Ne otkriva li kolektivna panika kojoj danas svjedočimo naš iskrivljeni odnos prema stvarnosti smrti? Ne otkriva li posljedicu gubitka Boga koja odvodi u ponašanja potaknuta tjeskobom?

Koncelebrirano misno slavlje predvodio je hvarski župnik don Toni Plenković. Suslavilo je sedam svećenika, među kojima je bio privremeni župnik Vrboske i privremeni upravitelj Svete Nedjelje don Toni Oršolić te generalni vikar i župnik Jelse don Stanko Jerčić. U misnom slavlju sudjelovali su i bratimi Čudotvornog sv. Križića. Liturgijsko pjevanje predvodio je mjesni župni zbor pod ravnanjem i orguljskom pratnjom gospođe Marice Fabrio.

Don Toni u propovijedi je spomenuo francuskog biskupa Pascala Rolanda koji u svezi sa sveopćom histerijom oko koronavirusa upozorava: „Više od epidemije koronavirusa, trebali bismo se bojati epidemije straha! Sa svoje strane, odbijam popustiti kolektivnoj panici i podvrgnuti se principu predostrožnosti koji je, čini se, zahvatio civilne institucije”, napisao je biskup na mrežnoj stranici svoje biskupije te upozorava: „Ne otkriva li kolektivna panika kojoj danas svjedočimo naš iskrivljeni odnos prema stvarnosti smrti? Ne otkriva li posljedicu gubitka Boga koja odvodi u ponašanja potaknuta tjeskobom? Želimo sakriti sami od sebe činjenicu da smo smrtni, i, zatvorivši duhovnu dimenziju života, gubimo tlo pod nogama. Zato što na raspolaganju imamo sve sofisticiranije i učinkovitije tehnike, tvrdimo da smo ovladali svime i zamagljujemo činjenicu da nismo gospodari života“, rekao je biskup Roland i napomenuo: „ Ova globalna kriza barem je prilika da se podsjetimo da živimo u zajedničkom domu i da smo svi ranjivi i ovisni jedni o drugima te da je potrebnije nego ikada prije surađivati umjesto da zatvaramo svoje granice“. Biskup Roland dodaje kako se čini „da smo svi poludjeli“, podsjetivši da svaka sezona gripe u Francuskoj izazove oko 8000 smrti i 2-6 milijuna oboljenja. Stoga je svoj tekst o koronavirusu zaključio pozivom da ne budemo zarobljenici straha.

Don Toni je istaknuo kako postoji nešto što je u literaturi odavno nazvano industrijom straha. Najprije prodaj i plaši ljude nestvarnim ili stvarnim problemom koji predimenzioniraš, i onda ti taj isti koji ti je prodao strah, proda i „sedativ“ koji ti zapravo ne treba. A onima koji su, kako biskup Roland reče, zatvorivši duhovnu dimenziju života, izgubili tlo pod nogama, možeš prodati sve što god ti padne na pamet.

Lako je ljudima koji su zaboravili da su krhki i prolazni, koji su – kako zgodno reče naš teolog – već zaboravili da su Boga zaboravili, lako im je takvima u srce posijati strah i tjeskobu. Jer, čega se čvrsto možeš uhvatiti, na što se osloniti, u što gledati unaprijed, čemu se nadati kad smo, eto, zaboravili da smo Boga zaboravili.

U ovo vrijeme, kad se duhovna mlakost raširila, kad interesa za kršćansko promišljanje stvarnosti možemo pronaći kod jako malog broja onih koji se nazivaju kršćanima, u ovo vrijeme kad su razne krize, osobne i društvene, uzrokovane zaboravom Boga, a praktični život vjerničkih zajednica više sliči na smotru folklora nego na postupno uvođenje u vjeru i živi odnos s onim zaboravljenim, mi se večeras u Vrboskoj spominjemo događaja iz 1614. godine, koji je onodobno doživljen kao poziv na obraćenje i pomirenje. I to je upravo ono što bi trebalo snažno odjekivati svakog „Maraškog petka“ u srcu vjernika; poziv na obraćenje i pomirenje.

Vrbovačka priča kaže da su ljudi opstali u teškoj stvarnosti života obilježenoj nasiljem, patnjama, histerijama i uspjeli prebroditi nepravde i podjele samo zahvaljujući raspetom Isusu Kristu i pogledu na njegov lik, skupljeni i ponovno ujedinjeni oko Njega kao oko stijega svog. Raspeti bijedu svijeta ne uklanja lažima, nego prihvaća bol i križ, dosljedno prihvaća život. Bog koji umire u moru patnje je Bog koji razumije patnju i patnika. On je prisutan u ovom svijetu koji je ispunjen bolju i križem, i uz nas je dok vapijemo za izbavljenjem iz kaosa zla, dok pokušavamo izdržati sve ono što nas pritišće.

U ovo vrijeme, kad su ljudi skloni histeriji i dezorjentirani, jer su zaboravili odakle su došli i prema čemu idu, mi smo okupljeni na ovaj dan ne smo zato da bismo komemorirali nešto što se davno dogodilo, nego da bismo sada mi ponovno upoznali i doživjeli Njega i njegovu snagu i onda je dosljedno svjedočili, živeći drukčije u svijetu koji je Boga zaboravio. A kakav je taj zaboravljeni Bog?

Slavimo blagdan svetoga Križa na kojemu nam se objavljuje pravo Božje lice. Lice je to Boga koji postade sluga da svima koji ga žele slijediti, pokaže kako samo poput Njega, ponizno služeći, bez busanja u prsa i bez napuhane uvjerenosti u samopravednost, može se autentično svjedočiti Boga danas.

Lice je to Boga, Isusa Krista, koji sam sebe oplijeni, uzevši lik sluge, postavši nama sličan i zato ga Bog preuzvisi, da ukaže kako se jedino poslušnošću nebeskom Ocu do kraja, jedino, dakle, autentičnom vjernošću Bogu do kraja, dolazi do proslave; poput Njega, trajnog lika Božjega, koji je sebe u evanđelju predstavio da je blaga i ponizna srca. Stoga, jedino blago i ponizno srce autentično svjedoči o Bogu danas.

Lice je to Boga koji svoju svemoć pokazuje u praštanju i milosrđu i koji, bez obzira na to što ga „opet ustima svojim varahu i jezikom svojim lagahu njemu, nit bijahu vjerni“, dopušta čak da ga ljudi smjeste u zaborav i oprašta, podiže, čisti, „milosrdno grijeh prašta i nije ih posmicao“, da bi pokazao kako se jedino svjedočenjem milosrđa, praštanja, dobrote jednih prema drugima može autentično svjedočiti Boga danas.

Lice je to Boga koji je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina da se svijet spasi po Njemu; da pokaže kako je Bogu stalo, silno stalo do čovjeka, svakog čovjeka, do svijeta, do spasenja. I da nisu autentični kršćani oni koji se bore protiv svijeta i bježe od njega, nego oni koji ga, preobraženi Bogom, pokušavaju činiti boljim.

Ovaj nam blagdan svetoga Križa otkriva pravo lice Boga koji je vrlo zahtjevan Bog. Da nije zahtjevan ne bi bio čavlima prikovan na križu. Zahtjevan Bog ne pristaje na svakakve kompromise i pokazue kako oni koji ga stvarno i autentično žele slijediti tekođer ne mogu pristati na bilo kakve kompromise sa zlom. Dapače, pozvani su biti autentični: ne popuštati pred onim što razvodnjuje, unakazuje, uništava, porobljuje, zavodi, raščovječuje; što u ime slobode – gazi slobodu, u ime tolerancije – krajnje je netolerantno, u ime uzvišenog govora o ljudskim pravima – krajnje ih selektivno primjenjuje…

Pozvani su beskompromisno braniti sve ono što je Bog stvorio i što je zato dobro i sveto: čovjeka, svakog čovjeka, i onog najbližeg i onog izbjeglicu; život, svaki život, i onaj u maminoj utrobi i onaj oslabio od starosti i bolesti; obitelj, stvoreni svijet, prirodu, ljudska prava, svačija ljudska prava, slobodu…

Bog je tako ljubio svijet. I nitko taj svijet toliko ne voli koliko Onaj koji ga je dobro zamislio i stvorio. Križ je najveći znak te silne ljubavi Božje. Kršćanine, ako takvog Boga ne naviještaš, što zapravo činiš, pitao je don Toni i poručio:

„Neka nas ovaj susret i pogled na Križ Kristov stvarno dotakne i pomalo oblikuje u autentične navjestitelje Boga danas, svjedoke koji ne pristaju na površne odgovore i ne nasjedaju na kolektivne histerije! Jer zagledani su u Njega, u Smisao. I zato ne žive u strahu, nego u nadi“.

Na kraju misnog slavlja tradicionalna procesija s Čudotvornim sv. Križićem zbog nevremena je obavljena unutar crkve umjesto kroz Vrbosku. Potom je otpjevana himna „Zdravo Križu, zdravo Drvo“.