Prisjećajući se predratnih neizvjesnosti fa Ante Perković kazao je da se već u svibnju osjetilo da se nešto čudno događa. “Prvoga svibnja spremali smo se za pričest i avioni JNA su iznad nas letjeli tako nisko da smo vidjeli pilota. Ljudi su malo bili prestrašeni. Već sutradan dogodio se masakr hrvatskih policajaca u Borovom Selu. Pokraj crkve je protutnjilo oko četrdesetak vozila, što tenkova, što transportera. Pomalo je ta tutnjava i broj vozila ulijevalo jezu i nelagodu. To je sasvim sigurno stvaralo jedno neraspoloženje i jedan strah. A u samom kolovozu točnije drugoga kolovoza pala je i prva granata. Što je nešto posebno osim pucnjave i aviona. Granata je pala na sred crkve odnosno na strop koji se potom srušio pred kip Gospe Fatimske. Mislili smo da je to zadnje upozorenje. Bio je to šok za sve nas i nadali smo se da će se tu sve zaustaviti. Međutim, to je bio početak svega drugoga. Tako da je u Borovom naselju započeo rat u kolovozu”, prisjetio se.

Granata je pala na sred crkve odnosno na strop koji se potom srušio pred kip Gospe Fatimske.

Sluteći što se događa fra Ante Perković poslao je poruku mira u eteru Hrvatskog radio Vukovara. “Bilo je to jedanput kada se dogodio prvi vatreni veliki sukob na Dunavu kod Doma tehnike. Već je bila uključena JNA, ali i četnici ‘Arkanovci‘. Oni su se sukobili s našim braniteljima. Tada sam se ja javio u eter Hrvatskog radio Vukovara i molio sam sve i katolike, i pravoslavce, i grkokatolike, i novovjerce, sve one koji vjeruju u Boga da se molimo za mir da ovo ne bi eskaliralo u pravi rat, jer je ovo već bila ozbiljna stvar. Kasnije su mi dolaskom u pojedine podrume i u razgovoru s ljudima naviještali da to nije tako strašno te da će nas Gospodin od svega toga sačuvati, ali bilo je to uzalud”, rekao je fra Ante Perković.

Istaknuo je da mu je često padalo napamet da napravi jednu radikalnu stvar da ode u habitu u Borovo Selo te da zamoli za nekakva mir, ali za to nije imao snage misleći da je to možda malo naivno.

Na pitanje kako je doživio misu koju je predslavio prvog studenog 1991. u predvorju zgrade Borovo Komerca rekao je: “Uvijek kažem samo za taj doživljaj bilo je vrijedno ostati u Vukovaru. Teško je to opisati. To je više za jedan scenarij. Misli smo da taj dan neće biti velikog granatiranja te da i oni poštuju neke dane te sam mislio otići još u Borovo vjerujući da neće biti tako strašno. Međutim, baš taj dan su pucali iz svih oružja, garantirali su na sve strane misleći da će ljudi taj dan izići van pa će nas još više pobiti. Po mene su došli dva gardista iz Borova tražeći patera. Rekli su mi da u Borovo Komercu ima preko četiristo ljudi koji me čekaju da slavim svetu misu te su naglasili da sam tamo siguran, a tamo i ovamo ‘kako vama tako i nama‘. To sam jedva dočekao i imao sam već spremljene stvari. Mi smo s Ladom bez stakala vozili kroz središte grada, guma nam je otišla te smo morali preći prostor između Lušca i Vukovara. Tamo gdje su tukli snajperima oni su jurili koliko god su mogli baš s takvom gumom. Došli smo čitavi. Tamo me doista dočekalo puno ljudi, bio sa ganut. Zatekao sam jednu klupu prekrivenu stolnjakom te dvije daske prekrižene koje su predstavljale križ i par upaljenih svijeća. Doista je bilo staraca, žena, ranjenika i djece. Tu sam imao svetu misu koju sam također emotivno doživljavao i ljudi su to tako emotivno doživljavali. To je za mene bio veliki događaj. Dečko koji mi je ministrirao njega su zvali pop i upravo je zbog toga stradao. Njega su iz autobusa izvukli i ubili ga odmah.”

Zatekao sam jednu klupu prekrivenu stolnjakom te dvije daske prekrižene koje su predstavljale križ i par upaljenih svijeća.

Fra Ante Perković/Privatni album

Pred sam pad Vukovara fra Ante Perković preživio je pad bombe i ostao je živ. “Od toliko stotina, milijuna eksplozija tko je ostao živ, ostao je po milosti Božjoj živ. Svi su ljudi morali malo izići van iz svojih podruma. Na samog sv. Franju jedno metar od patra Slavka je pala granata u zemlju i njega je zrak srušio na pod i on je tražio ‘plivajući‘ svoje naočale i u tom trenutku su svi geleri prešli preko njega i udarili u zid. Ovaj trenutak ispred kada smo mi stajali ispred podruma udarila je kazetna granata u krov crkve neki su ušli u unutra, a ja nisam stigao, čučnuo sam, a iza mene su bile kutije sa robom koju je pripremio Caritas za ljude u potrebi. Kada sam vidio da nešto udara i sijeva u zid, uskočio sam u podrum, nisam ništa slomio. Mislio sam da se ruši i crkva i samostan. Svi smo opet ostali netaknuti”, prisjetio se.

Mislio sam da se ruši i crkva i samostan. Svi smo opet ostali netaknuti.

Nije bilo jednostavno odlučiti ostati i otići iz Vukovara, ali naš sugovornik odlučio je ipak ostati. “Nama je prije rata velečasni Ivan Burik koji je bio župnik u Tovarniku, a kasnije je i ubijen, govorio: ‘Ljudi ovdje će biti krvi do koljena, ja vam savjetujem idite i sklonite se iz Vukovara, iz ovih sela i župa. Svećenika će trebati i poslije, a nas nema baš puno.‘. Pitao sam ga hoće li on ostati, a on mi je potvrdio da će ostati. Nisam imao dileme hoću li otići ili ostati. Mislim da je to normalno da svećenik ostane uz vjernike u najgorim situacijama. Mi smo svi dogovorili da ćemo ostati. To mi nije bio problem. Taj ulazak vojske prethodilo je naše bdijenje noći, dežurao sam sat vremena dok su drugi pokušali spavati. Taj trenutak mi je ostao zapečaćen jer sam razmišljao što se sve može dogoditi. Imao sam jedan dojam, evo Bože ja pred tebe mogu doći. Ono što je najljepše nisam se niti jednog trenutka bojao, ni susreta s Bogom, ni smrti. Jednostavno svijest da si mal, slab, da si život živio jednostavno i pošteno, nisu me smetale ni grešnosti ni slabosti, tog trenutka doživljavao sam veliku Božju dobrotu i ljubav. Kada je ušla vojska vidjeli smo da su ti neki dečkići obučeni u punu ratnu opremu, puzajući su došli do samostana. Onaj prvi koji je došao pitao me ‘Oče kako si?‘, a ja nisam bio siguran je li to naš ili njihov. Drugi je odmah došao, uperio pušku i naredio da izlazimo van. Gvardijan je već bio vani i razgovarao s nekim čovjekom koji ih je vodio. Na sreću to je bila neka redovna vojska i kapetan Mladen Marić bio je vrlo korektan i on nam je napisao da možemo ostati. Zabranio je da bilo tko što poduzima. Tražio je da pregleda samostan i ja sam ga proveo kroz samostan, ali je tražio za stavim jugoslavensku zastavu na toranj, ali sam mu rekao da to tamo ne ide. To je dosta bezbolno prošlo te noći smo se ispovjedili, pokajali, pomazali i prepustili smo se Božjoj volji i providnosti. Nije bilo tako tragično kao što je trebalo biti. Ta nas je vojska sutradan odvezla u Velepromet”, rekao je fra Ante Perković.

Fra Ante Perković/Privatni album

Fra Ante Perković proveo je dvadeset dana u logoru u Sremskoj Mitrovici u razgovoru se prisjetio kako je izgledao sam odlazak onamo i što je sve prošao. “Došli su po nas u samostan i rekli su nam da ćemo se vratiti za dva dana. Mi smo spremili sve, gvardijan je zaključao sva vrata i svi smo otišli u kamion. Uz nas su pokupili sve ljude koji su ostali po svojim kućama. U Veleprometu je bilo puno ljudi od djece do staraca, ali muškaraca nije bilo. Vidjeli smo da njih izvode iz hangara van, mislili smo da će ih sve pred nama prostrijeliti, nama su žene rekli da je preko noći bilo ubijanja. Odveli su nas do hangara te su rekli da Srbi iziđu van. Iznenadio sam se da ih je bilo puno tog starijeg stanovništva. Odvezli su nas u Sremsku Mitrovicu. Sve su nas tukli, netko je dobio više netko manje, ja sam prošao s jednim udarcem. Utrpali su nas u ćelije. Nisam se molio s njima, a možda sam trebao, razgovarao sam s ljudima. Dvorio sam ranjenike. Moja prisutnost je bila značajna. Ne znajući to tek nakon dva tri mjeseca kada je izišao jedan branitelj rekao mi je: ‘Pater, kada ste vi otišli kao da se ugasilo svjetlo.‘ Doživljavali su moju prisutnost više nego što sam mislio”, rekao je.

Ne znajući to tek nakon dva tri mjeseca kada je izišao jedan branitelj rekao mi je: ‘Pater, kada ste vi otišli kao da se ugasilo svjetlo.‘ Doživljavali su moju prisutnost više nego što sam mislio.

Nakon toga fra Ante Perković je odveden na vojni sud u Beogradu. “Izišli smo osmog prosinca, a to je ujedno i datum kada sam se krstio. Čak sam se uspio i obrijati i to nas deset s jednim žiletom u hladnoj vodi. Nas dvojica smo prozvani iz naše sobe Ante Arić to je bio medicinar i ja te su s kombijem dovezli patera Ivana i drugoga više nikoga nisu. Unutra su bili doktorica Bosanac i njezin muž. Raspoloženje tih časnika, vojnika i oficira koji su nas vozili odavali su ipak neku našu budućnost da ne idemo na strijeljanje pa su nas vozili u Batajnicu na razmjenu. Mi to nismo znali. Tek kada smo došli tamo general Vasijević je stao pred nas i rekao da su nas trebali razmijeniti, ali nisu uspjeli sve dogovoriti u Zagrebu. Dovezli su nas u ćeliju. Jedan je primijetio moj franjevački pojas i pitao me ‘Jeste li vi franjevci?‘, a čim me je to pitao znači da ima nekakav pojam i kulturni odnos. U toj ćeliji smo prespavali i odveli su nas na sud da nas tamo smjeste da nas ne vraćaju skroz u Mitrovicu”, prisjetio se.

U Vukovar se fra Ante Perković vratio 1997. godine, a o svojem povratku rekao je: “Emocije su bile neopisive. Miješale su se tjeskoba, muka, ružne slike s jednim optimizmom, srećom i zadovoljstvom da se ipak vraćamo natrag s jednim novim poletom. Valja sad sve obnoviti. Prvu zornicu sam imao u Samačkom hotelu i bilo nas je sedmero. Za Božić sam na sedmom katu Samačkog hotela koji je prvi obnovljen imao misu na pultu Hrvatskog radio Vukovara. Imali smo sve, čak sam donio malog Isusa, a oni su donijeli slamu i papira. Pjevali smo za one koji mogu nas slušati preko radija u svojim podrumima. Bio sam oduševljen i pun poleta da to obnavljam”.

Imali smo sve, čak sam donio malog Isusa, a oni su donijeli slamu i papira. Pjevali smo za one koji mogu nas slušati preko radija u svojim podrumima.

“U Borovom naselju našao sam jednu krstionicu i križ i to je bio temelj vjere koje smo zatekli. Gospu smo tek našli kada su veliki bageri čistili ruševine. Tu sam Gospu dva puta sklanjao od granata, nije taknuta. Granata koja je udarila direktno u sobu gdje je ona bila vidio sam da je samo zaprašena, nije ogrebena i odnio sam na suteren i tamo je ostavio. Kada sam došao na te ruševine i rekao ako Gospa odavde iziđe čitava onda je čudesna. Zaboravio sam da sam to rekao. Kad na blagdan Svijećnice vojska meni javlja da su našli neki kip. Došao sam tamo i vidio sam da je to taj kip. Lice je ostalo netaknuto, a boja je spala što je normalno, jer je ona bila osma godina pod ruševinama. Samostan je bio na četiri etaže i ja sam je nazvao Gospa koja je odlučila ostati”, prisjetio se fra Ante Perković.

Lice je ostalo netaknuto, a boja je spala što je normalno, jer je ona bila osma godina pod ruševinama. Samostan je bio na četiri etaže i ja sam je nazvao Gospa koja je odlučila ostati.

Govoreći o povratku u Vukovar istaknuo je da su prvo tražili nestale posebno one koji su ostali po Vukovaru i Borovom naselju. “Razgovarao sam s onima koji su ostali, kako su oni sve to proživjeli. Onda je počela škola ikako su dolazila djeca ja sam išao u pet škola, po selima također. Nakon toga su počeli masovni pogrebi. To je bilo deset subota po šezdeset, sedamdeset pokapanih. Žao mi je što je HRT prenosio samo jednu subotu. To su bile tolike žrtve koje je trebalo malo više cijeniti i dati do znanja kolike su to žrtve tamo bile koje su dale život za našu slobodu. Počela je materijalna i duhovna obnova”, rekao je.

Fra Ante Perković/Privatni album

A na pitanje kako komentira izjavu da je bitno oprostiti, ali ne zaboraviti naglasio je: “Izreka praštamo, ali ne zaboravljamo za mene je to floskula zato što mi je uvijek upitno što znači oprostiti pa ako hoćete i mrziti i te stvari nisu sasvim jasne. Bio sam slobodan od mržnje i ne bih se osvetio i ne želim zlo zato što je netko napravio zlo. I to je dovoljno. Nitko nije priznao grijeh ni zlo ni tražio oproštenje, a kamoli neku nadoknadu. Tako su se naši ponašali. Mi kršćani kada bi nas netko zamolio za oproštenje i priznao grijeh mi moramo oprostiti. Ali čovjek koji zna da mu je ovaj susjed pokazao devetnaestogodišnjeg sina i da mu je sin zbog toga ubijen naravno da ne može tako lako oprostiti. Ne može tu ni živjeti kada vidi tog čovjeka, najradije bi se odmaknuo. Kuću ima bolju i ljepšu, ali sina nema”, istaknuo je.

Mi kršćani kada bi nas netko zamolio za oproštenje i priznao grijeh mi moramo oprostiti.

Fra Ante Perković je istaknuo da je taj put preživio zahvaljujući Božjoj milosti, uvijek ističe da ga je Gospodin zavolio, pozvao i čuvao, a to je istaknuo i na svojoj zlatomisničkoj sličici. Nakon pedeset godina svećeništva ističe da uvijek ima na čemu zahvaliti.

Fra Ante Perković/Privatni album

“Biti svećenik je uvijek izazov. Važno je kakav je svećenik, živi li svoje svećeništvo vjerno te s vjerom i pouzdanjem. Mladima poručujem ako imaju vjeru i maju odnos s Bogom i ako osjećaju da ih Bog zove da se odazovu bez straha. Nema ispunjenijeg puta i života, nego biti svećenik, ako si svjestan da te Bog na tom mjestu želi i ti želiš. Danas oni moraju posebno biti na tom mjestu i vjerovati te ostati vjerodostojni svećenici i redovnici. Danas ne treba puno redovnika danas treba puno svjedoka. U životu sve je važno, ali najvažnije je shvaćati i vjerovati da sve ima smisao i posjedovati radost i mir”, zaključio je fra Ante Perković.