Petar Barbarić je nakon završene osnovnu školu u Veljacima jednu godinu radio kao trgovački pomoćnik u Vitini (blizu Ljubuškog i Međugorja). Kad mu je bilo petnaest godina, 1889. godine, ušao je u Nadbiskupsko sjemenište u Travniku gdje je započeo školovanju u gimnaziji, koju su vodili oci isusovci. Bio je odličan učenik i uzoran mladić, ponizan i blag. Bio je vedre naravi i uvijek spreman na uslugu. Ozbiljno se spremao za službu u Crkvi. Štovao je Presveto Srce Isusovo i nježno je ljubio Majku Božju revno šireći moljenje svete krunice. Već od prvoga razreda gimnazije bio je član Marijine Kongregacije, a od petoga razreda njezin nadstojnik. Jednom je, kad je dobio nešto novca od oca i župnika, kupio pet kila krunica i besplatno ih podijelio.

Jednom je, kad je dobio nešto novca od oca i župnika, kupio pet kila krunica i besplatno ih podijelio.

Petar nije ništa spektakularno za života napravio ali je vjerno i ponizno živio i ispunjavao svoje dužnosti. Poznata je njegova rečenica: „Od svih putova što vode u nebo meni se čini najkraćim, najlakšim i najpouzdanijim onaj kojim čovjek ide ispunjajući svoje obične dužnosti.“

Foto: Matija Maša Vekić

Htio je stupiti u Družbu Isusovu ali su mu odgojitelji savjetovali da pričeka do mature. Međutim, nakon jednog izleta u proljeće 1896., pokisnuvši prehladio se i teško razbolio od tada još neizlječive plućne bolesti. U dugotrajnoj bolesti bio je strpljiv i sav se predao u volju Božju. Tu se pokazala veličina njegovih krjeposti pa su mu poglavari pribavili posebno dopuštenje da dva dana pred smrt položi redovničke zavjete te je umro kao član Družbe Isusove. Umro je u Travniku na Veliki četvrtak, 15. travnja 1897. godine u 23. godini života na glasu svetosti.

Od svih putova što vode u nebo meni se čini najkraćim, najlakšim i najpouzdanijim onaj kojim čovjek ide ispunjajući svoje obične dužnosti.

Pokopan je na groblju Bojni u Travniku pa su mu mnogi katolici, pravoslavci i muslimani dolazili, osobito četvrtkom, na grob i molili za uslišanja. Danas mu se zemni ostaci nalaze u novoj grobnici sjemenišne crkve sv. Alojzija u Travniku. Godine 1939. u Sarajevu je pokrenut postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Papa Franjo je 18. ožujka 2015. primivši u audijenciju kardinala Angela Amata, prefekta Kongregacije za proglašenje svetaca, ovlastio Kongregaciju da objavi Dekret o herojskim krepostima sluge Božjega Petra Barbarića, novaka Družbe Isusove. Od tada se Petra Barbarića može zvati časnim slugom Božjim.

Foto: Matija Maša Vekić

Blaženi Alojzije Stepinac visoko je cijenio hrvatske duhovne velikane. Tako je služio svetu Misu za širenje poznavanja i štovanja Petra Barbarića u hrvatskom narodu, nazvavši ga “divnim mladićem”.  Petar je bio divan po svom čvrstom kršćanskom karakteru, divan po zdravom domoljublju i čovjekoljublju, divan po ekumenskome duhu prema katolicima, pravoslavnima i muslimanima s kojima se igrao i družio od djetinjstva i gledao ih kao pravu braću. Časni sluga Božji Petar Barbarić ostao je divan i nakon svoje prerane smrti po svojim uslišanjima prema katolicima i prema inovjercima.

Pravoslavac Boško Traljić iz Šišave kod Travnika ozdravio je na Petrov zagovor od potpune uzetosti.

Izdvojit ću samo nekoliko primjera (V. Pribanić, Danica 1997. str. 89. – 92.): “Pravoslavac Boško Traljić iz Šišave kod Travnika ozdravio je na Petrov zagovor od potpune uzetosti. Roditelji su ga donijeli na Petrov grob, moleći za njegovo ozdravljenje. A bio je uzet od rođenja. Na Petrov zagovor ozdravio je i jedan mladi Židov poslije obavljene devetnice. A muslimanka Anifa Skopljak, iz sela Čačkića u travničkoj okolici, prohodala je na Petrovu grobu, kamo ju je, nesposobnu za hodanje, na konju dovezao njen muž Tuhran. Kući se vratila pješice.

Dakako da je Petrova zagovornička djelatnost uočljivija i češća kod katolika, u prvom redu iz njegova naroda. Baš na smrtni Petrov dan 1996. nazvala me (piše postulator Petrova kauze p. Vladimir Pribanić) vjernica Janja Koc iz Brodskog Stupnika pa mi reče kako se u ožujku 1996. njen otac približavao smrti. Već se dvadeset godina nije ispovjedio; svećenika i sakramente je odbijao. U obitelji se pokrenula molitva Petru za njegov spas. Nastupila je u njegovu srcu promjena pa je primio sakramente i u miru Božjem otišao u vječni život. Slično je gđa Katarina Švetak u Zagrebu devetnicom Petru Barbariću izmolila spas svom rođaku, koji je umro od raka na Onkološkom institutu u Zagrebu.”

Nastupila je u njegovu srcu promjena pa je primio sakramente i u miru Božjem otišao u vječni život.

Napisano je nekoliko njegovih biografija iz pera otaca isusovaca: otac Antuna Puntigama, Petar Barbarić-hrvatski uzor-mladić, 1900; oca Josipa Weissgerbera, Uskrsna zvona, Životopis hrvatskog velikana Petra Barbarića, objavljeno je deset izdanja do 2004. godine; oca Josipa Antolovića, Pod opacima u nebo, Petar Barbarić 1874.-1897., Zagreb 1973. Životopisi su prevedena na nekoliko europskih jezika. Otac Josip Antolović je objavio još dvije knjižice o Petru Barbariću: Duhovni profil Petra Barbarića, Zagreb 1968. i Svetost na djelu, Zagreb 1969. godine.

Foto: Matija Maša Vekić

Profesorica i akademska kiparica Alojzija Ulman (Vinkovci, 1926.- Split, 1994.) izmodelirala je 1962. godine bistu Petra Barbarića, koja se nalazi u Dubrovačkom sjemeništu. Zanimljivo je to da je ovo svoje umjetničko djelo kiparica Alojzija Ulman radila promatrajući lice bliskog pranećaka međugorskog franjevca fra Slavka Barbarića (1946. – 2000.), koji je također umro na glasu svetosti, kod 14. postaje Križnoga puta na Križevcu u Međugorju.

Više mladića zahvaljuje Petru Barbariću svoje duhovno zvanje primjerice naš misionar sluga Božji o. Ante Gabrić i drugi. Brojna uslišanja i milosti događaju se po njegovom zagovoru, stoga se nadamo skorom proglašenju blaženim časnoga sluge Božjega Petra Barbarića.