Mrežnim sam pretraživanjem o zubnom koncu naišao na jezično vrlo zanimljiv članak pod naslovom: Zubni konac uvijek čvrsto drži puce na odjeći. Dio teksta ispod naslova glasi: Kako gumbi ne bi otpadali s odjeće, prišijte ih koncem za čišćenje zubiju. Učvršćivanje zubnim koncem osobito je dobro za kapute jer su dugmeta na njima pod velikim opterećenjem i dovoljan je jedan krivi pokret ili otkopčavanje u žurbi da običan konac popusti. U nekoliko rečenica čitamo tri različita naziva za isti pojam.

Za predmet od kosti, metala, drveta i sl. koji služi zakopčavanju odjeće u rječnicima ćemo pronaći turcizam dugme, mađarizirani grecizam gumb, talijanizam botun i hrvatizam puce (putce).

Za dugme, gumb i puce potvrde ćemo pronaći u Nazora, Krleže i drugih hrvatskih pisaca.

Danas je najzapostavljenije hrvatsko puce. Puce ili putašce umanjenica je od riječi puto kojoj je korijen u glagolu peti, a znači sponu – što je osnovno značenje i dugmeta i gumba i puceta.

U starijoj hrvatskoj književnosti puce je uobičajena riječ. Ima dvojaku sklonidbu (N puce, G puca ili N puce, G puceta). E. Kumičić u Uroti zrinsko-frankopanskoj piše: Nisu odtrgli zlatnih puceta, J. Leskovar u Propalim dvorima: No ta sjajna pletenica bila se… zaplela o puce,… U prvom hrvatskom rječniku F. Vrančića iz 1595. uz latinski nodus bilježi se samo uzalj, ne navode se ni gumb, ni puce, ni dugme. I. Belostenec u svom rječniku Gazophylacium iz 1740. navodi gumb i puce, dugmeta uopće nema. D. Parčić u Hrvatsko-talijanskom rječniku iz 1901. dosljedno upozorava na turcizme pa navodeći dugme, uz njega stavlja zvjezdicu kojom obilježava turcizme. Gumb bilježi kao mađarizam. Anić u Rječniku hrvatskoga jezika iz 2003. umjesto riječi gumb i puce upućuje na dugme. Dakle, u tom je rječniku prednost dana turcizmu, a ne hrvatizmu. Nije jasno zašto prednost davati tuđim riječima i pridonositi rashrvaćivanju.

I dugme i gumb mogu imati stilske vrijednosti, a pucetu treba vratiti prednost u književnom jeziku jer je jedina izvorna hrvatska riječ.