Središnje mjesto u svetišnom prostoru Crkve Pohođenja Blažene Djevice Marije u Voćinu zauzima veliki drveni križ kojega je od slavonskoga hrasta izradio akademski kipar i akademik Šime Vulas. Taj je križ podsjetnik na Isusovu žrtvu, ali i na sve patnje i stradanja voćinskih ljudi, kao i na rušenje voćinske crkve 1991.godine. Postavljanje velikog križa u tom svetištu Gospe Voćinske izbliza je pratila naša ugledna povjesničarka umjetnosti i akademkinja Željka Čorak. U emisiji "Umjetnost križa" progovorila je o tom najvećem Vulasovom križu, ali i o onom najmanjem križu, kojeg nosi oko vrata.
I kod jednoga i kod drugog križa vidi što je osnovni problem kojim se Šime Vulas u odnosu na taj motiv bavi – a to je srastanje čovjeka i križa.
Šime Vulas je jedan od najznačajnijih hrvatskih likovnih umjetnika druge polovine 20. stoljeća. U vrijeme kad se apstrahira svijet kao prepoznatljiv prizor, Šime Vulas je ostvario ravnotežu između zadržanog, odnosno zapamćenog i onoga što je bio isključivo njegov projekt i njegov znak. Na taj način, on je ostvario svoj vrlo osoban znak. Šime Vulas je prepoznatljiv u svemu što je dotaknuo, čime se bavio.
U svim njegovim skulpturama, bez obzira na varijacije u formi – male varijacije velikih dosega, postoji jedna ista sila ili recimo tako, dvije sile; sila uzgona i sila rasprostiranja. To je okomica za koju bi se moglo reći da je to okomica rasta – okumica vremena – okomica uspona i horizontala – horizontala prostora. Te dvije sile koje se iscrtavaju kao okomica i kao vodoravna crta zapravo čine križ i one su, na neki način, sublimacija krletke u kojoj živimo. Živimo u krletki prostora i vremena, a na sjecištu križa je mjesto gdje je Krist – Kristova glava – gdje je Krist umro i, prolazom kroz smrt, zapravo, napustio tu krletku, tu rešetku i otišao ili se vratio u drugu dimenziju. Šime Vulas u svim svojim skulpturama bavio se tim odnosom uspona i zaustavljanja. I nisu samo križevi oni u kojima se očituje odnos sile rasta i sile rasprostiranja. Dakako, da su križevi najintenzivnije mjesto toga susreta te borbe ili ako hoćete te sukladnosti – onoga što zapravo simbolizira naše zemaljsko postojanje.
Foto: pozeska-biskupija.hr
Šime Vulas u svim svojim skulpturama bavio se tim odnosom uspona i zaustavljanja.
Zlatni križ za lančić / Foto: Željka Čorak
Budući da sam nekako upravo u motivu križa često doživljavala najveći intenzitet Vulasova opusa i Vulasova djelovanja, jednom sam ga u životu zamolila da za mene napravi jedan mali zlatni križ. I Šime Vulas je to napravio. Od tog se križa rijetko rastajem. To je dakle najmanji križ koji ćemo danas spomenuti i raspon između njega i najvećeg križa, a taj najveći križ je križ u obnovljenoj, uskrsloj crkvi u Voćinu. I kod jednoga i kod drugog križa zapravo se vidi što je osnovni problem kojim se Šime Vulas u odnosu na taj motiv bavi. A to je srastanje čovjeka i križa. Što se dalje ta tema kod njega razvija, to se zapravo intenzivnije očituje taj odnos ugrađenosti, sraslosti, organski odnos između ljudskog tijela i te apscisa i ordinate, dakle te podloge na koju je tijelo prikovano, uz koju je tijelo vezano. Tako taj križ u svom rastu – u rastu svojih segmenata – dobiva jednu određenu nišu. U toj niši nalazi se uklopljeno malo ljudsko tijelo.
Križ oko vrata – uspomena na jednog iznimnog čovjeka.
I to je jednako vidljivo u ovom malom zlatnom križu, sada ovdje oko vrata, koji mi je veoma dragocjen, ne samo kao mala umjetnina, nego kao uspomena na jednog iznimnog čovjeka. Jednako tako, vidi se i u tom golemom križu u Voćinu, uz koji opet vezana neka moja osobna uspomena. Kad je Šime Vulas išao u Voćinu odmjeravati prostor, suočiti se s prostorom, nosio je sa sobom pravu, realnu maketu toga križa, 6 metara visoku, jedan na jedan, nije bio dovoljan za njega nikakav simulacijeski proces, on je zaista ponio pravi križ i tamo u skelama u svetištu taj križ uspravljao i postavljao.
Križ je vezan s prostorom crkve kao što je tijelo vezano s križem.
Svetište Gospe Voćinske / Foto: pozeska-biskupija.hr
Između te crkve i toga križa postoji jedan intenzivan odnos kao što je odnos križa i raspetoga tijela. Crkva je, naime, gotička crkva s prekrasnim gotičkim svetištem punim rebara, a Šime Vulas osjetvši bit i i narav te arhitekture napravio je jednako tako golemi križ, na kojemu, na ljudskom tijelu su ta rebra, također arhitektura. Dakle arhitektura ljudskog tijela vezana je s prostorom crkve, križ je vezan s prostorom crkve kao što je tijelo vezano s križem. I ta umjetnina u proporcijama neopisivo usklađeno stoji u tome svetištu. Jednako tako Vulas je tada zaista dobio priliku da napravi jedan kompletan prostor, pa nije samo križ pod tim gotičkim rebrima, nego je Vulasov i oltar, Vulasovi su i svjećnjaci, Vulasov je cijeli taj svetišni prostor i naravno križ kao osnovni naglasak u njemu i u cijeloj toj crkvi.
Cijela crkva je na neki način postala simbol uskrsnuća i taj križ je simbol u simbolu.
Cijela crkva je na neki način postala simbol uskrsnuća i taj križ je simbol u simbolu i sigurno, možda najjače djelo, jer je to intenzivna misao o krajnjim, o bitnim stvarima ljudskog življenja koju je, eto, realizirao Šime Vulas. Njegov najmanji križ dade se provjeriti uvećanjem – on zadržava svoju snagu. Njegov najveći križ dade se provjeriti umanjenjem – on zadržava svoj intenzitet i svoju dramatičnost. Evo, bila sam povlaštena u životu što sam mogla na neki način sudjelovati – u jednom i u drugom – i doživjeti cijeli raspon najintenzivnijeg motiva ovoga velikog kipara.
Emisiju poslušajte ovdje: