Povodom nedavnog predavanja službe požeškog biskupa iz ruku biskupa Škvorčevića biskupu Ivi Martinoviću, prvi požeški biskup Antun Škvorčević razgovarao je s našim novinarom Josipom Konjarikom o prvih 27 godina Požeške biskupije.
U razgovoru je rekao kako su od samih početaka Požeške biskupije veliku pozornost pridavali organiziranju pojedinih događaja, a osobito liturgijskih slavlja. Istaknuo je važnost organizacije u životu Crkve i rekao: “Crkva je organizam, ne organizacija, ali je organiziran organizam. I valja taj organizam stalno držati na onoj razini koja je takvog organizma potrebna. Mi pokušavamo upravo to – neprestano držati živim pitanje organizma kroz organiziranost na različitim razinama, ne samo kad je neka prigoda nego i u redovitom životu Biskupije.”
Nadodao je kako su se oduvijek istovremeno nastojali kloniti toga da organizacija i organiziranje imaju svrhu u samima sebi. “Organizacija, organizirano djelovanje služi otajstvu. Ja volim reći kako niti Božja milost ne može djelovati ‘na sajmu’. Narav treba organizirati. Mi smo katolici pa vjerujemo da milost pretpostavlja narav. Upravo zbog toga treba narav organizirati da bi milost mogla djelovati”, istaknuo je.
Upravo zbog toga treba narav organizirati da bi milost mogla djelovati.
Govoreći o crkvenom životu Požeške biskupije biskup Škvorčević je rekao kako je marijanska duhovnost ona koja je na poseban način obojila Požešku biskupiju. “Mi imamo pet marijanskih svetišta u Biskupiji. Osobito je posjećeno voćinsko i pleterničko svetište.”
Kao još jednu specifičnost Požeške biskupije istaknuo je “tragove zla, sukoba, mržnje, razaranja” koji su njezin teritorij obilježili. U tom je kontekstu spomenuo Jasenovac, Staru Gradišku, ali i “druga mjesta gdje je ubijano toliko nedužnih ljudi samo zbog toga što su pripadali Isusu Kristu i njegovoj Crkvi”. Rekao je kako su u svom pastoralnom djelovanju imajući tu činjenicu u vidu nastojali voditi računa o obnovi čišćenja povijesnog pamćenja i spomenu mučenika. “Model čišćenja povijesnog pamćenja nastoji osloboditi čovjeka. Ne mi, nego idemo putem na kojemu Bog oslobađa čovjeka od tereta zla koje ga je pogodilo, koje ga je zarazilo i to je putem onda kajanja, praštanja, milosrđa, gdje u središte našega razmišljanja stavljamo ne zločinca i zločin, nego žrtvu”, objasnio je.
Model čišćenja povijesnog pamćenja nastoji osloboditi čovjeka.
Istaknuo je da je nama kršćanima zadaća zapravo djelovati na pomirenju. “Pomirenje ne možemo mi ostvariti, ali može ostvariti Bog ako mu otvorimo svoje prostore nemoći, prostore one naše duhovne ranjenosti i mi osjećamo i danas kako je zapravo lagano, ako imate financijska sredstva, obnoviti ono što je razoreno materijalno, a puno je razoreno. Međutim, kad se radi o čovjeku koji je razoren iznutra, koji je ranjen zlom, tu mi ne možemo tako lako obnoviti čovjeka jer mi ne možemo ući ni u njegovu savjest, ni u njegovu dušu, nego to može samo Bog”, poručio je.
Govoreći o pet katoličkih škola koje su na području Požeške biskupije osnovane, rekao je kako je jedan od pastoralnih izazova bio iskoračiti na to javno područje, posebno u smislu odgoja i obrazovanja. “Ja nikada nisam vjerovao da postoje neki poprečni putovi kojima se može negdje promijeniti osobna situacija, a kamoli društvena u našoj državi, u Hrvatskoj, nego su to postupci koji su postupni i koji traju. U tom smislu sam smatrao da naša situacija u Hrvatskoj može promijeniti ne kad jedni protiv drugih pričamo, jedni na druge vičemo „komunjare, ustaše“ i kojim sve nazivima jedni druge znamo kititi, nego jedino odgojnim i obrazovnim putem. To je daleko teži i sporiji put, ali je daleko više obećavajući negoli bilo koji drugi putovi”, rekao je i dodao kako su se zato u svom pastoralnom djelovanju opredijelili za dječje vrtiće, osnovne i srednje škole, a osnovano je i katoličko sveučilište. Time je uspostavljen “jedan lanac odgojno-obrazovnog kontinuiteta gdje mladim ljudima možemo predstaviti evanđeoski sustav vrijednosti i vjerojatno ga neće usvojiti svi koji idu u katoličke škole, vrtiće, sveučilište, ali dobar dio hoće”.
a volim liturgiju, volim pjevanje, volim Boga slaviti više nego neke druge stvari.
Prisjećajući se svog rodnog kraja, Davora, istaknuo je kako je ono što je on od tamo ponio upravo duhovnost koju je Davor živio. Kraj je to gdje se njegovala liturgija na visokoj razini, gdje su postojala tri zbora i skupina „Marte“, koja je bila zadužena za brigu o crkvi, a prisjetio se i skupine vjernika koja bi prije odlaska na njivu došla u crkvu ujutro u pet sati izmoliti časoslov. “Dakle, tu je bio neki krug duhovnosti koji je mene u tom zavičajnom smislu opečatio i ja kad razmišljamo o sebi, ja sam zapravo jedno liturgijsko zvanje. Ja volim liturgiju, volim pjevanje, volim Boga slaviti više nego neke druge stvari”, rekao je biskup Škvorčević.
Intervju u cijelosti možete pročitati ovdje.