U Domovinskom ratu naizgled obični ljudi u sudbonosnom trenutku postajali su heroji.

Hrabrošću, smionošću i ljubavlju prema svome bližnjemu ti ljudi utabali su put slobode kojim danas koračamo u miru.

Taj put bio je težak da teži nije mogao biti, a svaki korak nosio je neizvjesnost i opasnost.

Događaj odnosno čin koji simbolički u sebi objedinjava sve elemente tog puta je spašavanje 15 mještana ravnokotarskog sela Paljuv koji su više od mjesec dana preživljavali na okupiranom području. O njemu ćete slušati u današnjoj emisiji Domoljubne minute – događaj tjedna.

U Paljuvu, mjestu u tadašnjoj općini Zadar, 1991. živjeli su Hrvati baš kao i u Pridragi, Novigradu i Podgradini. S druge strane nalazila su se sela u kojima su živjeli uglavnom Srbi – Islam Grčki, Kašić i Smilčić.

Na početku rata mještani Paljuva organizirali su se u seoske straže no u rujnu 1991., po okupaciji Kruševa, Maslenice i Jasenica, situacija je postala znatno složenija. Tada je u sklopu 112. zadarske brigade u Paljuvu formirana satnija dragovoljaca na čelu s Antom Barabom Čičom.

Foto: privatna arhiva Borne Marinića

Iako ih je u studenom, po rušenju Masleničkog mosta, JNA u jednom trenutku potpuno okružila izbivši tenkovima na Pašku cestu branitelji tog kraja nisu posustali. Držali su se sve do 31. prosinca 1991.

Tog tragičnog dana JNA je u ofenzivi poznatoj pod nazivom „Udar-91“ okupirala Paljuv i okolicu. Branitelji i civili povukli su se prema Posedarju no ne svi. Trojica hrvatskih branitelja poginula su, a dvadesetak stanovnika, uglavnom civila ostalo je u okupiranom Paljuvu. Većina njih spašena je hrabrim pothvatom skupine koja se probila do njih.

Nakon odlaska u progonstvo, Paljušani su se skupljali par dana, a u njima je gorjela želja da se vrate u svoje selo i pomognu onima koji su ostali. No u njihovim su se glavama nizali upitnici.

Kako izvesti tu akciju desetak kilometara u neprijateljskoj dubini i ostati neprimijećen i sakriven? Kako se organizirati kada je okolo sve puno petokolonaša?

Gdje se mještani skrivaju i tko je uopće od njih još uvijek živ? Veliki upitnik riješio je dolazak Tomislava Portade, hrvatskog vojnika koji se nakon gotovo mjesec dana skrivanja uspio probiti iz okupiranog Paljuva do slobode.

U Punta skalu, turističko naselje kraj Zadra u kojem su se Paljušani okupljali, donio je informaciju tko je poginuo, a tko je preživio i što je najbitnije – gdje se oni koji su preživjeli nalaze. Kao inženjer po struci precizno je skicirao razmještaj stanovnika po zaseocima te ih poimence naveo. Tada Ante Baraba Čiča donosi odluku da okupi najspremnije svoje vojnike i povede ih u neizvjesnu akciju spašavanja preživjelih.

Foto: privatna arhiva Borne Marinića

Godinama kasnije Čiča je pojasnio na koji je način odabrao momke za tu riskantnu akciju.

Dva su uvjeta bila glavna – naime nisu smjeli biti oženjeni i samo je jedan od braće smio ići. U strogoj tajnosti Čiča je okupljao ekipu.

Sa svakim svojim vojnikom odabranim za akciju je razgovarao posebno, a na koncu i sa zapovjednikom satnije kojem je bio zamjenik – Blažom Beretinom.

Njega je mislio samo obavijestiti o tome da odlaze no Beretin ih nije htio pustiti same te je kao oženjen čovjek kojemu se dijete trebalo uskoro roditi odlučio da ide s Čičom i njegovim vojnicima kojima su se priključila i dvojica Paljušana iz Specijalne jedinice policije Poskoci – Stipe Buterin i Dragan Buterin Vaso koji su u svojoj postrojbi dobili slobodan dan.

Osim Čiče i Beretina te dvojice specijalaca u akciji su sudjelovali i Marijan Baraba-Gajan, Nenad Baraba, Ive Baždarić, Stipe Baždarić, Branimir Buterin-Basa, Ivica Buterin-Pujo, Živko Buterin-Žućo, Ratko Klapan i Nikola Nekić-Škicet.

Uz logističku pomoć koju je trinaestorici branitelja osigurao zapovjednik njihove 3. bojne 112. brigade Đenko Peroš u dva kombija prebačeni su od Punta skale do Posedarja. Oko 18 sati navečer 9. veljače 1992. grupa je krenula iz Posedarja uz obalu prema Paljuvu.

Opremljeni vatrenim i hladnim oružjem, za koje su se nadali da im neće trebati, kao i konzervama hrane te dva noseći dva nosila u slučaju da zatreba izvlačiti iz sela nekog nepokretnog, odlučna koraka koračali su jedan za drugim bez sredstava veze.

Vladala je napetost koja se u mraku mogla rezati nožem, a usporio ih je jedino pas lutalica čiji lavež je probudio dodatan oprez.

Stigavši do uvale Nozret odmorili su te oko 3 u noći krenuli u neizvjestan uspon prema svojem selu. Na brdašcu Karatinić ponad ceste Posedarje – Novigrad ostao je Nikola Nekić kako bi osmotrio kretanja neprijateljskih snaga na tom području.

Čak 18 sati neizvjesnosti, iščekivanja i samoće sporo je prolazilo za njega dok su dvanaestorica njegovih kolega bili u Paljuvu.

Oni su se najprije podijelili u dvije grupe. Jedna je krenula prema samom selu, dok je jedna krenula prema zaseocima Cvitići i Barabe da bi se i ona na koncu podijelila na dva dijela.

U najudaljenije Barabe pošli su Ante Baraba Čiča, Blaž Beretin, Branimir Buterin, Živko Buterin i Ratko Klapan znajući da su ondje dvojica hrvatskih vojnika, Ivica Bakić Išo i Dragan Baraba, koji su se do tada 42 dana uspješno skrivali od JNA i pobunjenih Srba preživljavajući na različite načine.

Preko noći su spavali u kući, a zorom bi odlazili u šumu i skrivali se. Bilo je pitanje hoće li ih njihovi suborci uopće zateći.

Foto: privatna arhiva Borne Marinića

Trinaestorica hrvatskih branitelja iz okupiranog Paljuva izvukli su 15 mještana tog sela u današnjoj općini Novigrad.

Vraćamo se i zaseok Barabe i trenutak susreta Iše i Dragana sa svojim suborcima nakon duga 42 dana.

Ante Baraba Čiča prisjetio se toga idućim riječima: „Vjerovao sam u Boga da će nam pomoći i da će akcija uspjeti. Nije bilo straha.

Brane, Ratko i Žućo ostali su u pozadini u slučaju da Išo i Dragan krenu bježati, a Blaž Beretin i ja napravili smo polukrug i došli smo do puta. Na njemu smo se susreli s Išom i Draganom. Išo je bio nagluh i loše je čuo. Dozivao sam ga „Išo, Išo“ no nije me čuo.

Dragan je primijetio dozivanje i rekao „Išo, eno Čiča zove“. Tada je on pogledao mene i krenuli su prema meni.

Oni nisu mogli vjerovati da smo došli po njih, prepali su se, ali ipak sastali smo se i pozdravili. Da sam došao dvije minute kasnije oni bi se sklonili u šumu i ne bi ih pronašli.

Ipak, sreća je bila na našoj strani, okupili smo se i zajedno krenuli prema dubini šume.“

Tada 22-godišnji Ratko Klapan prisjeća se emotivnog susreta idućim riječima:

„Promatrao sam susret Čiče s njima kroz dvogled, oni su krenuli bježati, no kada su shvatili da ih Čiča doziva vratili su se.

Kada su došli k nama grlili smo se i ljubili, Išo i Dragan su plakali kao mala djeca. Ne znam kako bi opisao te suze, a mi isto uz njih smo bili sretni što su nam prijatelji živi.

Naša akcija bila je jedan veliki poduhvat, no mi smo obični ljudi, radnici i nismo to tada tako gledali nego smo smatrali da nam je to dužnost.“

Foto: privatna arhiva Borne Marinića

Na drugu lokaciju, u zaseok Cvitiće, zaputili su se najmlađi sudionik akcije Stipe Baždarić, Nenad Baraba i Marijan Baraba koji se idućim riječima prisjetio trenutka koji je upamtio cijeli život:

„Znali smo da je tu jedna grupa mještana.

Ušli smo u kuću Šime Barabe i dozivali ga, najprije se nije htio javiti, uplašio se, no kada je shvatio tko smo javio se. Pitao sam ga gdje su drugi. Bili su u kući njegova brata Tome.

Unutra je bilo četvero staraca. Ušao sam na vrata i rekao: „Dobro jutro gospodo!“. Bilo je to veliko iznenađenje.

Ana Buterin pitala je „Jesi li to ti Marijane?“ Kada sam odgovorio da jesam suze su samo potekle.

Bio je to za Marijana iznimno emotivan trenutak, u toj kući bili su njegova majka i njegov otac koje nije vidio tjednima.

Također, unutra je bila i Nenadova majka koja je kada je ugledala Marijana počela vikati „Jel mi Neno živ? Jel mi Neno živ?“, a kada su Marijan i Stipe odgovorili da je rekla je „Ma lažete!“ No uskoro je ugledala svog sina živog i zdravog.

„Ja sam se popeo na krov i pazio da netko ne naiđe. Kada je došlo do susreta Stipe je došao zamijeniti me, a ja sam se spustio. Zagrljaj s majkom bio je jako emotivan, bilo je tu suza.

Imao sam 21 godinu i bio sam presretan što mi je mama živa i što ću ju izvući iz sela.“

Prisjetio se Nenad Baraba, a osobito je zanimljivo sjećanje na taj događaj i dolazak grupe vojnika Ane Buterin:

Dizala sam se svako jutro i čuvala ovce od rana. Kad je zora zabijelila čula sam oko kuće buku i uplašila se da nisu četnici. Digla sam se, netko gura vrata, bio je to Marijan Baraba. Dozvala sam ostale i rekla im da je Marijan stigao.

Rekao je „Ajmo ća“ no odgovorila sam mu „Mogli bi vas pobiti radi nas, vi hajte, a mi ćemo ostati ako bi nas netko od četnika obilazio.“

Jer da je netko od četnika došao i da nas nije našao, krenuli bi u potragu.

Ovako smo se dogovorili da sačekamo večer i nađemo se na dogovorenom mistu u šumi. Uveče smo izašli i našli se. Bila sam jako uzbuđena, srce je htilo iskočit. Nije mene bilo strah za mene, nego za te momke koji su došli po nas.

To je bio herojski čin, a ja sam noć ranije sanjala da će se to dogoditi. To je bilo prvu noć, a drugu noć evo ti njih.“

Točno kako sam sanjala smo se i izvukli do mora pa prema paškoj cesti.

Foto: privatna arhiva Borne Marinića

Sada kada smo se upoznali s time kako je to izgledalo u Cvitićima i Barabama, ostaje za ispričati i spašavanje civila iz samog sela Paljuv u kojem su „komšije“ u 42 dana okupacije opljačkali ono najvrjednije, ali su i dalje dolazili u selo u potrazi za plijenom.

Stoga je taj dio akcije bio i najriskantniji jer se odvijao neprijatelju praktički pred nosom.

Taj smion pothvat izveli su policajci Stipe Buterin i Dragan Buterin Vaso i Ivica Buterin Pujo te vojnik Ive Baždarić čije detaljno sjećanje na tu akciju prenosimo večeras vama:

„U selo, odnosno dio sela zvan Buterini, smo stigli oko 6 sati. Grupu civila koja se ondje nalazila, prema izjavi Tomislava Portade, znali su čuvati neprijateljski vojnici, kao da su znali da bi netko mogao dići po njih.

Nismo znali je li i tog jutra netko s njima.

Došli smo na nekih sto metara od kuće i čuli smo da netko je u njoj, ali nismo mogli razabrati čiji su glasovi. Preostalo nam je samo čekati. Rasporedili smo se, a ja sam bio najistureniji.

Postajala je i bojazan da znaju za naš dolazak i da će nas pokušati uhvatiti žive, a isto tako mogli su nas otkriti jer su pljačkali obližnju kuću i mi smo ih mogli vidjeti.

Nikako nisam htio pasti im u ruke, to mi je bilo najteže i zamolio sam Stipu da ne dozvoli da me živog uhvate nego da otvori vatru pa makar i po meni. Iščekivanje je bilo dugo, vrijeme prolazi i napokon Šime Baraba zvani Mimo izišao je iz kuće i krenuo prema meni.

Došao je na koji metar od mene, stao i pomokrio se. Pošto je izišao sam nisam i dalje bio siguran da netko od srpskih vojnika nije unutar kuće te se on vratio natrag. Tada izlazi njegova žena Anka s pokojnom Marijom Buterin i isto vjerojatno idu obaviti nuždu.

Više nismo mogli kalkulirati i kada su došle na deset metara od nas izišao sam pred njih.

Prepale su se, imao sam kapuljaču, a kada sam je skinuo i rekao im tko sam nisu vjerovale da sam to ja.

Kontakt je bio uspostavljen, no nasred ceste, a starije žene u nevjerici i strahu nisu znale kako reagirati. Ankin sin Ranko, poginuo je u obrani Paljuva, a ona ga je svake noći, kao i Grla Pedić svog sina Antu pokrivala kako ga ne bi rastrgale zvijeri i životinje.

U više od mjesec dana života sa zvijerima, onim ljudskim, žene koje je Ive susreo bile su u nizu stresnih i strašnih situacija. Tako izbezumljene ipak su na kraju prepoznale i poslušale Ivu koji ih je obavijestio da su ih došli spasiti.

Padom večeri, pljačkaši napuštaju Paljuv, a skupina branitelja u kojoj je Ive Baždarić slobodnije se kreće selom. U tom obilasku naišli su na još jednog civila – Šimu Buterina Lolu. Ive se prisjeća susreta:

Bio je to jedan stariji čovjek vesele naravi. Ložio je špaher na drva i kuhao pivca, odnosno poveću kokoš.

Kako se kuhala u manjem loncu on se borio s njom da je ugura u taj lonac. Rekli smo mu da ga izvlačimo iz sela, na što je on rekao da mora iz bureta uliti kantu vina koju će nositi. Vuče on tu kantu od 25 litara.

Pitamo ga mi pa kako ćeš s tim? A on odgovora „Staviti ćemo u kola“. Kakva kola, pješice idemo.

Vino smo odlučili proliti kako ga ne bi pili oni koji su selo okupirali, a Lolo je popio jednu čašu crnog vina i krenuo s nama.

Nakon nekog vremena uzelo njega to vino, počeo on vikati, galamiti, Pujo ga je nosio tri kilometra, a mi smo ga pokušavali ušutkati. Sve se čuje kilometrima u daljinu.“

Napokon, unatoč Loli i galami, skupina iz Paljuva stiže na dogovoreno mjesto odakle su sve skupine trebale u izvlačenje.

Foto: privatna arhiva Borne Marinića

Tada shvaćaju da su skupine iz Baraba i Cvitića već krenule prema Posedarju. Ostao ih je čekati tek jedan suborac kako bi ih obavijestio da su ostali već u pokretu.

Nije trebalo puno da ih dostignu jer starci se nisu mogli po skliskom i teško prohodnom terenu brzo kretati. Skupina od 28 ljudi krenula je od Nozreta cestom prema Posedarju. Ive Baždarić ističe jedan poseban trenutak koji mu svakog dana dolazi pred oči:

Među prvim civilima kretala se Marija Nekić, žena koja je izgubila dva mlada sina i mladu kćer u Australiji i kojoj su jad i tuga postali najbolji prijatelji.

Imala je 90 godina i nekih 40 kila. Ona nosi torbu robe i gazi ruskim korakom. Ta je žena izgubila doslovno sve, eto tog trena i kuću i selo, ali ta želja za životom koja ju je pogonila je nešto nevjerojatno.

Što to pogoni u organizmu takav korak to je nešto neistraženo. Oni za koje smo mislili da će im biti najteže, oni su najlakše izišli i probili se s nama do Posedarja.

Josip Baraba, Nikola Ramić, Stana Buterin, Jure Buterin i Zorka Buterin nisu htjeli napustiti selo. Josip, Nikola, Jure i Stana u narednim mjesecima okrutno su ubijeni dok je jedino Zorka dočekala operaciju Maslenica i oslobođenje Paljuva živa.

Još dvoje civila koje branitelji nisu izvukli jer ih nisu mogli naći u selu Augustin Baraba i Danka Baraba i danas se vode kao nestali.

Trinaestorica hrabrih ratnika nikada za svoj čin nisu tražila nekakvo formalno priznanje, ali to im nije niti potrebno jer su im najveća nagrada bili spašeni životi njihovih sumještana.

Ipak, vrijedi na koncu ove emisije istaknuti kako je jedan od njih, Blaž Beretin, postao general Hrvatske vojske u kojoj danas obnaša dužnost zapovjednika Hrvatske kopnene vojske, a pošto mu je prije točno tjedan dana bio 59. rođendan mi ćemo mu uz malo zakašnjenje čestitati i zaželjeti puno sreće, zdravlja i Božjeg blagoslova!