U hrvatskom jeziku ima podosta riječi posuđenih iz drugih jezika. Katkada su nam takve riječi potrebne jer nemamo odgovarajućih hrvatskih, no često su te strane riječi bez opravdanja zauzimale mjesto dobrih hrvatskih riječi. U prošlosti su to bile ponajprije talijanske i njemačke posuđenice, a u novije vrijeme one iz engleskog jezika kojima čini se nema kraja. No osim pojedinačnih riječi, pomodno je postalo preuzimati i neka sintaktička obilježja koja nisu u duhu hrvatskog jezika.

Tako često možemo čuti rečenicu: Ivan je sad deset, a Lucija 12 godina. Premda smo dokučili značenje te rečenice, ona je pogrešno načinjena.

Glagol biti koji je u njoj upotrijebljen, pod utjecajem stranih jezika, ponajprije njemačkoga i engleskoga ne može zamijeniti druge glagole koji nose potpunu obavijest.

Stoga ne valja kazati da je Ivan deset, a Lucija 12 godina, nego da Ivan ima deset, a Lucija 12 godina.

Glagol biti pak može ostati ukoliko imenica iz nominativa prijeđe u dativ pa će biti: Ivanu je deset godina, a Luciji je 12 godina. Na isti ćemo način postupiti u pitanjima, gdje je pravilo: Koliko Ivan ima godina ili koliko je Ivanu godina?

Nipošto ne bi valjalo pitati koliko je Ivan star, odnosno koliko je Lucija stara jer to nije dio hrvatske jezične tradicije.