U situacijama kada trebaju upotrijebiti etnonim stanovnika Belgije, govornici hrvatskoga jezika nalaze se najčešće u dvojbi je li pravilno upotrijebiti oblik Belgijanac, Belgijanka ili oblik Belgijac, Belgijka.

U starijim normativnim priručnicima dvojbe nije bilo jer su svi bilježili oblik Belgijanac, Belgijanka. No u Hrvatskom pravopisu iz 1994. g. autora Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša nalazi se samo oblik Belgijac odnosno Belgijka. Oblik Belgijac boljim smatraju i autori Hrvatskoga jezičnoga savjetnika iz 1999. g., pa kod Belgijanca i Belgijanke upućuju na Belgijca i Belgijku. U rječnicima hrvatskoga jezika Vladimira Anića naći ćemo samo oblik Belgijanac, no u Hrvatskom enciklopedijskom rječniku iz 2002. g., koji se temelji na Anićevim rječnicima, nalaze se dvojaki oblici – Belgijanac i Belgijac, Belgijanka i Belgijka. Rječnik hrvatskoga jezika urednika Jure Šonje iz 2000. g. ima samo oblike Belgijanac i Belgijanka. Iz navedenoga možemo zaključiti da je prevaga na strani oblika Belgijanac, Belgijanka, a taj je oblik i češći u uporabi.

Dakle, mogli bismo reći da je tvorbeno dobro i jedno i drugo, stoga bismo trebali dopustiti uporabu i oblika Belgijanac, Belgijanka i oblika Belgijac, Belgijka.

Oblik Belgijac tvori se sufiksom –ac koji je vrlo čest u tvorbi etnonima, npr. Korejac, Latvijac, Sirijac. Oblik Belgijanac tvori se sufiksom –anac koji je rjeđi u odnosu na sufiks –ac u tvorbi etnonima, no pojavljuje se u primjerima Austrijanac i Perzijanac. Dakle, mogli bismo reći da je tvorbeno dobro i jedno i drugo, stoga bismo trebali dopustiti uporabu i oblika Belgijanac, Belgijanka i oblika Belgijac, Belgijka.