Riječ Badnjak, Badnji dan potječe od glagola bdjeti. Praslavenski korijen b’d dao je u hrvatskom po pravilu bad-. U vezi s tim je i budan, buditi, budilica s različitim prijevojima od istoga korijena. Ta veza s glagolom bdjeti izgubila se iz naše svijesti. Bdjeti znači ‘biti budan, ne spavati‘. Ali to je ipak posebno nespavanje, kako kaže o. fra Jeronim Šetka u knjizi Hrvatska kršćanska terminologija. To je, kaže on, “nespavanje, posebno nespavanje što se provodi uz molitvu kao pokora uoči blagdana“. To je prvotno značilo “bdijenje uoči svakoga blagdana“, a zatim se ustalilo samo za dan uoči Božića – Badnji dan. Od toga dvočlanoga naziva nastao je jednočlani – Badnjak. Ima i sveza Badnja večer, Badnja noć. Dan uoči drugih blagdana naziva se samo bdijenje, ali se dodaje kakva oznaka da se zna uoči kojeg blagdana. Prema lat. vigiliae nastao je i u nas europeizam vigilija, što je u vezi s lat. glagolom vigilare, što također znači ‘bdjeti‘. Prvotno značenje ‘nespavanje uz molitvu uoči blagdana‘ pomalo se izgubilo.

Sama riječ badnjak ima nekoliko značenja: 1. panj, drvo, što se uoči Božića, uz poseban obred, unosi u kuću i naloži; 2. kolač što se peče na Badnji dan; 3. Badnji dan, Badnja večer.

Mnogi kršćanski običaji u vezi s badnjakom imaju svoje korijene u pretkršćanskom obredu, kada su neki od starih Slavena slavili Sunčev povratak. Naime, slavili su rođendan sina boga Sunca, najdulje noći u godini. Te se najduže noći bdjelo i čekalo Sunčevo rođenje.

Kršćanstvo nije gušilo te običaje nego im je davalo novi smisao. Sve se raduje Kristovu dolasku, Kristovu rođenju. Večer je to puna topline i svjetla. Svjetlucanje svijeća i žaruljica na boru navještaj je budućeg obilja, zdravlja, blagoslova Božjeg, općeg blagostanja. Anđeoska poruka mira odjekuje svijetom. Neka ta poruka ne mimoiđe ni naše srce. Kliknimo stoga sa svetim Ivanom Evanđelistom:

“Dođi, Gospodine Isuse!”