Podsjetio je sudionike slavlja da su minulog četvrtka proslavili blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije, drugog zaštitnika župe, koji nazivamo „Mala Gospa“, naglasivši kako taj naziv predstavlja izazov, jer ono što ljudi nazivaju „velikim“, redovito ide drugim putem od Božjeg nauma po kojem „malo ljudsko“ postaje „Božje veliko“. Znak toga je i ovo dijete: malo ljudsko biće a veliki Božji dar i naum za koji danas želimo zahvaljivati i moliti, uključujući i naše osobne nakane, napose one za pogođene željezničkom nesrećom kod Novske. 

U homiliji biskup je čestitao i zahvalio roditeljima Ciprić na njihovu opredjeljenju za peto dijete, istaknuvši da je jedno od najvećih dostojanstava služiti životu i tako biti na Božjoj strani. Polazeći od iskustva da se gotovo svakodnevno na nešto ili na nekoga naljutimo, biskup je pojasnio da je ljutnja izraz naše uvjetovanosti težinom postojanja ili zlom koje nas znade snaći. Sveti pisac u prvom naviještenom čitanju iz Knjige izlaska prikazuje kako se i sâm Bog ljuti na narod koji mu se iznevjerio te se počeo klanjati zlatnom teletu. No, to nije ljutnja njegove uvjetovanosti ljudskim ponašanjem, on je iznad naših ograničenosti i zloće, nego je na taj način Bog prikazan kao biće koje nije ravnodušno i neosjetljivo za čovjeka. Tu Božju zainteresiranost za nas biskup je pojasnio slikom oca i majke, koji se ljute na svoje dijete koje je krenulo krivim putem i počelo živjeti nemoralnim životom koji će ga upropastiti, ne zato što su protiv njega, nego što ga vole i žele mu najveće dobro. 

Kazao je kako nam evanđelje današnje nedjelje iz dragocjenog 15. poglavlja Lukina evanđelja „o tri izgubljenosti i tri nađenosti“ – o izgubljenoj i nađenoj ovci, o izgubljenoj i nađenoj drahmi te o izgubljenom i nađenom sinu – prikazuje Boga u njegovu pravom svjetlu, kao biće koje je u svojoj božanskoj ljubavi osjetljivo za čovjeka. Za cjelovito razumijevanje evanđeoske poruke ključan je lik starijeg sina, ustvrdio je biskup. Zašto? Mlađi sin se teško ogriješio o svog oca, te mu je on po opće prihvaćenom načelu uzajamne pravednosti – oko za oko, zub za zub – trebao reći da nema više što kod njega tražiti jer je dobio svoj dio imanja koji je rasuo. No, sin je uvidio svoj grijeh, iskreno se pokajao, zamolio oca za oproštenje, a ovaj mu je velikodušno, bezuvjetno i radosno oprostio, štoviše i gozbu je pripravio u njegovu čast, vodeći se pravednošću milosrđa i ljubavi, koja uvelike nadilazi načelo uzajamne pravednosti i jedina može učiniti da njegov mlađi sin ne bude isključen iz obitelji kojoj pripada, da ne ostane trajno izgubljeno biće. 

Stariji pak sin, nastavio je biskup, protestira protiv takvog očeva ponašanja, smatra ga nepravednim i spočitava mu da ga je zakinuo u njegovim pravima, te se u svojoj ljutnji odbija pridružiti ocu, mlađem bratu i drugim sustolnicima na gozbi. Taj stariji sin valjda još uvijek u nama prigovara i Bogu i ljudima, lamentira, i na koncu ostaje u tom krugu nemoći, ustvrdio je biskup. Napomenuo je da sv. Luka namjerno nije završio ovaj evanđeoski prizor sa starijim sinom, da bi se svaki od nas u njem prepoznao i dovršio spomenuti prizor na način da se dademo nagovoriti od oca i pridružimo se gozbi u njegovu domu. Budemo li isključivo tjerali pravdu uzajamnosti, želeći jedni drugima vraćati „milo za drago“, samo ćemo otvarati prostore zlu i našoj ranjenosti da ona u nama i dalje krvari i stvara stanje nemoći, upozorio je biskup. Još je kazao da je najnemoćniji onaj čovjek koji nije sposoban drugome oprostiti, biti prema drugome milosrdan, živjeti prema njemu odnos ljubavi. Takav čovjek, koji sebe samoga i druge oko sebe uvjerava da je jak onda kad drugima očituje svoju mržnju i želju za osvetom, zapravo zavarava samoga sebe i postaje najveći gubitnik u životu. Kad na ovom našem svijetu ne bi bilo Božjeg i ljudskog milosrđa, a ljudi se ravnali samo po načelu uzajamne pravednosti „oko za oko, zub za zub“, odavno na njemu više nikoga od nas ne bi bilo. Ali jer postoji Bog koji je veći od zla, i jer ima ljudi koji se svakodnevno u poniznosti kaju za svoje grijehe i Bogu govore: „Oče, sagriješio sam protiv Neba i protiv tebe; primi me kao svoga sina, jer želim u tvom domu biti dionik tvoga zajedništva“, mi nismo izgubljena bića. 

Bog nam u Isusu Kristu daje snagu za obraćenje, kako nam je na temelju vlastitog iskustva posvjedočio apostol Pavao u drugom čitanju iz njegove Prve poslanice Timoteju, ustvrdio je biskup. Bog nam je u Isusovoj ljubavi kojom je za nas išla na križ, da bi nas izbavio iz svih naših izgubljenosti, a napose iz one najveće kojoj je ime smrt, posvjedočio da svakog čovjeka smatra vrijednim svoga povjerenja i da za njega nijedan čovjek nije unaprijed i nepovratno izgubljen u svijetu ranjenom zlom i negativnošću. U svetom krštenju Isus Krist nas je zagrlio svojom moćnom ljubavlju, oslobodio ropstva zla i smrti, uključio u zajedništvo božanskog života, ustvrdio je biskup. Kazao je da se raduje tom veličanstvenom djelu Isusove ljubavi u krštenju male Lucije, ali i da se raduje svim sudionicima slavlja koji se, potaknuti i prosvijetljeni Božjom riječju, ove nedjelje žele učvrstiti u svom vjerničkom identitetu i dostojanstvu Božjih sinova i kćeri po onome što Bog po Isusu Kristu u njima ostvaruje. Pozvao ih je da si svake nedjelje na svetoj misi uvijek iznova navedenu istinu posvješćuju, te da budu zahvalni i ponosni što u ovoj Hrvatskoj zemlji ne pripadaju bilo kome, nego Isusu Kristu koji nam je vjeran i u ovom stoljeću, u ovakvoj našoj domovinskoj i svjetskoj situaciji, kao što nam je bio vjeran tijekom minulih trinaest stoljeća. Budimo i mi njemu vjerni, te u toj vjernosti po zagovoru Isusove Majke, u zajedništvu jedni s drugima gradimo našu budućnost, zaključio je biskup. 

Na koncu misnog slavlja biskup je rekao da – gledajući novokrštenu Luciju, njezinu braću i sestre, kao i drugu djecu koja su sudjelovala na ovom slavlju –prepoznaje u njima našu davoračku, i hrvatsku budućnost. Stoga je pozvao sudionike slavlja da podupiru roditelje i obitelji s brojnom djecom, promičući kulturu života, a ne smrti. Zahvalio je roditeljima Ciprić i čestitao im što na najbolji način izgrađuju našu hrvatsku i Božju budućnost. Njih i sve sudionike slavlja potaknuo je da svaki njihov dan bude svjedočenje kako je u Bogu smisao i budućnost našega postojanja. Zahvalio im je za sve što iz vjere svakodnevno nastoje činiti jedni za druge. Također je zahvalio pjevačicama i pjevačima što su svojim pjevanjem obogatili ovo slavlje, pridonoseći da Božja slava u Davoru bude što snažnija. Zahvalio je župniku Mariu Cimbalu za sve ono što zajedno sa svojim suradnicima nastoji činiti u svom poslanju. Osobitu je pak zahvalnost iskazao sudionicima slavlja za one lijepe trenutke koje je duhovno snažno proživljavao minuloga 2. srpnja, prigodom 50. obljetnice svoga misništva. Na obitelj novokrštene Lucije i na cijelu davoračku Župu zazvao je Božji blagoslov.

Nakon svete mise biskup se susreo s članovima obitelji Ciprić, razgovarao o njihovu životu te im uručio darove i prilog Požeške biskupije, uobičajen u ovakvoj prigodi.