Sveti Jeronim ubraja se među najznačajnije osobe cjelokupne crkvene povijesti. Crkveni je naučitelj i jedan od četiri crkvena oca zapadne Crkve. Rođen je oko 345. godine u Stridonu, mjestu koje se nalazilo na granici rimskih provincija Dalmacije i Panonije. Život mu je bio vrlo buran. Iako je rođen u kršćanskoj obitelji, svoj je život započeo naklonjen svjetovnim vrijednostima, izgrađujući se prije svega u znanju, a manje u vjeri. Ipak, s vremenom će u njemu rasti želja za skladnošću između obrazovanja i vjere, te će postati po znanju erudita, a po vjeri izniman uzor. Kao mladić odlazi u Rim na studij, gdje je nakon dobre priprave kršten u uskrsnoj noći 366. godine, krstio ga je papa Liberije, tada započinje novi život.  Zbog svoje teške naravi i “dugog i oštrog jezika” iz Rima je otišao u palestinsku pustinju, gdje je živio kao eremit (pustinjak) te učio hebrejski jezik i usavršavao se u grčkom. Potom odlazi u Antiohiju u Siriji gdje je 378. godine bio zaređen za svećenika.  

Pokorničkim životom Jeronim je htio ukrotiti svoju narav. Svjestan svoje teške naravi, često je znao skrušeno moliti: „Oprosti mi Bože jer sam Dalmatinac!“.  U pustinji je puno čitao, proučavao Sveto pismo i marljivo učio hebrejski jezik. Kao najboljeg i najsposobnijeg za prijevod Svetog pisma na latinski, tada pučki jezik, papa Damaz pozvao je upravo Jeronima. Papa Damaz je cijenio Jeronima, pa ga je uzeo i za svoga tajnika. Na prijevodu je radio više od 20 godina i time u službu Crkve stavio svoje znanje, izvanrednu kritičnost i radne sposobnosti. Uz prijevod je napravio i vrlo vrijedne komentare. Tako je nastao najslavniji prijevod poznat pod nazivom Vulgata koji je kroz mnoga stoljeća bio službeno Sveto pismo. Bio je  na glasu i veoma cijenjen, tako da su neki u njemu gledali budućega papu. To se predviđanje nije ispunilo. Jeronim je prigodom jednog putovanja u Carigrad upoznao carigradskog nadbiskupa Grgura Nazijanskog. On je na njega jako utjecao i oduševio ga Origenovim djelima.

Razočaran nasljednikom pape Damaza, Jeronim iz Rima odlazi u Jeruzalem i osniva škole i samostane, zauzimajući se i riječju i djelom za ljepote vjere, te je uz to posebno vodio brigu o prihvatu hodočasnika koji su dolazili posjetiti Kristovo mjesto rođenja. Prema predaji, posljednje dane života Jeronim je proveo u jednoj pećini u Betlehemu blizu mjesta Isusova rođenja. Zdravlje mu se pogoršalo, a počeo ga sve više ostavljati i vid. Iscrpljen, slijep i osamljen, Jeronim je nakon tolikih borbi što ih je vodio cijeli život, 30. rujna  420. napokon našao svoj mir u Gospodinu.

Jeronima uvijek slikaju pokraj lava. Jednom je u betlehemski samostan zalutao šepavi lav. Redovnici su se u strahu razbježali, a Jeronim je prišao šepavom lavu i iz bolne šape izvadio mu veliki trn. Izliječeni lav ostao je uz Jeronima i postao njegov prijatelj. Zaštitnik je Dalmacije, teologa, prevoditelja, knjižničara, učitelja i studenata,