Kada govorimo o Domovinskom ratu, moramo biti svjesni da je osovina obrane Republike Hrvatske bila policija. S obzirom na upitnu odanost dijela milicajaca izabranoj hrvatskoj vlasti i s obzirom na nacionalnu strukturu zaposlenih u Ministarstvu unutarnjih poslova odlučeno je da se krene u obuku i naoružavanje većeg broja ljudi  spremnih za obranu Hrvatske.

Već u 1990. nova vlast organizirala je niz tečaja iz kojih je proizašla jezgra novih, prvih policijskih jedinica. Jedinica koja nije bila nova već je prošla preustroj bilo je Lučko. U veljači 1991. kao dio te jedinice osnovana je jedinica Sljeme koju su činili bivši milicajci koji su se stavili na raspolaganje Hrvatskoj u nastajanju. Iz Sljemena uskoro po cijeloj Hrvatskoj odlaze ti policajci i osnivaju nove policijske jedinice. Jedna od njih osnovana je 15. ožujka 1991. u Policijskoj upravi Sisak.

Foto: Privatna arhiva

Kako tada direktnih oružanih sukoba još nije bilo jedinica je obavljala razne zadaće poput preprata štićenih osoba i izviđanja terena. Jedinica se popunjava dragovoljcima, a u svibnju kreće i intenzivna obuka. Kako se tada osnovao Zbor narodne garde najveći dio pripadnika napustio je jedinicu i prešao u sastav 2. A brigade odnosno njezine 2. bojne zvana Banijska oluja. Kasniji zapovjednici te postrojbe, braća Matanović, upravo su iz sisačke jedinice ušli u nju. Jedinica se ponovno popunjava, a uskoro na Banovini počinje rat te prvi ozbiljniji zadaci za sisačke specijalce.

Početkom lipnja 1991. pobunjeni Srbi ovladali su većinom brdskih sela, nastanjenim srpskim stanovništvom, te prometnicom Dvor – Glina gdje su pripadnici milicije SAO Krajine, uspostavili nadzorni punkt na kojem su se često događala zlostavljanja i pljačke. Nakon toga na području općine Dvor na Uni, u kojoj su većinu stanovništva činili Srbi, izvan kontrole pobunjenika ostao je samo grad Dvor na Uni te nekoliko sela na prometnici Dvor na Uni – Hrvatska Kostajnica u kojima su većinu činili Hrvati. Jedno od njih bio je Kozibrod u kojem je osnovana policijska ispostava koju je držao dio pripadnika sisačke jedinice. Neposredno pred okupaciju tog sela, 26. srpnja 1991. oni su povučeni prema Sisku, a zamijenili su ih policajci iz Zagreba koji su tog dana imali velike žrtve.

Uz Dvor i okolicu, žarište pobune na Banovini bila je Glina u kojoj je izbio prvi veći oružani sukob u Domovinskom ratu u tom dijelu Hrvatske. Samo dan nakon što je Hrvatska proglasila samostalnost, 26. lipnja 1991. napadnuta je policijska postaja u Glini. Sisačka jedinica sudjelovala je u intervenciji zajedno s ATJ Lučko i vratila manjio dio Gline pod kontrolu, a nakon dolaska JNA i prestanka sukoba otišla je u Gornji Viduševac gdje je formirala Policijsku ispostavu Gornji Viduševac u kojoj je bila sve do pada Gline koja je okupirana kada i Kozibrod.

Foto: Privatna arhiva

Tako se u kolovozu 1991. jedinica dodatno popunjava i u Zagrebu prolazi trotjednu obuku spremajući se za nove izazove, a oni su pokazalo se čekali u Topuskom. Svakog dana pojačavao se intenzitet napada na područje Topuskog, a 10. rujna neprijatelj počeo je ugrožavati put Gornji Viduševac – Topusko te je prekidao dostavu hrane i materijalno-tehničkih sredstva. Time se oko 400 pripadnika ZNG-a i policije koji su branili Topusko našlo u vrlo nezavidnom položaju. Dana 12. rujna Zapovjedništvo obrane Topuskog donosi odluku o napuštanju grada, ako se u međuvremenu ne uspije dostaviti municija, hrana i potrebno pojačanje. Kako je to bio slučaj dolazi do izvlačenja, a sisački specijalci među posljednjima napuštaju mjesto 14. rujna.

Imali smo veliku sreću da smo neozlijeđeni uspjeli napustiti Petrinju.

Topusko je pripadnicima jedinice u sjećanju ostalo i po tome što se upravo ondje za Posebnu jedinicu policije Policijske uprave Sisak ustalilo ime „Osa“ koje su pripadnici jedinice ponosno nosili tijekom čitavog rata, ističući kako je „Osa“ mala ali i ubojita. Bolne ubode „Ose“ su zadavale neprijatelju od Slavonije preko Banovine i Like sve do krajnjeg juga Hrvatske i dubrovačkog primorja. Zanimljivo, ime „Osa“  došlo je od kodnog naziva veze 1. voda jedinice kojim je zapovijedao Marijo Božić. Taj specijalac prisjeća se da su se nakon Topuskog najteže borbe vodile u obrani Petrinje, a opisuje kako je u njima sudjelovala i sisačka jedinica:

„Nakon Topuskog ubrzo je došla akcija u Petrinji. Zapovijed je bila osigurati liniju Petrinje i stanovništva od navale mehanizacije koja stiže. Međutim mehanizacija je već stigla. Moj dio kojim sam zapovijedao, nas dvadesetak, imao je zadaću otići na predio ‘Vile Gavrilović’ izvući poginule. Našli smo se u okruženju pančevačkog korpusa. Ja sam nabrojao 9 tenkova. Oko 300 metara od nas bio je Vlado Prvonožec, njega su okružili džipovima no uspio se izvući. Mi smo se također uspjeli izvući, uništivši pritom 2 tenka. Nažalost nismo uspjeli izvući poginule. Imali smo veliku sreću da smo neozlijeđeni uspjeli napustiti Petrinju.“

Foto: Privatna arhiva

Nakon okupacije Petrinje, Posebna jedinica policije Policijske uprave Sisak je aktivno angažirana u izviđačko borbenim akcijama na osiguranju prve borbene linije Siska, a to razdoblje iskorišteno je i za reorganizaciju. Za zapovjednika je došao Srećko Telar, policijski inspektor iz Petrinje, te je s pomoćnicima Slavkom Mužom i Stjepanom Lugarićem uveo novi način funkcioniranja u jedinicu. Sve njezine sastavnice smještene su u bazu na stadionu Segeste odakle se kretalo u intervencije prema prvoj crti.

Željko Malović / Foto: Privatna arhiva

Zanimljivo je vidjeti kako je izgledao dnevni raspored koji je imala jedinica za vrijeme boravka u bazi. Ustajanje je bilo u 7 i 45 ujutro nakon čega je u 8 i 15 slijedio doručak. Od 9 do 12 sati provodila se obuka. U 13 sati bilo je vrijeme za ručak te nakon njega vrijeme za odmor sve do 15 sati kada je započinjala nastava gađanja koja je trajala do 17 sati. Od 17 do 23 sata pripadnici jedinice imali su vrijeme za slobodne aktivnosti nakon čega je slijedilo spavanje. Sama obuka bila je doista zahtjevna. Pored vježbi trčanja, snage, puzanja svih vrsta sa i bez opreme, s pancirkom, puškom, zaštitnom maskom, provodila se i borilačka obuka kao i vježbe nošenja ranjenog suborca. Zašto je obuka bila tako bitan element, otkriva tadašnji zapovjednik Telar:

„Većina tih ljudi nije bila svjesna opasnosti, a ako uz to nisi dovoljno obučen onda su stradavanja veća i učestalija. Iz tog razloga smo odmah pokrenuli taktičku obuku, nastavu gađanja, vojnu topografiju, kretanje po azimutu, vježbe zasjeda, vježbe ponašanja u nekoj borbenoj situaciji. Svi ti postupci dalje dovode do toga da se smanjuje šteta koju ti je neprijatelj htio nanijeti. Odmah je svatko dobio svoja zaduženja glede obuke. Stjepan Lugarić i Slavko Muža su vodili taktičku obuku – Vojnik u napadu, pretres terena, zauzimanje i upadanje u utvrđeni objekt, nastava naoružanja i gađanja iz pištolja, puške, tromblona, zolja, RPG-ova i osa, a Sašo Smiljanić obučavao je borilačke vještine.“

Većina tih ljudi nije bila svjesna opasnosti, a ako uz to nisi dovoljno obučen onda su stradavanja veća i učestalija

Kraj 1991. za „Ose“ obilježila je tragična operacija „Vihor“ upamćena po stradanju velikog broja pripadnika 102. novozagrebačke brigade na Kupi. „Ose“ koje su prve prešle Kupu napale su neprijatelja s ciljem ovladavanja selom Stankovac i selom Gračanica Šišinečka kako bi ostalim, brojnijim, snagama stvorile mostobran. Imale su nekoliko ranjenih i poginulog Žarka Rafa ali su uspješno odradile zadatak uz pomoć tenkista 2. brigade. Tog 12. prosinca, poslije ovladavanja selima s desne obale Kupe predali su položaje 102. brigade i otišli u Sisak. Idućeg dana reorganizirane snage pobunjenih Srba silovito su udarile na oslobođeno područje te nanijele težak poraz hrvatskim snagama.

Foto: Privatna arhiva

Uspostavom Sarajevskog primirja 3. siječnja 1992. godine u Hrvatskoj započinje razdoblje prividnog mira. Republika Hrvatska par tjedana kasnije, 15. siječnja 1992. i međunarodno je priznata, no velik dio njezina teritorija i dalje se nalazio pod okupacijom. Stoga su Hrvatska vojska i policija bile pripravne na moguće vojne akcije kojima bi se sav teritorij Republike Hrvatske vratio u njezin ustavno-pravni poredak. U tim akcijama sudjelovale su naravno i „Ose“. Prva akcija kodnog naziva „Trokut“ odvijala se na Papuku, a zadaci koje je jedinica izvršavala bili su: otkrivanje i uhićenje eventualno zaostalih neprijateljskih formacija, pronalazak skrivenog oružja i oruđa, te pronalazak eventualnih baza neprijateljskih diverzantsko-terorističkih skupina ili pojedinaca u šumovitom i teško pristupačnom području planine Papuk koje je oslobođeno tijekom prosinca ’91.

Kao svaki mladi čovjek koji želi užitke mladosti i ovi su momci shvatili rat kao nužno zlo

Ipak, nije Papuk planina koja je obilježila taj dio ratnog puta sisačke jedinica. Bio je to Velebit na kojem su Ose sudjelovale u operacijama „Poskok-1“, „Maslenica“, „Poskok-2“ i „Medački džep“. Usporedno s tim borbenim zadaćama „Ose“ su sudjelovale i u redovnim policijskim zadacima poput osiguranja utakmica. Tako su na Velebit prvi put dignuti upravo za vrijeme utakmice Segeste i HAŠK Građanskog odnosno Dinama krajem kolovoza 1992. godine. Na jednom od prebacivanja helikopterom prema velebitskim visovima s njima se vozio i novinar Večernjeg lista:

„Kao svaki mladi čovjek koji želi užitke mladosti i ovi su momci shvatili rat kao nužno zlo, kao nutarnji poriv da se obrani vlastiti prag. Rekoše mi, pun im je kufer bratstva i jedinstva, kada je počelo kreševo na Baniji svi su redom, jedan za drugim znali da je jedini izlaz u otporu četničkom srbovanju. Marija Božića znam od ranije. Još od okršaja na Baniji lipnja 1991. on je bio među prvima. Na Velebitu si prvi put? – pitam ga. Ni govora, otpovtnut će. Naša jedinica je već osmi put na Velebitu pridodaje Slavko Muža (…) U tili čas su se sisački momci iskrcali, rasporedili i pripremili za odlazak na jednu od velebitskih kota. Podijeljene su skijaške naočale protiv UV zraka i bure. Nije bilo mrmljanja u tišini, samo su se čule zapovijedi Slavka Muže: ‘Ti Marijo tamo, Ivica povedi za njim ljude, znaš već raspored.’. Momci, Bog vas čuvao u velebitskim visinama, promrmljah sebi u bradu i poželjeh da se za petnaestak dana nađemo u Sisku na piću. Ja častim!“

Foto: Privatna arhiva

Boravak na Velebitu bio je surov kako zbog vremenskih uvjeta, tako i zbog blizine neprijatelja koji je rijetko mirovao. Ustvari čim bi se vremenski uvjeti poboljšali, dolaskom proljeća, aktivnosti na velebitskom ratištu bi se pojačavale. Izuzetak je bila jedino operacija „Maslenica“ koju su hrvatske snage na iznenađenje neprijatelja izvele usred zime. Goran Brebrić prvi dolazak na Velebit nikada neće zaboraviti:

„Zbog velike hladnoće taj prvi teren trajao je samo 5-6 dana. Bili smo smješteni na Dušicama gdje nas je izbacio helikopter kojim smo poletjeli iz Lukovog Šugarja. Tamo smo spavali na snijegu, bez šatora, bez ičega. Snašli smo se tako da smo stavili granje ispod vreća za spavanje. Velebit koliko je lijep, toliko je i surov. Najposebniji položaj koji smo držali bile su Vršine. Kada je svuda sunce, tamo je oblačno. Kada je svuda na Velebitu oblačno, onda kod nas na Vršinama pada kiša i grmi. Izdvojio bih i položaj na brdu Golić od kuda se pružao pogleda na Sveti Rok i unutrašnjost Like, a s druge strane Maslenica i more. Imali smo osjećaj kad traje artiljerijski napad s jedne ili druge strane da sve leti preko nas.“

Imali smo osjećaj kad traje artiljerijski napad s jedne ili druge strane da sve leti preko nas

S vremenom su „Ose“ krenule i na dubrovačko ratište koje im je s obzirom da ondje nije bilo značajnijih borbi te 1993. i 1994. bilo kao odmor. Ipak, svaki dolazak na Velebit nudio je neko novo, često pogibeljno iskustvo. Tako su u rujnu 1993. „Ose“ sudjelovale i u operaciji „Medački džep“ u kojoj je oslobođeno područje nedaleko Gospića s kojeg je taj grad često bio napadan raznim topničkim udarima. Siniša Sruk u monografiji Specijalne jedinice policije „Osa“ ukratko se prisjetio i tog zadatka.

„U operaciji ‘Medački Džep’ mi smo krenuli iz rejona Rizvanuše obodom brda do zaseoka Miščevići. Do tamo nam je trebalo otprilike desetak sati jako napornog hoda po nepristupačnom terenu i velikoj sparini. Miščeviće smo zauzeli bez borbenog djelovanja nakon čega smo stupili u kontakt s gospodinom Željkom Sačićem da vidimo tko se nalazi oko nas. On je izdao zapovijed da postavimo kružnu obranu te u tom zaseoku provedemo noć te da ćemo ujutro dobiti daljnja uputstva. Drugi dan smo se uputili prema Drljićima gdje smo s drugim postrojbama postavili obranu kako bi se iza nas ukopale postrojbe 9. gardijske brigade. Tamo smo ostali do četvrtog dana akcije kada smo se izvukli prema Gospiću, dok je jedna skupina ‘Osa’ ostala još par dana iza nas.“

Foto: Privatna arhiva

Kruna ratnog puta ove postrojbe bila je 1995. godina značajna osobito za one koji su bili prognani iz svojih domova 1991., a njih je u jedinici bilo zaista mnogo. Oni su oslobođenje svoje Banije odnosno Banovine dočekali u kolovozu, a prije toga u svibnju imali su generalnu probu – „Bljesak“. Njihov cilj bio je, kao dio skupnih snaga specijalne policije, presjeći pobunjene Srbe u zapadnoj Slavoniji odnosno teritorij koji su držali. I dok je jedan dio specijalaca napredovao od zapada prema cesti Okučani – Pakrac, „Ose“ su s drugim dijelom krenule s istoka prema istoj komunikaciji. Početak je bio najteži jer je trebalo proći 4 godine sijana minska polja. Siniša Sruk sjeća se tog radnog 1. svibnja:

„Pred jutro smo stigli do sela Širinci kada smo došli tamo kraj nas je prošla jedinica iz Osijeka jer su oni išli na Bobare i odjednom se čula eksplozija. U prvi tren ja sam pomislio da nas gađaju minobacačima, da su nas otkrili i onda smo shvatili da je dečko stao na minu, mislim da je bio iz Osijeka. Kako oni nisu imali nosila, mi smo dali nosila i dva čovjeka da zbrinu ranjenika. Tada smo shvatili da je oko nas sve minirano, jedan kolega našao je minu između nogu.“

Jedan kolega našao je minu između nogu

Nakon minskog polja, novi izazov. Tvrda prva crta obrane neprijatelja koji je branio ustvari svoja sela – Čaprgince i Bobare.

„Od vatre se nisi mogao dignut, a nismo mogli koristiti potporu topništva jer smo bili preblizu. Onda me pozvao Marijo Božić i tražio da s jednom desetinom prođem između rovova i dođem do zapovjednika pravca. Nakon dogovora mi smo se spustili sljemenom brda, zaobišli neprijateljske linije i neutralizirali taj problematični bunker. Plan je bio da dignemo kod njih veliku paniku i da otvorimo vatru prema njima i mi smo to riješili u roku od par minuta. Četnici na pravcu kojim smo se kretali nisu bježali već su svoj položaj branili do zadnjega.“

Napokon stigla je i „Oluja“. Dok je tek manji dio jedinice, koji je bio na godišnjem odmoru ili bolovanju, oslobađao Petrinju i ostatak Banovine, veći dio snaga nalazio se gdje drugdje nego na Velebitu. Nakon pune tri godine boravka na toj planini napokon su se spustili s nje prema Gračacu te oslobodili Liku. Nije bilo lako. Vruć kolovoz ’95., teško prohodno i minirano područje na kojem je neprijatelj pružao mjestimični otpor bio je koban za pripadnika jedinice Ivu Križanca, heroja srednje Bosne, a umalo je stradao i zapovjednik jedinice Marijo Božić. Njegova je skupina naišla na neprijateljski položaj koji se sastojao od barake ispred koje je bilo parkirano  vozilo „Pinzgauer“, a lijevo od barake bila su tri minobacača. Uspostavljanjem vizualnog kontakta s neprijateljem pripadnici skupine vidjeli su tri neprijateljska vojnika kraj barake i jednog koji se udaljavao uzbrdo s nekim koga se nije moglo vidjeti. Nakon kratkog borbenog okršaja, koji se vodio na udaljenosti ne većoj od 20-30 metara, neprijateljski vojnici kraj minobacača su neutralizirani, a Božić teško ranjen.

Operaciju sam imao u podrumu bolnice

„Nakon što sam ranjen ostao sam na makadamskoj prometnici koja ide za Bukvu i koju su oni topnički tukli. Par ljudi ostalo je sa mnom čekati pomoć, došli su dečki iz Rijeke i liječnik. S BOV-om su me prevezli do Bukve odakle me sanitetski kamion prevezao do Starigrada i na koncu gliser do Zadra. Operaciju sam imao u podrumu bolnice. Sredinom siječnja 1996. izašao sam iz sisačke bolnice i 1. veljače se vratio na posao.“.

Foto: Privatna arhiva

Zapovijedanje jedinicom preuzeo je tada zapovjednik 1. voda „Osa“ Siniša Sruk. Tada su do izražaja došle brojne odlike pripadnika jedinice, od dragovoljačkog entuzijazma koji ih je nosio od početka rata do uloge zapovjednog kadra koji je bio jedan od temelja uspješnosti ove jedinice. Nakon ulaska u Gračac jedinica je produžila sve do Donjeg Lapca nakon čijeg su oslobođenja utvrdili crtu obrane na državnoj granici Republike Hrvatske. Jedinica ondje nije završila svoj ratni put. Stečena znanja i vještine primijenila je i u akciji „Oluja – obruč“ gdje je sudjelovala u pretresima terena na oslobođenom teritoriju Republike Hrvatske.