je skupina od 576 elitnih pripadnika, teško naoružanih. Do tada smo imali iskustvo ratovanja u Vukovaru, istočnoj i zapadnoj Slavoniji, teške bitke u Bosanskoj Posavini.

Znači, dolazi jedna dobra ekipa, moćna, teško naoružana. Ali problem je što moramo brzo doći na teren, problem je transporta, nismo bili na izviđanju, ne znamo što nas čeka, ne znamo kamo idemo. Tu je i temperaturna razlika. U Slavoniji je minus 15, dolje plus 10, znači temperaturna razlika je 30-tak stupnjeva.

Drugo, mi nismo do tada ratovali na kršovitom terenu, u Dalmaciji, već u Vukovaru, gdje kad dođete u rov vidite kilometar lijevo, kilometar desno. Ovdje dođeš na put, makiju, i ne vidiš ni metar lijevo-desno.

Treće, većina momaka nikad nije ni mora vidjela. Moj zamjenik je bio tadašnji pukovnik Ivan Obrovac, sada brigadni general, ja sam bio zapovjednik taktičke skupine koja se sastojala od Treće pješačke bojne Kobre iz Slavonskog Broda, a činile su je i jedna satnija Druge pješačke bojne iz Đakova i Našica, vod Vojne policije, Izvidnička satnija iz Osijeka, inženjerijska postrojba, logistička postrojba, veza i sanitet.“

Foto: Facebook 3. bojna Kobre Slavonski Brod

Pripadnici „Kuna“ autobusima su iz Slavonije stigli u Lučko kraj Zagreba odakle su helikopterima transportirani na područje u blizini Paškog mosta.

Taj podvig koji su izveli pripadnici Hrvatskog ratnog zrakoplovstva ujedno je bio i prvi zračni most u Domovinskom ratu, prebacivanje cijelih postrojbi s jednog dijela bojišnice na drugi. Ubrzo počinje smjena između pješaka 4. gardijske i 3. gardijske brigade koja 31. siječnja zauzima položaje.

Taj osjetljivi trenutak smjene između dviju velikih postrojbi odlučile su iskoristi srpske snage. Naim pukovnik Dragan Tanjga 31. siječnja izdao je Zapovijed za napad snaga OG 1, koja je dostavljena uključenim postrojbama: bataljunima „Banija“, „Kordun“, „Vukovi”, „Tigrovi“ i dijelovima 92. motorizirane brigade Srpske vojske krajine.

Plan napada je bio pokrenuti napad na više smjerova, potpomognut snažnim djelovanjem topništva i tenkova.

Na sam Kašić trebao je u smjeru crkve udariti bataljon „Vukovi“ u cilju spajanja s drugim postrojbama kako bi okružili protivnika u selu. Napad velikog obuhvata na šire područje pokrenut je u rano jutro 1. veljače i taj dan selo Kašić bilo je poprištem strahovitih borbenih djelovanja.

Prisjećamo se najtragičnijeg dana u ratnom putu legendarnih Kobri, 3. bojne 3. gardijske brigade.

1. veljače uspješno su obranili selo Kašić u Ravnim kotarima, no između linija hrvatskih postrojbi je u središte sela Kašić upala borbena skupina neprijatelja koja se organizirala i postavljala borbene položaje. Na njih je doslovno naletjelo dvadesetak pripadnika 1. satnije 3. bojne 3. brigade koji su po završenoj smjeni krenuli iz Kašića prema Zadru.

S obzirom na to da su bili u kamionima i da je konfiguracija ceste takva da nisu nikako manevrom mogli izbjeći susret, a i zato što nisu bili sigurni na koga nailaze, pripadnici 3. brigade nisu imali vremena za reakciju. Protivnici su iskoristili nenadanu prednost i pješačkim oružjem otvorili paljbu na kamione.

U neravnopravnoj borbi 3. bojna 3. brigade „Kobre“ iz Slavonskog Broda, pretrpjela je znatne gubitke.

Stradalo je čak 17 hrvatskih vojnika, dok su trojica gardista čudom preživjela: Anto Zubak, Mario Brezić i Ivica Rašić s kojim je urednik ove emisije u više navrata pričao o spomenutom danu. Iako njegova priča zaslužuje ekranizaciju jer je zaista filmska taj skroman heroj ne voli pažnju javnosti.

Foto: Facebook 3. bojna Kobre Slavonski Brod

Ipak na nagovor kolege Tomislava Šulja pristao je dati svoje viđenje događaja koji mu je na neki način obilježio život:

„U Zadar smo otišli u dobrom raspoloženju. Čak smo se zezali sa zapovjednikom Obrovcem da idemo na more, na godišnji odmor.

Ta prva naša skupina, cijela Bojna došla je iz Našica po noći busevima i kamionima, ostali su kasnije pristizali. Smjestili su nas u Borik i sutra ujutro naša 1. Satnija odmah je krenula put Kašića, predvođena zapovjednikom Obrovcem. Još smo se po putu zafrkavali da kakav je to godišnji odmor ako za dva dana i dvije noći smjene imamo jedan dan odmora.

Preuzeli smo položaje od 4. Brigade, a bili smo prisiljeni na improvizacije jer stigli smo iz ravnice na nepoznato područje, sami krš. Došli smo kamionima s ceradom, i valjda je Bog htio da sam baš u dolasku malko provirio ispod te cerade i vidio groblje…

Prvog dana bilo je mirno, tišina, sunce sja. No po noći, jer čuvali smo vrhove prilaza na drugom kraju sela, mi smo skužili što se sprema. Gledali smo kako prebacuju goleme snage i kako nas okružuju sa svih strana. Gledali smo kako navlače tenkove i haubice, valjda su milion onih višecjevnih bacača raketa pripremali. Rekao sam svojem prijatelju Kurdiji: „Ovo nikako ne miriše na dobro“. Jer nas je 50 branilo selo, jedna satnija…

Foto: Facebook 3. bojna Kobre Slavonski Brod

Ujutro, 1. veljače uslijedio je strahovit napad. To je bilo ludo!

Nisam mislio da je moguće da se ispred tebe digne helikopter Gazela, praktično ju dotad ni ne čuješ, a majstor iz nje gađa te s dvije ruske maljutke koje udaraju točno po rovu. To je smrtonosno, to ubija, nema tu spasa, ali opet nas je Bog čuvao što su okolo bile male neke voćkice pa su se te maljutke zaplele oko toga. Naravno, zapalile su sve, trava gori pa smo brže-bolje pobacali bombe i sve zapaljivo što smo imali van da s dekama gasimo požar.

A rovovi, iskopali smo koliko smo mogli u tim kamenim pločama, jedva rupe da skloniš glavu kao noj. Srbi udaraju svim živim, sve je gorjelo. Imao sam osjećaj da je svaki centimetar pala neka granata, tako gustu paljbu nisam doživio… Po toj paljbi najvećoj, došla je zapovijed za smjenu.

Je da je nas nastradalo puno braneći se od napada i trebala nam je smjena, ali u to vrijeme, u pol bijela dana, usred najvećeg okršaja da će nas doći zamijeniti, to je stvarno bilo neočekivano. Mogu izginuti ovi koji dolaze, možemo izginuti mi koji odlazimo, a tako je na kraju i bilo.

Smjena pod paljbom, to je za obje satnije bio šok. Dogodilo se ono najgore što se vojsci u obrani može dogoditi, da im s boka, dakle s leđa priđe neprijatelj, a ti misliš da je ta strana sigurna jer trebala je biti sigurna. Ja sam se puzajuć povlačio na smjenu. Svi smo se puzeći dijelom povlačili, ne možeš drugačije, koliko je to padalo granata.

Prije ulaska u kamion, dolazi pokojni Begić, vrhunski borac i čovjek. I ljubi nas, kao drago mu što smo se svi živi izvukli i dovukli do te škole. I pitao sam se, ali tko bi onda razmišljao trezveno: „Zašto svugdje padaju granate, a oko te škole ne?“. Normalno da nisu, jer mi kada smo se okupljali, ti Vukovi su već ušli u selo i bili 200-300 metara od nas, kod groblja.

Ništa, ušli smo u kamion i pokojni Čorluka ga je vozio, mislim da nas je 18 bilo.

Foto: Facebook 3. bojna Kobre Slavonski Brod

Pred kamionom kao da je već bila neka priča da su četnici u blizini.

Ja sam sjedio u sredini, odmah kod kabine vozača, leđima okrenut. Vozili smo i odjednom se našli među njima. Po mojem, možda bi sve bilo mnogo sretnije okončano da vozač nije zaustavljao kamion. Zbunilo ga je valjda što se nađosmo pred grupom vojnika, ne znaš koji su, jedan od njih maše rukama, signalizira da stanemo.

Samo sam čuo da se pokojni Josip Hrvojević zaderao: „Vozi, četnici!“, ali bilo je prekasno. Bilo je prekasno.

Osjetiš kako po tebi kako pljušte meci, kao da te pčele napadaju, nevjerojatan, neopisiv jedan osjećaj. Mrtvi padaju po meni, meci lete po cijelom kamionu.

I odjednom, ne puca ništa više, tišina, a ja živ. Uspio sam te mrtve prijatelje nekako gurnuti sa sebe i od sebe. I ja sam preko mrtvih, na zadnju stranicu prema Srbima izašao van. Bio sam ranjen u desnu ruku, njome više nisam ništa mogao. Pao sam na zemlju, vidim da mogu raditi nogama i bacim se pod neko malo drvo.

Inače, dužio sam puško-mitraljez M 84, bilo je to najbolje oružje, služio je prva liga. Po zamolbi sam ostavio smjeni pušku, ali to je bila pogreška. Jer da sam ju zadržao, s obzirom da sam preživio, vjerojatno bih im gadnu štetu nanio takvim oružjem, iako bih i ja nakon toga poginuo.

Ovako, nisam imao ništa, samo pištolj i pancirku. Ipak, nekako sam dohvatio M-48, onu Tanđaru srpsku, valjda ju je neko od naših uzeo kao ratni suvenir iz Kašića.

Repetiram, ispalim jedan metak prema Srbima. Repetiram da ispalim drugi metak, a onda me nešto roknulo u glavu. Opao sam u nesvijest, a koliko dugo – ne znam. To su oni Zolju roknuli na kamion, a mene je to odbacilo, dobio sam u udarac glavu i pao u nesvijest.

Kad sam se osvijestio, mislio sam da mi je šrapnel oko izbio koliko je boljelo i sve krvavo bilo. Ja ništa nisam vidio na to lijevo oko, ali je srećom nešto iznad oka pogodio glavu. Ipak, dolazim k sebi, vidim da kamion gori, dimi se.

Počinjem dozivati je li ima tko živ od naših, a odgovara mi stariji brat Majetić.

Bio je na cesti od mene nekih možda 15 ili 20 metara, zove me: „Rašo…“, dovukao se valjda ranjen isto u smjeru prema groblju. Nisam dopuzao ni pet metara ka njemu, već je bio gotov, kako ga je zasulo. I otada ja više nemam film, ne mogu točno rekonstruirati što je mene u toj pucnjavi nosilo i kud me nosilo da preživim“.

Rašića, koji se sklonio na groblje, neprijatelji su tražili, dozivali, međutim bacio se u jedan od otvorenih grobova te ga nisu pronašli. Tog 1. veljače Kašić bio opkoljen sa svih strana, a malobrojne hrvatske snage u obruču najelitnijih srpskih jedinica.

Foto: Facebook 3. bojna Kobre Slavonski Brod

Nakon što je postalo očito da je Kašić okružen sa svih strana počelo se planirati deblokadu hrvatskih vojnika koji su se našli okruženi i pod snažnom paljbom.

Dramatičnih okolnosti prisjetio se general Mladen Kruljac:

„Brigadir Obrovac našao se na koti 212 sa 20 momaka u potpunom okruženju…

U okruženju su bili 20 sati, a svaka veza s njima bila je onemogućena, jer su baterije na motorolama bile već iscrpljene, a o nekom prebacivanju streljiva nije bilo ni govora. Prikupio sam raspoloživo ljudstvo: vojnu policiju, inženjerce, kuhare, pa čak i lakše ranjenike, te smo iz tri smjera krenuli u proboj. Bilo je teško. Nismo znali gdje se momci točno nalaze, a nismo imali više ni protuoklopnih sredstava, koje smo istrošili u 50-satnim neprestanim borbama.

Ovoga puta mrak nam je postao saveznik, budući da su neprijatelji odlučili pričekati jutro kako bi obavili pretres terena i neutralizaciju naših momaka. U jednom trenutku brigadir Obrovac je, koristeći valjda posljednje nadošle mikrovolte, preko „motorole“ uspio dati koordinate položaja na kojem se nalaze.

Sad, kad smo znali gdje su, krenuli smo u silovit protunapad. Srbi su se odjednom našli između dvije vatre te je u njihovim redovima zavladala panika.

Nismo čekali ni časa, već smo s jedne i druge strane razvili borbu prsa o prsa. Uspjeli smo ih potisnuti prema Smilčiću, spojiti se s našim momcima i, onako prljavi, krvavi, puni emocija i radosti što se ponovo vidimo – izljubili se kao da je od našeg posljednjeg susreta prošlo puno godina, a ne samo dvadesetak sati“.

vojnik s krunicom – ilustracija / Foto: Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Slijedeći, ništa manje jaki udar uslijedio je 4. veljače.

Po prvi puta u Domovinskom ratu tenkovi dviju vojski su se sudarili na tako malom prostoru, a u bizarnom slijedu ratne sudbine i izmiješali unutar malenog sela u zadarskom zaleđu.

No za taj napad su hrvatske snage već bile mnogo pripremljenije, te su ga uz obostrano velike žrtve uspjeli odbiti. Suludih okolnosti te bitke prisjetio se legendarni tenkist 3. brigade Marijo Velimirović zvani Genocid:

Kronološki, njihov napad je krenuo negdje oko 5 sati ujutro.

Otvorili su vatru s teškim oružjem, znači haubice, topovi, tenkovi, a mi smo vraćali vatru koliko smo mogli. Ja sam preuzeo gornji dio u Kašiću, gdje je pravoslavna crkva i groblje. Međutim, oko 16 ili 17 sati došlo je do probijanja crte s njihove strane. Oni su bili jaki, znači oni su htjeli vratiti ovo mjesto nazad po svaku cijenu.

Dolazilo je barem jedno 12 do 15 tenkova i njihovi tenkovi su ušli kod pravoslavnog groblja gdje sam ja bio sam s tenkom. U drugom dijelu sela liniju su još uvijek držala dva tenka. Toga 4. veljače dogodilo se nešto strašno, naši tenkovi su se pomiješali s njihovim tenkovima.

Ipak, naši tenkovi su se izvukli negdje oko 22 sata. Normalno, linija se opet uspostavila i mi smo se vratili ujutro.

Za vrijeme bitke, u jednom trenutku, gore kad sam bio kod pravoslavne crkve, ja sam ispucao, recimo, pet-šest granata, ali su oni onda uzvratili tol’ko da su oni svoju pravoslavnu crkvu počeli rušiti. Ja neću reć da s tih svojih pet-šest granata nisam nikog pogodio, naravno, ali su oni onda uzvratili toliko da su dio pravoslavne crkve srušili, to je činjenica, oni su ju s tenkovima rušili. Sam Kašić, što se tiče borbenog djelovanja nije to meni osobno bilo teško, nego je jako psihološki bilo teško.

Za mene je Kašić poseban zato što sam došao iz Slavonije u Dalmaciju, poseban je zato što je to mjesto gdje smo u jednom danu izgubili ljudi, i to se ne smije zaboraviti! Došli smo i mi smo to obranili, Slavonci!“

Nakon nekoliko neuspješnih silovitih napada zapovjednici Srpske vojske Krajine shvatili su da je Kašić pretvrd orah i silinu napada usmjerili su ka Novigradu. Toj bitci biti će posvećena jedna od narednih emisija Domoljubne minute – događaj tjedna.