Prvo pismo kojim su Hrvati pisali bila je latinica, a glagoljica je drugo hrvatsko pismo.

Naziv glagoljica nastao je na hrvatskom tlu; izveden je od glagola glagolati, što znači govoriti.

Kada su 863. godine Sveta braća (Konstantin Ćiril i Metod) na poziv kneza Rastislava iz Carigrada krenuli u Moravsku uspostaviti crkvenu i državnu organizaciju, Konstantin Ćiril za Slavene je sastavio novo pismo – glagoljicu. Glagoljica je prvo slavensko pismo. Njome je sv. Ćiril zapisao prve slavenske riječi, tj. Proslov Ivanova evanđelja, a potom je preveo i evanđeoske tekstove koji se čitaju tijekom crkvene godine, a sastavio je i zbornik zakonskih odredaba. Nakon Metodove smrti 885. godine i protjerivanja učenika Svete braće iz Moravske mnogi su se od njih sklonili u Hrvatsku (na kvarnerske otoke i u Istru) te je tako Hrvatima prenesena baština Svete braće, tj. glagoljica, biblijski tekstovi i crkvenoslavenski ili staroslavenski jezik. Prvi su hrvatski glagoljski spomenici zapisani u kamenu (epigrafi), a nastali su u 11. stoljeću. To su Krčki natpis, Plominski natpis i Valunska ploča.

Najvažniji je spomenik hrvatske glagoljaške pismenosti Bašćanska ploča, nastala na prijelazu 11. u 12. stoljeće.

Glagoljica se na hrvatskim prostorima mijenjala pa se tako u 11. i 12. stoljeću na osnovi oble glagoljice, kakvu je stvorio sv. Ćiril, postupno razvija uglata ili hrvatska glagoljica.
Hrvatski srednjovjekovni tekstovi najčešće su se bilježili upravo glagoljicom. Glagoljicom su pisani, primjerice, Vinodolski zakon te prva hrvatska tiskana knjiga Misal po zakonu rimskoga dvora.
Hrvati su u krajevima gdje se zadržalo slavensko bogoslužje očuvali glagoljicu sve do 19. st.
U posljednje je vrijeme poraslo zanimanje za glagoljicu pa se sve češće organiziraju tečajevi glagoljice, a glagoljica sve češće postaje i nadahnuće u umjetnosti i drugim područjima.