Božidar Medvid rođen je 2. ožujka 1924. u Jelsi na otoku Hvaru u obitelji oca Stipe Medvida iz Radošića kod Sinja i majke Marije rođene Jurun iz Selaca na otoku Braču. Kršten je u župnoj crkvi Uznesenja Marijina u rodnoj Jelsi 27. ožujka iste godine. Gimnaziju je završio u Dubrovniku gdje su mu profesori i odgojitelji bili: M. Blažić, Mirošević, Barbir, o. Petar Perica, vlč. Schmidt, koje su komunisti, došavši na vlast u listopadu 1944., strijeljali na obližnjem otočiću Daksi.

Teologiju je studirao u Sarajevu i Zagrebu odakle se sa skupinom studenata i svećenika te mnoštvom civila i vojske povlačio prema Sloveniji s nakanom da dođe do Rima i tamo nastavi studij teologije. Kao bogoslov bio je na Bleiburškom polju u četverorednoj koloni i čudom ostao živ te završio u V. crnogorskoj proleterskoj brigadi koja je bila raspoređena uzduž mađarske granice. Nakon rata odslužio je vojni rok u četi u kojoj je bio jedini Hrvat i katolik. Zatim se vratio u Split gdje je završio teološki studij.

Za svećenika ga je 7. travnja 1947. godine zaredio biskup Hvarsko-bračko-viški mons. Miho Pušić, u samostanskoj crkvi sestara benediktinki u Hvaru. Njegova sestra Zdenka zadobila je tada svoje redovničko zvanje i tamo poslije živjela u samostanu pod imenom s. Pia. Mladu misu slavio je u Vinkovcima na Mali Uskrs, 13. travnja 1947. godine, jer su mu se roditelji bili  tamo preselili kako bi preživjeli za vrijeme Drugoga svjetskog rata.

Sučeljavanje s komunističkim vlastima

Prva župnička služba bila mu je u mjestu Gdinj na otoku Hvaru, u župi koja do tada nije imala svećenika. Tamo je bio od 1947. do 1953. godine. U župnoj kući komunističke vlasti smjestile su svoj mjesni ured tako da je on prvih dana spavao u župnoj crkvi na podu s knjigama matica (rođenih, vjenčanih i umrlih) pod glavom. To je bila jedina prostorija koju su mu vlasti ustupile kad je došao, dok mu odlukom viših državnih organa u Splitu nije bila vraćena župna kuća. Narod je bio dobar, ali prestrašen jer su nove komunističke vlasti strogo pazile tko ide u crkvu i tko nosi župniku nešto za jelo.

I njegov biskup mons. Miho Pušić je bio na udaru – organizirali su atentat na njega kad je došao dijeliti sakrament potvrde. Atentat na biskupa nije uspio, jer su mu mještani dojavili pa se on vratio brodom prije nego što je bilo planirano. Tada su komunistički aktivisti provalili u župnu kuću, porazbijali prozore i zazidali ulazna vrata crkve. Župnika don Božidara Medvida su optužili da “kvari omladinu” pa su ga uhitili, zatvorili u samicu, mučili i osudili u Starome Gradu na Hvaru. Kaznu od 18 mjeseci odslužio je u zatvoru u Staroj Gradiški.

Evo kako je to mučenje (svjetlom, hladnoćom, glađu i nagovaranjem) opisao don Božidar Medvid (za Glas Koncila, br. 2. od 10. siječnja 1999., str. 7): “Samo  sam šutio sa zatvorenim očima, jer je svjetlo bilo prejako. Nudili su mi da će me osloboditi ako uđem u njihovo svećeničko udruženje. Kad sam odgovorio da imam svoga biskupa kojemu sam obećao poslušnost, vikali su: ‘Ropski slugo!’ Kad sam na sudu rekao što su te noći radili sa mnom, jedan od one dvojice koji su me mučili skočio je kao ris: ‘Lažeš!’  Odgovorio sam mu: ‘To je bilo 5. kolovoza u 11 sati u noći u toj i toj sobi.’ U sudnici je tada nastao muk. Kad su me vodili na suđenje u Stari Grad, do uzvisine sam morao gurati automobil koji je bio pokvaren. Strpali su me onako iscrpljena i gladna u jednu trokutastu ćeliju u kojoj  nije bilo ni svjetla ni prozora, a pod je bio kameni, bez ležaja i bez ičega. Dobacili su mi samo jedan pokrivač. Veći sam dio noći šetao pipajući rukom zid. Kad bih od umora sjeo, kamena hladnoća prisilila bi me da ustanem. Poslije suđenja nisam se više mogao pomaknuti od boli, pa je morao intervenirati liječnik. Bez odmora i bez hrane, bez spavanja bio sam doveden u sudnicu gdje su mi zviždali prijeteći: ‘Da vidimo što je taj zločinac učinio?’ Nakon iskaza svjedoka, posebno učiteljice čiji je iskaz bio više protiv nje same nego protiv mene, mnogi su govorili: ‘Pa ovaj čovjek nije ništa učinio, morat će ga pustiti!’ A drugi su vikali: ‘U Metohiju s njm!’ Osudili su me na 18 mjeseci zatvora s obrazloženjem da sam odgajao djecu tako da danas-sutra ne bi mogla biti pravi članovi socijalističkog društva. U Staroj sam Gradiški zatekao 44 zatvorena svećenika.” Što je tamo don Božidar propatio nije nikada govorio.

Godine 1954. izišao je iz zatvora. Posjetio je kardinala Alojzija Stepinca u Krašiću i zadržao se s njim i studijskim kolegom Josipom Vranekovićem u srdačnom razgovoru oko tri sata. Nakon izlaska iz Stare Gradiške bio je župni vikar u Jelsi do 1967. godine. Iz Jelse je od 1957. do 1961. posluživao i župu Pitve. Od 1960. do 1961. opsluživao je i župu Vrisnik, a potom od 1961. i župu Svirče (sve do 1970. godine).

Don Božidar je opet bio prijavljen i morao je ići na Sud zbog jedne rečenice koju je izrekao u propovijedi na mladoj misi don Ivice Eterovića u Pučišćima, 1957. godine. Kaznu je izdržao u Trogiru. I poslije izdržane kazne komunističke vlasti mu nisu dale mira pa su se zaredali napadi i zastrašivanja. Kako bi ga spriječili da ne “kvari omladinu” bio je pozvan na dva mjeseca u rezervu u Sinj. Sam je rekao da su mu ta dva mjeseca fizičkog i psihičkog mučenja u rezervi u Sinju bila teža nego vrijeme provedeno u zatvoru.

Godine 1967. postaje župnik Jelse gdje je 1979. bio križonoša u poznatoj procesiji “Za Križem”, koja neprekidno na Hvaru traje već oko 500 godina. Ta se je procesija “Za Križem” održala čak i 1944. godine za vrijeme izbjeglištva Hvarana u El-Shatt-u, u Egiptu.

Foto: Matija Maša Vekić

Svećenik po Srcu Isusovu

Don Božidar Medvid se nije služio modernim tehnologijama (kompjutorom, mobitelom) nego je po uzoru na župnika Arškog neumorno molio, propovijedao, ispovijedao i savjetovao posvećene osobe i vjernike laike svih dobi i profesija. Uspoređuju ga i sa sv. Ivanom don Boscom. Bio je uzoran  u molitvi i pokori, u životu i radu. Pomagao je karitativno potrebitima, osobito za vrijeme Domovinskoga rata. Nikoga nije osuđivao, a znao je slušati i dobro savjetovati. Jednostavno rečeno bio je svećenik po Srcu Isusovu.

Za svoju župi u Jelsi kupio je harmonij i osnovao župni pjevački zbor “Sv. Cecilija” i u početku ga sam vodio-uvježbavao. Poticao je i razvijao pobožnost prema Euharistiji i Blaženoj Djevici Mariji. Zaslužan je za razvoj Karizmatskog pokreta – obnove u Duhu kod nas. S dr. fra Josipom Marcelićem (1929.-2018.), franjevcem trećoredcem glagoljašem, godine 1984. pokrenuo je biblioteku “Duh i voda”, za koju su sami prevodili knjige sa raznih jezika, u kojoj su objavili najmanje 85 naslova. Prevodili su djela talijanske katoličke spisateljice Marie Valtorte (1897.-1961.), prvi su 1985. godine objavili knjigu o Međugorju (Tisuću susreta s Gospom u Međugorju; te Moji doživljaji s dušama u čistilištu, 1994; Turinsko platno i druge knjige).

Splitsko-dalmatinska županija dodjelila mu je Nagradu za životno djelo, s obrazloženjem – što je svojim nesebičnim i velikodušnim i svestranim djelovanjem pomogao vjernicima na vjerskom, kulturnom, moralnom i socijalnom području.

Don Božidar Medvid umirovljen je 2000. godine, ali su njegova vrata bila uvijek otvorena; nastavo je pisati, objavljivati knjige i biti na usluzi za ispovijed i duhovni razgovor. Preminuo je  na 68. obljetnicu svoje mlade mise 13. travnja 2015. godine. Pokopan je u srijedu 15. travnja na mjesnm groblju u Jelsi na otoku Hvaru, nakon mise zadušnice koju je predvodio biskup mons. Slobodan Štambuk (1941.-2023.), koji se biranim rječima oprostio od njega. Generalni vikar Hvarsko-bračko-viške biskupije mons. Stanko Jerčić je predvodio ukopne obrede. Opće je mišljenje da je mons. Božidar Medvid pravi svećenik po Srcu Isusovu-svjedok vjere.