Vinodolski zakon najstariji je hrvatski zakonski spomenik. Sastavljen je 6. siječnja 1288. godine u Novom Vinodolskom s namjerom da se normiraju pravni odnosi u novoj situaciji koja je nastala kad su se dotad slobodne vinodolske općine (Bakar, Bribir, Drivenik, Grižane, Grobnik, Hreljin, Ledenice, Novi i Trsat) našle u feudalnoj ovisnosti o krčkim knezovima (kasnije Frankopanima). Naime, kralj Andrija II. darovao je Vinodol krčkomu knezu Vidu i njegovim nasljednicima.

U Vinodolskom se zakonu ističe kodificiranje starih i dobrih običaja, a najvidljivije je nastojanje da se osiguraju kneževa prava i da se dobro razrade stavke kaznenoga prava.

Vinodolski zakon odlično odražava društvene odnose i život u hrvatskim primorskim gradićima u srednjem vijeku, stoga ne čudi što su mu znanstvenici različitih struka posvetili veliku pozornost, i to ne samo hrvatski nego i inozemni. Nakon što je tekst Vinodolskoga zakona prvi objavio Antun Mažuranić u Kolu 1843. godine, preveden je na mnoge strane jezike.

Vinodolski zakon sastoji se od 75 članaka. Pisan je hrvatskim jezikom, a pismo je glagoljica.

Vinodolski zakon drugi je po starini cjelovito sačuvani spomenik običajnoga prava kod Slavena. Stariji od Vinodolskoga zakona samo je ruski tekst Ruska pravda.