Blago vašim očima što vide, i ušima što slušaju!

Zamislimo da se silnim Božjim čudom možemo naći u Isusovoj domovini, u ono vrijeme kad je on naviještao evanđelje.

Zamislimo da svojim ušima slušamo njegove riječi, da svojim očima gledamo njegova čudesa, pa da k tome blagujemo od onih čudesno umnoženih kruhova i ribica.

Zamislimo da smo i mi na Posljednjoj večeri pa da možda Isus i nama pere noge. A tek da ga možemo motriti uskrsloga, pa zajedno s njime i apostolima blagovati od onih riba što su ih apostoli ulovili i grijati se oko žeravice koju je Isus za tu zgodu pripravio!

Ne može se taj osjećaj opisati.

Doticali bismo Sina Božjega, bili bismo na izvoru milosti!

Nije čudo da su proroci tijekom dugih stoljeća s čežnjom iščekivali takvoga Mesiju. Upravo zato Isus govori svojim učenicima: „Blago vašim očima što vide, i ušima što slušaju. Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli.“

I to je istina. Ni Mojsije, ni Ilija, ni Jeremija nisu vidjeli ono što su vidjeli apostoli, niti slušali na svoje uši riječi utjelovljenoga Sina Božjega, kao što su to slušali apostoli. Nitko prije njih i nitko poslije njih. Samo apostoli.

Slušat ćete, slušati – i nećete razumjeti

Međutim, neće to biti baš tako jednostavno. Naime, bilo je mnogo onih koji su imali prilike slušati Isusov navještaj, koji su vidjeli njegova čudesa, koji su bili svjedoci Lazarova uskrsnuća – pa ipak nisu povjerovali u njega. Štoviše, govorili su da on po poglavici đavolskom izgoni đavle, prigovarali su mu da je izjelica i pijanica, govorili da svojim izjavama pogrđuje Boga. Za njih Isus navodi riječi Izaije proroka: 

„Slušat ćete, slušati – i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati – i nećete vidjeti! Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim.“

Važna je to poruka za nas. Samo izvanjsko iskustvo – pa bila u pitanju i čudesa Božja – nije dovoljno za vjeru.

Vjera se rađa u poniznom srcu koje Boga traži.

Bog se otvara čovjeku koji priznaje svoju slabost, čovjeku koji slijedi svoju duboku čežnju za Bogom, za vječnošću. Upravo kako nas potiče drevni psalam: „Gospodine, ne gordi se moje srce niti se oči uznose. Ne idem za stvarima velikim ni za čudima što su iznad mene“ (Ps 131,1).

Blago našim očima

Uza sve to, možda nas ipak u nekom zanosu obuzme želja da barem na trenutak i mi budemo u društvu apostola koji su očima motrili i rukama opipali Krista Spasitelja (usp. 1Iv 1,1). O toj našoj tajnoj želji govori jedna stara duhovna pjesma. „O, da mogu kao Magdalena / svete noge Isusu oprati! / O da mogu k’o ljubljeni Ivan / na Isusa glavu naslanjati!“

Međutim, ako gledamo očima vjere, Gospodin je s nama i među nama i više nego što je bio s onim raznolikim mnoštvom koje ga je okruživalo.

Kad se sveto Evanđelje naviješta u Crkvi, znamo i vjerujemo da nama, u tome trenutku sâm Isus progovara. Kad slavimo sveta otajstva – osobito euharistiju, svetu misu – mi smo na Posljednjoj večeri zajedno s Gospodinom Isusom i s apostolima, Gospodin Isus je s nama u svojoj smrti i u svome uskrsnuću, s njime se sjedinjujemo u svetoj pričesti, po svetim otajstvima mi postajemo dionicima njegove božanske naravi.

Istina, mi svojim zemaljskim očima ne vidimo Isusa, mi svojim ušima ne slušamo Isusov glas koji je onome mnoštvu govorio aramejskim jezikom, ali je Gospodin Isus jednako s nama i među nama.

Dok slušamo evanđelje, mi sjedimo do nogu Isusovih slušajući ga kao što je sjedila Marija, sestra Martina i Lazarova, mi slušamo Isusa kao ono mnoštvo koje je sjedilo na travi i slušalo blaženstva. Dok u bogoslužju razmatramo njegovu riječ, sâm Isus otvara naša srca kao onoj dvojici učenika na putu u Emaus.

Toliko smo počašćeni, toliko smo uzdignuti, toliko smo Bogu dragocjeni! Zato danas i nama Isus govori: „Blago vašim očima što vide, i ušima što slušaju.“

Evo, to se među nama događa i na ovoj svetoj misi. Dao Bog da ju danas dostojno slavimo te da jednoga dana dospijemo do vječne gozbe s Gospodinom Isusom, njegovom preblaženom majkom Marijom i sa svima svetima.

Uz dopuštenje uredništva, homiliju vlč. Đurice Pardona prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti na mrežnoj stranici Vjesnika.