Papa Pavao VI. i patrijarh Atenagora susreli su se na današnji dan na obroncima Maslinske gore u siječnju 1964. godine. Predstavnici medija obratili su se patrijarhu Atenagori s pitanjem: "Zašto ste došli u Jeruzalem?" On je odgovorio: “Reći 'Dobro jutro' svom voljenom bratu Papi. Morate zapamtiti da je prošlo 500 godina otkako smo zadnji put razgovarali."
U nekom trenutku tijekom povijesnog hodočašća rimskog pape i carigradskog patrijarha u Svetu zemlju, predstavnici medija obratili su se patrijarhu Atenagori s pitanjem: “Zašto ste došli u Jeruzalem?” Na što je on odgovorio: “Reći ‘Dobro jutro’ svom voljenom bratu Papi. Morate zapamtiti da je prošlo 500 godina otkako smo zadnji put razgovarali”, donosi Aleteia.
Doista, kada su se rimski papa i carigradski patrijarh sastali 1438., na koncilu u Firenci, pokušali su okončati Veliki raskol koji se dogodio u 11. stoljeću. Nakon Firence, uslijedila su stoljeća onoga što jedan katolički svećenik uključen u ekumenizam naziva “ledenom šutnjom”.
Ali 5. siječnja 1964. sveti papa Pavao VI. susreo se s patrijarhom Atenagorom na Maslinskoj gori u Jeruzalemu. Na ovu 60. obljetnicu, njihovi nasljednici, papa Franjo i ekumenski patrijarh Bartolomej I. održavaju blisko prijateljstvo, a međunarodni teološki dijalog između Katoličke i Pravoslavne crkve može se osvrnuti na desetljeća rastućeg uzajamnog razumijevanja na putu do željene obnove punog zajedništva među Crkvama.
Hodočašće u Jeruzalem 1964. otvorilo je vrata takvom formalnom dijalogu.
Pavao VI. bio je na oko šest mjeseci papinstva kad je objavio svoju namjeru da hodočasti u Svetu zemlju. To putovanje bi ga učinilo prvim rimskim papom koji je koristio zračni promet i prvim u više od 150 godina koji je putovao izvan Italije.
“Kada je patrijarh u Istanbulu saznao da Papa planira ići u Jeruzalem i Svetu zemlju, Atenagora je najavio da i on namjerava ići, kako bi se susreo s Papom”, rekao je vlč. Ronald G. Roberson, bivši suradnik ravnatelja Tajništva za ekumenske i međureligijske poslove pri Konferenciji katoličkih biskupa Sjedinjenih Država. “Dakle, inicijativa je doista došla s grčke pravoslavne strane.”
Kad je Atenagora stigao u rezidenciju apostolskog delegata u Jeruzalemu, gdje je Papa boravio, Pavao je sišao niza stube te su se dvojica duhovnih vođa susrela na dnu.
“Prema riječima jednog svjedoka, sa suzama u očima, spontano su raširili ruke i zagrlili se u Kristu”, rekao je vlč. Roberson za Aleteiu. “Čvrsto su se držali dok su sekunde prolazile pune intenzivnih emocija. Zatim su otišli u dvoranu za primanje, gdje su za njih bile pripremljene dvije iste stolice. Sjedili su zajedno, samo njih dvoje, i nasamo razgovarali 14 minuta. Time je prekinuta stoljetna šutnja i počelo je novo polazište za novu kršćansku eru.”
Pavao VI. uzvratio je sljedeći dan posjet Atenagori, koji je boravio u rezidenciji grčkog patrijarhata u Jeruzalemu. “Ovaj put su se dvojica muškaraca pozdravila kao da su stari prijatelji”, rekao je vlč. Roberson.
Kamenita cesta
Svećenik je rekao da su novija povijesna istraživanja otkrila puno više o tom susretu. “Zapravo, sada se čini da je predanost patrijarha Atenagore pomirenju s Katoličkom crkvom bila jača nego što smo u to vrijeme znali. Nedavna istraživanja u arhivima kardinala [Johannesa] Willebrandsa, predsjednika Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana, otkrila su da je 1969. patrijarh izrazio želju da koncelebrira u euharistijskom slavlju s papom Pavlom VI.
Kardinal Willebrands rekao je patrijarhu da je Pavao rekao: “Bio bih spreman otputovati na Sjeverni pol kako bih susreo patrijarha i koncelebrirao s njim”, ispričao je Roberson. Atenagora je odgovorio: ‘Nije potrebno putovati na Sjeverni pol. Bazilika svetog Petra bit će sasvim u redu.’”
Radu Bordeianu, pravoslavni svećenik koji predaje teologiju na Sveučilištu Duquesne i član je Sjevernoameričkog pravoslavno-katoličkog teološkog savjetovanja, rekao je da je put do Jeruzalema prilično težak i za Rim i za Carigrad, vraćajući se na faze planiranja za Drugi vatikanski sabor. Rim je želio pozvati nekatoličke promatrače na Vijeće, a kako bi pozvao istočno-pravoslavne promatrače posegnuo je za Carigradskom patrijaršijom – koja se smatra primus inter pares (prvom među jednakima).
Carigrad je počeo raditi na odgovoru na taj poziv u rujnu 1961., ali je svepravoslavna konferencija na otoku Rodosu očito postigla konsenzus da je za takav odgovor potrebna jednoglasnost svih autokefalnih pravoslavnih Crkava.
Ruska pravoslavna crkva, međutim, nije bila sasvim susretljiva.
“Moskva je u to vrijeme – zapamtite, bilo je to tijekom komunizma – smatrala patrijarha Atenagoru američkim oruđem, jer je Atenagora proveo neko vrijeme u Sjedinjenim Državama kao grčki pravoslavni nadbiskup Sjeverne i Južne Amerike,” rekao je Bordeianu za Aleteiju . “I u osnovi, postojao je taj ideološki rat između Moskve i istočnog bloka te zapadnog svijeta, što je uključivalo i Vatikan. Dakle, Moskovska patrijaršija je stvarno utjecala na puno Crkava u svojoj sferi, poput Rumunjske, Bugarske, Srbije, Gruzije, da ne šalju promatrače.”
Prema Bordeianu Vatikan je postao nezadovoljan nedostatkom uvjerljive moći patrijarha Atenagore u odnosu na druge pravoslavne Crkve, “što doista nije pošteno jer su pravoslavne crkve, da upotrijebimo tehnički izraz, autokefalne”. Atenagora je mogao učiniti samo toliko da pridobije druge neovisne Crkve; nije im mogao narediti da surađuju.
Ipak, Vatikan je bez Atenagorine pomoći započeo dijalog s nekoliko drugih Crkava. Kardinal Willebrands otputovao je u Moskvu, a nakon što je Atenagora objavio da nijedna pravoslavna crkva neće poslati promatrače na Sabor, dva ruska pravoslavna promatrača stigla su u Rim ubrzo nakon otvaranja Sabora 1962. godine.
“Možete zamisliti kakvo je javno poniženje doživio Atenagora, jer javno objavljuje u ime cijelog pravoslavnog svijeta da pravoslavni promatrači ne dolaze, a zapravo su mu iza leđa radili Vatikan i Moskva i promatrači dolaze”, rekao je Bordeianu.
Atenagora je bio toliko povrijeđen da, kada je Pavao VI. proglašen papom 21. lipnja 1963., nije poslao čestitku niti predstavnike na ceremoniju.
“Sestrinske crkve”
Zašto i kako se patrijarh oporavio od bola i poniženja, nije jasno.
“Nemamo preciznih povijesnih dokaza koji bi pokazali što je zacijelilo odnos između Atenagore i Vatikana”, rekao je vlč. Bordeianu. “Koliko mogu zaključiti iz izvora koje sam čitao, izbor novog pape (Pavao VI.) i njegova želja da popravi odnose imali su značajnu ulogu u tome. Štoviše, Vatikan je jako želio da Carigrad pošalje promatrače na Koncil. Vatikan je znao da Carigrad zauzima prvo mjesto u pravoslavlju i njihova odsutnost – dok je Moskva bila prisutna – bila je neuravnotežena.”
Atenagorino putovanje kako bi se susreo s papom u Jeruzalemu učvrstilo bi “mjesto Konstantinopola kao prvog na Istoku ili ‘Drugog Rima’, kako ga vole nazivati,” rekao je Bordeianu. “I tako sada odnos ide uzlaznom linijom do točke u kojoj je Ekumenska patrijaršija zapravo poslala promatrače na posljednje dvije sjednice Vijeća.”
Ti su promatrači dali “značajne doprinose” Drugom vatikanskom saboru, rekao je svećenik. I ne samo to, Atenagora je počeo kovati planove, koji se nikada nisu ostvarili, da posjeti Koncil kao voditelj svepravoslavne delegacije. U svojoj korespondenciji s Pavlom nazvao je Rim i Carigrad “sestrinskim crkvama”, izraz koji je upotrijebio u svojoj korespondenciji s papom Ivanom XXIII. Izraz je kasnije korišten u Unitatis redintegratio, saborskom dekretu o ekumenizmu.
Ceremonijama u Rimu i Istanbulu, 7. prosinca 1965., papa i patrijarh ukinuli su međusobne anateme iz 1054. godine.
Nastanak te akcije i teološkog dijaloga koji se od tada vodi može se pratiti čak i prije jeruzalemskog susreta, do pape Ivana XXIII., koji je kao apostolski delegat u Turskoj bio zaljubljen u bizantsku liturgiju koju je doživio u Istanbulu.
Smrt je papu Ivana XXIII. spriječila, rekao je njegov nasljednik, “da ispuni želje svoje duše” – sastanak između rimskog pape i carigradskog patrijarha.
“Usprkos tome, Kristove riječi: ‘Da budu jedno’, izrečene uvijek iznova iz usta tog umirućeg pape”, rekao je Pavao VI., “bez sumnje pokazuju kako je on gledao na jedan od onih ciljeva koji su bili najhitniji za njega i za čije je ostvarenje prinio Bogu dugu agoniju smrti i svoj dragocjeni život.”