Vjernici u hrvatskim župama najčešće imaju i po nekoliko termina dnevno za prisustvovati na svetoj misi pa se opet mnogi teško odlučuju na odlazak na svetu misu. Svećenici koji su u vrijeme komunizma bili zatvarani i mučeni snalazili su se na razne načine kako bi mogli slaviti svetu misu i u zatvoru, svjesni da im snagu za izdržati progon može dati samo Euharistijski Isus.
Primjer jednog takvog svećenika na društvenim je mrežama podijelio pater Stjepan Ivan Horvat, misionar Krvi Kristove čiju objavu donosimo:
Čitam ovih dana jednu knjigu i naišao sam na zanimljiv primjer vlč. Marka Majstorovića, svećenika koji je dio svoga života (1955.) proveo, zajedno s mnoštvom drugih svećenika protiv kojih je od komunističkog režima vršen politički progon, kao zatvorenik u zloglasnoj kaznionici „Stara Gradiška“. No, ne bih se osvrtao na suđenje ni presudu, nego na sv. Misu kako ju je slavio vlč. Marko u samoj kaznionici riskirajući tako vlastiti život.
Za kalež mu je poslužila mala staklena bočica, najvjerovatnije od pekmeza koji je dobio od svojih. Divan je to kalež stvoren za zatvor, piše vlč. Marko. Ali za misu je potrebno i vino, te ovdje susrećemo domišljatost vlč. Marka. U bocama za pekmez donosili su mu vino. Stavili bi vino u najlon, a onda u pekmez. Čuvari su običavali nožem bosti kroz pekmez, tražeći „neprijateljsku propagandu“ ako bi proboli najlon ostali bi bez vina, ali ako bi prošlo, imali bi vino za misu.
Na sličan način dobivao je i hostije. Za tjelesnik (platno na kojem se stavljaju darovi za vrijeme svete mise) poslužila mu je džepna maramica. Još mu je nedostajao misal. Knjigu nije mogao prošvercati nego je skupljao različite komadiće papira, a papir je tada u zatvoru bio vrijedan kao suho zlato te je na njih po sjećanju običnom olovkom pisao riječi iz misala.
Tako je sakupio sav pribor za misu, još je jedino problem bio vrijeme kada je slaviti. Stražari su često otvarali vrata, tukli svećenike i iživljavali se na njima, te ih svako malo odvodili na saslušanja.
No, svećenička snalažljivost i pouzdanje u Boga bili su jači od svega ovoga. U gužvi, par svećenika sjelo bi u krug, jedan bi držao „kalež“ s par kapi vina, a drugi hostije i kratko bi izgovorili riječi pretvorbe i evo mise. Na sve moguće načine snalazio se kako bi Pričest odnio i drugim svećenicima koji nisu imali priliku biti na slavlju sv. mise. Jedan od načina bio je i kada je nosio „kiblu“ tj. čistio wc-e po ćelijama, vlč. Marko bi im donosio Pričest.