Tko su Hrvatski mučenici kojih se spominjemo na Udbini?

Hrvatski mučenici su svi oni koje je Crkva prepoznala kao svete i blažene, kao ljude kreposnog života te ih je uzdigla na čast oltara. To su, primjerice, blaženi Alojzije Stepinac, sveti Marko Križevčanin, sveti Nikola Tavelić, blažene Drinske mučenice, blaženi Miroslav Bulešić i ostali. No, mi želimo spomenuti mučenike koji su svoje živote darovali za domovinu ili za vjeru, a Crkva ih još uvijek nije kanonizirala ili još uvijek nije pronašla način kako bi se i njih spomenula.

To su bezbrojni ljudi koji su kroz čitavu povijest našega naroda znali u svom životu odgovoriti tko je za njih Isus i znali su svoju vjeru itekako pretočiti u djela i svjedočenje. Njih se spominjemo na poseban način.

Udbinu ste jednom predstavili kao ‘učionicu povijesti’. Koji se povijesni sadržaji ovdje prezentiraju, odnosno što se može naučiti na Udbini?

Već je biskup Mile Bogović Crkvu hrvatskih mučenika zamislio kao ‘učionicu povijesti’. Izgradnjom ove crkve htjeli smo povezati početke naše državotvornosti i početke pokrštenja Hrvata s 21. stoljećem, tako da zapravo kroz ovu ‘učionicu povijesti’ sve hodočasnike ili namjernike koje dolaze u naše svetište upoznajemo s poviješću našega naroda.

Biskup Mile Bogović ispred Crkve u Udbini / Foto: chm-udbina.com.hr

Kada čovjek stupi na Udbinu, na sam Trg sv. Ivana Pavla II., odmah pred njim zablista Crkva hrvatskih mučenika koja jasno ukazuje na našu prošlost.

Učionica povijesti

Više puta je ta povijest bila obilježena krvlju, više puta smo se morali boriti na tuđim teritorijima, više puta smo se morali i braniti. Zato Hrvatska nosi i onaj časni naziv ‘Predziđa kršćanstva’. Kada čovjek stupi na Udbinu, na sam Trg sv. Ivana Pavla II., odmah pred njim zablista Crkva hrvatskih mučenika koja odmah ukazuje na našu prošlost. Recimo, otvor za zvona u zvoniku u obliku je glagoljskog slova A.

Preslica / Foto: chm-udbina.com.hr

To nas odmah vraća u povijest, u vremena kad je glagoljica cvala na Udbini i kad su se pisale glagoljaške knjige. To je i vrijeme kada su svećenici i redovnici na Udbini glagoljali, te čitav taj prostor odiše poviješću.

Pomaknemo li se samo desetak metara, naići ćemo na temelje crkve svetoga Nikole koja nas vraća u 18. stoljeće, a još nekoliko koraka dalje je Park hrvatskih mučenika. Tamo se nalazi spomen zid, a na tom spomen zidu je spomen-kamen sa svih strana gdje god su kroz povijest stradavali Hrvati.

Taj park još uvijek nije završen i još uvijek ne znamo kako ćemo tom parku dati ime i hoće li to biti Zid sjećanja, Zid boli, Zid plača ili Zid ponosa.

Čak i ljudi sami izražavaju brojne ideje, a nakana umjetnika je kronološki poredati spomen-kamenje od samog početka pa do kraja. Zanimljivo je da jedan kraj ide u špicu, da se sužava i umjetnik tu želi postaviti Domovinski rat ili zadnja stradanja našeg naroda. Ujedno će to biti molitva da stradanja više ne bude, jer više nemamo gdje stavljati spomen-kamenje. Na kraju, par koraka pred nama, puca pogled na Krbavsko polje, odnosno na mjesto gdje se 9. rujna 1493. dogodila Krbavska bitka, najveće stradanje našega naroda.

Hodočašća su zastala…

Tko i kako redovito hodočasti na Udbinu?

Pretežno župnici organiziraju župna hodočašća, najčešće subotom. Dok nije bilo korone, subotom bi znalo doći nekoliko autobusa hodočasnika. Misu bismo slavili u 11:00, a ako bi skupine odlučile da će ostati čitav dan, onda bismo popodne imali i Križni put. Škole se redovito na vraćaju na Udbinu, potom različite udruge, crkvene i civilne. Zanimljivo je da posljednjih godina dosta dolaze civilne udruge, ali i udruge umirovljenika.

Kako su hodočašća izgledala u vrijeme pandemije i strogih epidemioloških mjera?

Prošla, 2020. godina bila je obećavajuća godina, i u njoj bismo zasigurno srušili sve rekorde hodočasnika koji su nam do tada dolazili. Stvarno je dosta hodočasnika u toj godini trebalo boraviti kod nas. I sve je bilo dobro do veljače. Prvu grupu smo u 2020. zabilježili već 1. siječnja, što se nikad nije dogodilo.

Posljednja grupa u 2019. bila je na Staru godinu, kada je dvadesetak mladih iz jedne crkvene udruge u svetištu čekalo Novu godinu.

Prva grupa u novoj godini bile su obitelji koje su se organizirale na jednoj proslavi i onda su u popodnevnim satima došle u svetište na svetu misu. Na Udbinu su potom hodočastili i vojni kadeti, a u uskrsnom smo vremenu u svetištu planirali i par nacionalnih susreta.

4. vojno hodočašće HKoV-a

A onda je došla veljača i sve je jednostavno stalo. Pomalo su ljudi počeli ispitivati može li se dolaziti, računajući da je Udbina ipak jedno manje mjesto gdje možda neće biti veći broj ljudi pa će se osjećati sigurnije.

…ali su opet nastavljena

Tek kad su mjere popustile, početkom svibnja, počeli su dolaziti pojedinci i to u dosta velikom broju, tako da smo mi svećenici u jednom trenutku rekli: “Moramo nešto napraviti, moramo ovo (možda će ružno zvučati) prekinuti.” Ali jednostavno je toliki broj ljudi dolazio da ni mi više nismo osjećali da bismo mogli nešto tako podnijeti.

Međutim, izdržali smo sve i raduje nas svako hodočašće, dolazak svakog hodočasnika na Udbinu.

Ova godina je malo blaža, malo bolje je sve krenulo i već smo u posljednjih mjesec dana imali možda i desetak autobusa hodočasnika, pa i uz Dan hrvatskih mučenika. Imali smo i komemoraciju za Bleiburg, dakle stvari ipak idu naprijed. Ali ljudima treba vremena da se priviknu na novu situaciju. Sve u svemu, ponosni smo na naše vjernike.

Crkva hrvatskih mučenika / Foto: chm-udbina.com.hr

Dan hrvatskih mučenika na Udbini slavi se svake druge subote u rujnu. Svečano euharistijsko slavlje, ove godine 11. rujna u 10:30, predvodi splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić.