Ove godine navršilo se 126 godina od rođenja uzorne djevojke Danice Širole, u kojoj su mnogi još za života gledali sveticu, dok se poslije njezine smrti to mišljenje još više utvrdilo, a neki su je rado nazivali „hrvatskom Malom Terezijom“.
Učiteljica sveta života i blažene smrti
Rođena je u Karlovcu 18. travnja 1900. od uglednog učitelja Stjepana i majke Ćirile rođ. Wyroubal.
Jedna učiteljica ju nije trpjela pa ju je često šamarala. Kad bi došla kući, otac bi joj pljusnuo još jedan šamar s riječima: Da nisi bila kriva, ne bi te tukla. Ta učiteljica ipak često isticala „da joj Danica najbolje uči“.
Isus kao najbolji prijatelj
Već kao dijete Danica je pokazivala sklonost prema pobožnosti i dubljem vjerskom životu. Danica bi tako često potražila prijatelja Isusa u crkvi pred tabernakulom.
Kad ju je neki svećenik našao gdje tako mala kleči i moli se, pitao ju je: Kome se Ti moliš? „Isusu“, odgovorila je Danica. Svećenik ju je upitao: Gdje je Isus? Danica je pokazala rukom na svetohranište.
U Zagrebu je završila Višu pedagošku školu i postala je učiteljica. Kao učiteljica službovala je u Zagrebu, Krašiću, sv. Jeleni i u Crikvenici.
Svugdje su primjećivali da je Danica jednostavna, skromna, ponizna i pobožna. Djeca su svoju gospodičnu veoma voljela. U Krašiću je, na zamolbu župnika Stjepana Huzeka, pripremala djecu za prvu sv. pričest.
Djeca su svoju gospodičnu veoma voljela.
Uz svoju službu Danica se bavila i spisateljskim radom. Pisala je pjesme, listom duhovnog karaktera, a objavljivala ih je u Glasniku Presvetoga Srca Isusova i u drugim katoličkim časopisima. Na savjet svoga duhovnika vodila je dnevnik i napisala svoju autobiografiju. Bog ju je obilno nadario darovima uma i srca. Isticala se silnom marljivošću.
Volim oca, al’ Isusa više, volim majku, al’ Isusa više, volim seje, al’ Isusa više. Sve ja volim, sve ja volim, al’ Isusa od svih više.
Zora i Danica Širola na primanju sakramenta Prve Pričesti, 1908. godine / Foto: putksuncu.hr
Bila je članica Marijine kongregacije i velika štovateljica Srca Isusova čiju je pobožnost revno širila u mjestima gdje je službovala kao učiteljica promičući Glasnik Srca Isusova i molitvenik „Srce Isusovo spasenje naše“. Na svome stoliću uvijek je imala kip Srca Isusova, a pred njim upaljenu uljanicu i svježe cvijeće. Posebnu pobožnost Danica je pokazivala prema Euharistiji. Svakog dana se pričešćivala pa i onda kad bijaše teško bolesna.
Na Tijelovo 1920. zavjetovala je Bogu doživotno djevičanstvo i zavjetom obećala da će poći u samostan sestara uršulinki u Varaždinu čim joj prilike dozvole.
Roditelji i braća, a i šira rodbina, bijahu protiv njezina odlaska u samostan. Kad je Danica privoljela roditelje da je puste u samostan i sve uredila pošla je u sestrama uršulinkama u Varaždin. Međutim, kad ju je pregledao liječnik rekao je poglavarici:
Neka ova gospojica što prije ide iz samostana, ona boluje od tuberkuloze.
„Noge su mi klecale, kad sam te riječi čula“, zapisala je Danica u svome dnevniku.
Danica se našla pred zidom, na raskrižju svoga života. Prihvatila je to s vjerom i nastavila živjeti kao redovnica u svijetu. No sada, svi oni koji su bili protiv njezina ulaska u samostan, nagovarali su je da se uda. Danica je opet morala pobijediti i roditelje i braću i rodbinu.
Imala je takve jake bolove, da je noću grizla zubima posteljinu, ali krika nije puštala.
Živjela je još četiri godine, mijenjajući sanatorije i bolesničke krevete ali pomoći nije bilo. Predana u volju Božju, strpljivo je podnosila svoju bolest, a posjećivala je i djevojke oboljele od tuberkuloze i u zadnjim časovima molila pored njih i zaklapala im oči. Sredinom 1926. godine prestala je pisati.
Umrla je 2. rujna 1926. na glasu svetosti.
Pokopana je na Mirogoju u Zagrebu u IX. polju, grob 22. Ispraćena je svečanim sprovodom. Djevojke su bile u bjelini, noseći svijeće i cvijeće te njezine diplome, prsten i bijeli vjenčić. Njezina je majka Ćirila rekla: „Ovo nije bio sprovod, ovo je večernjica.“
Nad otvorenim grobom govorio je o. Josip Vrbanek D.I. koji je Danicu dobro poznavao i kome je Danica pisala. Samo sedam dana nakon njezine smrti, što od bolesti što od očinske tuge, preminuo je njezin otac Stjepan.
Odmah nakon njezine smrti, u prosincu 1926., Glasnik Presvetog Srca Isusova donosi o njoj komemorativni članak u kojem piše:
Uminuo je taj život kao zvijezda, što je naglo ostavila svoje mjesto i željno poletjela u Srce Isusovo za kojim je tako čeznula.
Nakon Daničine smrti njezina prijateljica Katarina Dušić prikupila je Daničinu obilnu pisanu ostavštinu: autobiografiju, dnevnike, slike i pisma, i predala isusovcima, koji tu arhivsku građu vjerno preko devedeset godina čuvaju. Katarina Dušić, koja je imala dva brata svećenika, Adolfa i Josipa, stupila je u Družbu Kćeri Božje ljubavi u Sarajevu i dobila ime s. M. Franciska. Vršila je važne i odgovorne dužnosti u Družbi.
Kao učiteljica novakinja u Brezovici kod Zagreba, govorila je novakinjama o Danici kao o „svetoj duši“ i slala je sestre novakinje da se pomole na Daničinu grobu.
Sestra Franciska bila je prva promicateljica glasa svetosti ove uzorne djevojke koja je sveto živjela i blaženo preminula. O njoj kao duhovnoj velikanki pisao je sedamdesetih godina p. Josip Antolović, D.I. Sestra Božena Mutić doktorica geologije i mineralogije, članica Kćeri Božje ljubavi više je puta razgovarala s isusovcima o tome kako bi trebalo pokrenuti postupak za proglašenje blaženom Danice Širole.
Za života su mnogi u njoj gledali sveticu, dok se poslije njezine smrti to mišljenje još više utvrdilo. Neki su je rado nazivali hrvatskom Malom Terezijom.
Objavljen je i Daničin životopis naslovljen „Miomiris Božje ljubav“, te džepno izdanje: Djevojka sveta života i blažene smrti. A tiskan je veći broj sličica sa slikom, kratkim informativnim tekstom i prikladnom molitvom u korist fama sanctitatis Danice Širola, koje će pomoći vjernicima da upoznaju ovaj svijetli lik našeg hrvatskog katoličkog podneblja.
Danicu, kao izuzetnu osobu ne samo na duhovnom nego i na kulturnom polju, prepoznali su još za njezina života i urednici velike spomenice „Znameniti i zaslužni Hrvati 925.-1925.“ koja je objavljena prigodom proslave tisućite obljetnice Hrvatskog kraljevstva 1925. Tako su uz njezina oca Stjepana – kome je poslije smrti posvećena jedna ulica u Zagrebu – i brata Božidara, poznatog muzikologa, urednici i Danici posvetili biografski članak ove vrijedne i važne publikacije za hrvatsku povijest i kulturu.