Rektor manje bazilike Sv. Antuna Padovanskog na zagrebačkom Svetom Duhu fra Ivan Marija Lotar pojasnio je razloge masovnog štovanja sv. Antuna u našim krajevima. Kako je rekao, razlog popularnosti najbrže kanoniziranog sveca u Crkvi zasigurno je njegova jednostavnost: “Mislim da je sveti Antun iznad svega svojim propovijedanjem i svojim čudesnim uslišanjima itekako došao do srca brojnih vjernika. Sveti Antun je bio Portugalac, ali svagdje mu se dodaje pridjev naroda ili grada gdje se nalazi. Oduvijek živi u srcima Hrvata i njihovim obiteljima.”

Mislim da nema crkve, kapelice ili svetoga mjesta gdje se ne skriva ili ne stoji sveti Antun, bilo s ljiljanom, Biblijom ili s Djetetom Isusom u ruci, a ta tri simbola najviše govore o karizmi svetog Antuna.

Ljepota Antunovskog hoda mladih

Glavni organizator “Antunovskog hoda mladih” fra Stjepan Brčina objasnio je zašto Antunovski hod svake godine raste i brojem mladih uključenih u organizaciju, ali i samih sudionika Hoda. “Kroz cijelu akademsku godinu mladi dolaze i obrađujemo cikluse predavanja, o sakramentima, o ljubavi, o Duhu Svetome. Mladi se, intenzivno, svakoga četvrtka pripremaju kroz molitvu, sakramente, kateheze i svjedočanstva i sami su došli do iskustva Božje blizine i prisutnosti. Da nisu, ne vjerujem da bi dolazili bezveze radnim danom tri i pol sata biti u crkvi, umjesto da vrijeme provode u kafiću. Nadalje, mladi žele sve što su primili podijeliti s drugima kroz služenje i svjedočanstvo.

Antunovski hod je ulična evangelizacija, bez ikakvog nametanja, samo radošću i molitvom, da se svatko zapita zašto su mladi tako nasmijani, zašto pjevaju i zašto mole. To je najveća provokacija i vjernicima i nevjernicima.

“Opet, radost se ne može nikad isforsirati, ona mora doći iz punoga srca, a to se događa samo ako se akumulira kroz tolike četvrtke na koje dolaze, onda je to samo eksplozija radosti. Na Antunovski hod vraćaju se zato što su na svakom tom hodu doživjeli isto zajedništvo vjere, slavljenje Boga i mislim da je najbitnija stvar da se to dogodi. Naglašavam da nije važno koliko će ljudi doći, važno je da duhovno pripremimo i ljude i sebe i da molimo. Pa došlo pet ili 5.000 ljudi, neka oni dožive Boga i vlastitu duhovnu obnovu.”

Vlč. Tomislav Hačko, fra Ivan M. Lotar, fra Stjepan Brčina i Diana Tikvić

Poznamo li hrvatske svece i blaženike?

Vicepostulator za kauze beatifikacije i kanonizacije Zagrebačke nadbiskupije vlč. Tomislav Hačko pojasnio je da vjernici često ne poznaju dovoljno ni svece ni njihove živote: “Često se stječe dojam da ljudi zapravo ne znaju čak niti nabrojati sve hrvatske svece, još manje blaženike. Odatle i dojam da ih ne poznajemo, ili ih se prisjetimo samo prigodice. Dakle, nema nešto što bi nas kroz čitavu godinu poticalo da ih se sjetimo i da o njima razmišljamo. Zato nas Crkva u tom smjeru i potiče da čitamo životopise svetaca, da uđemo malo dublje u nečiji život. Tada će i životopis nekog sveca postao nadahnuće i za naše živote, da i mi poželimo biti poput nekog sveca, da si čovjek iz njega uzme nešto što bi nadahnulo čovjeka na vlastito djelovanje.”

Nijedan hrvatski svetac svoju svetost nije ostvario u domovini. Sveti Nikola Tavelić mučeništvo je podnio u Jeruzalemu, sv. Marko Križevčanin u Košicama, a sv. Leopold Mandić preminuo je u Padovi, što znači da je svatko od njih otišao izvan svoje domovine svjedočiti Evanđelje.

Vlč. Hačko zaključio je da Crkva u zbornoj i darovnoj molitvi na svetkovinu Svih svetih daje najbolje tumačenje razloga štovanja svetaca: “Vrlo lijepo Crkva daju dvije natuknice zašto su nam sveci važni – što imamo više zagovornika, veće je i Božje milosrđe. S druge strane, cijela ta nebeska Crkva, a ovdje ne mislimo samo na kanonizirane svece, nego i na sve one koji su postigli vječno blaženstvo i one koji se zauzimaju za naše spasenje. To je ono što čovjek traži u svom životu. Svecima se utječemo da bi postigli neku milost, da nas Bog usliši. S druge strane, naravno da težimo za tim istim blaženstvom i tu svetac u Katoličkoj Crkvi pronalazi svoj puni smisao.”