“Na otoku Lopudu u crkvi svete Marije od Šunja na bočnom oltaru svetoga Križa postoji jedno raspelo, više-manje u prirodnoj veličini, visoko 1,70 m, o kojem do prije koju godinu nismo ništa znali. Ono je usputno bilo zabilježeno u literaturi. Okvirno je bilo datirano u 17. stoljeće, a jedini podatak koji smo o njemu imali jest da je ono početkom 90-ih godina prošlog stoljeća nestručno prebojano farbom za brodove. Čest je slučaj da se te drvene skulpture, koje u vlažnim crkvenim prostorima stradavaju, prebojavaju da bi se sačuvale. Budući da u lopudskim crkvama postoje važna djela drvorezbarske umjetnosti, prije svega kasne renesanse, dakle kasnog 16. i prve polovice 17. stoljeća, pokrenut je jedan međunarodni projekt istraživanja i konzervacije tih značajnih umjetnina. Kako se smatralo da je lopudsko raspelo također dio drvorezbarske umjetnosti i da pripada tom bogatom korpusu sačuvanom na tom otoku, pristupilo se demontaži s oltara pri čemu se ustanovilo da je raspelo iznenađujuće lagano.

Kako je samo jedna osoba bila potrebna da se skine to raspelo, postavilo se pitanje zašto je ono toliko lagano?

Naime, za jednu drvenu skulpturu izrađenu od punog drva, čak i kad se radi o najlakšem drvenom materijalu, očekivali bismo jednu razmjernu težinu. Kako je samo jedna osoba bila potrebna da se skine to raspelo, postavilo se pitanje zašto je ono toliko lagano? Prva pomisao bila je poprilično pesimistična. Pretpostavilo se da je crvotočina i crvi koji napadaju materijal od kojeg su drvena raspela izrađena, pojelo većinu unutrašnjosti toga predmeta. Kako bi se ta pretpostavka opovrgla ili potvrdila, raspelo je odvedeno u dubrovačku bolnicu i podvrgnuto CT istraživanjima, baš kao što se to radi i s pacijentima, i rezultat je bio više no iznenađujuć”, istaknuo je Marušić.

Nepoznati meksički majstor, Raspelo, Gospa od Šunja, Lopud (foto: Hans Portsteffen)

Riječ je o potpunom raritetu u do sada poznatom korpusu raspela i općenito skulpture tog doba na istočnom Jadranu

“Ispostavilo se da je to raspelo u sredini šuplje i kako se sa strane te šupljine koja ispunjava unutrašnjost ne nalazi drveni materijal, kako se pretpostavljalo, nego je riječ o stapkama trske. To je bio poprilično začuđujuć rezultat koji je za sobom vukao pitanje o kakvoj se vrsti izrade radi. Riječ je o potpunom raritetu u do sada poznatom korpusu raspela i općenito skulpture tog doba na istočnom Jadranu te su daljnje fitokemijske analize ustanovile kako je riječ o meksičkom kukuruzu. Taj podatak je bio poprilično iznenađujuć za sve nas koji se bavimo našom starijom baštinom i iziskivao je pozivanje stranih stručnjaka koji se bave sličnim predmetima kako bismo na pravi način mogli kontekstualizirati naše lopudsko raspelo”, naglašava Marušić.

Raspelo s Lopuda moguće je vezati uz meksičku radionicu druge polovine 16. stoljeća. Putanje naših raspela bile su puno šire od onih koje možemo zamisliti.

S tim su ciljem bili pozvani stručnjaci iz Španjolske i Meksika koji se bave skulpturom u Meksiku, koja je izrađena od tog materijala, odnosno trske. U Meksiku nakon kristijanizacije, u izradi predmeta za crkve koriste se tehnike izrade koje su tamo bile poznate i iz predkolonizatorskih razdoblja. To je bila jedna stara tehnika koja je upotrijebljena ponovno za te nove kršćanske predmete i istraživači su identificirali nekoliko središta proizvodnje. Jedan od njih je Puebla u središnjem Meksiku, a drugi grad Meksiko i značajno je da je u katedrali u Puebli nađeno jedno raspelo koje u potpunosti, po svojim oblikovnim karakteristikama, odgovara našem lopudskom raspelu. Zbog toga je raspelo s Lopuda moguće vezati uz tu meksičku radionicu druge polovine 16. stoljeća. Za stručnu i zainteresiranu javnost to je bilo veliko otkriće koje je za sobom povlačilo pitanje kako je to raspelo došlo na Lopud i kada se to moglo dogoditi? Riječ je o istraživanjima koja još uvijek traju. Valja istaknuti kako tradicija Lopuda počiva na pomorstvu i postoji nekoliko važnih kapetana i moreplovaca kroz 16. i 17. stoljeće koji su plovili i do Španjolske i do Meksika i vrlo vjerojatno je upravo tim posredstvom ovaj predmet došao i do naših obala. Za sada su dva, uvjetno govoreći, kandidata za koja se pretpostavlja da su bili naručitelji – Miho Pracat i Vice Bune. Oni se pomoću sačuvanih dokumenata mogu povezati sa španjolskim kraljevstvom. Bili su u službi Filipa II. i Filipa III. i vrlo vjerojatno je, premda za sada nemamo nekih jasnijih potvrda, da upravo oni stoje iza ove narudžbe koja nam pokazuje kako i u nekim drugim raspelima, o kojima malo znamo, možemo očekivati ovakva zaista začuđujuća otkrića. Putanje naših raspela bile su puno šire od onih koje možemo zamisliti.