Sveti Ignacije Lojolski, pravim imenom Íñigo López Oñaz y Loyolaje, utemeljitelj je Družbe Isusove. Rođen je 1491. godine u baskijskoj plemićkoj obitelji u dvorcu Loyola kraj Azpetije u Španjolskoj. Bio je posljednji od dvanaestero djece. Kao paž na dvoru jednog španjolskog grandija, a poslije kao mladi časnik sanjao je o sjajnoj budućnosti, željan slave i uspjeha, provodeći svjetovan život kao većina njegovih suvremenika. Međutim, Bog je za njega imao drugačije planove. Na Duhove 1521. godine, braneći tvrđavu Pamplonu, ranjen je topovskim udarom i jedna mu je noga cijeloga života ostala kraća. To ga je ranjavanje na neko vrijeme svezalo za krevet, pa je imao vremena promisliti o svome životu i svojim stremljenjima.

Kako u kući u kojoj se oporavljao nije bilo nikakvih drugih knjiga osim životopisa svetaca i viteških romana, čitao je tu literaturu. Znatno se iznenadio da nakon čitanja viteških romana u njemu ne ostaje nikakav dojam, štoviše, ostavljaju ga praznim, iako dok ih čita uživa u njima, dok životopisi svetaca u njemu ostavljaju snažan dojam i još dugo o njima može razmišljati i daju mu kao neko nutarnje svjetlo.

Promišljao je što bi to moglo biti? Zašto se to tako događa? Poslije ozdravljenja Ignacije je krenuo na hodočašća u marijanska svetišta. U Manresi  mu je Bog otvorio oči za nutarnji život i kako sam kaže, ništa mu više nije bilo kao prije. U Manresi je nastala i Ignacijeva knjižica Duhovne vježbe, koja će obratiti nebrojene ljude te mnogim svjetovnjacima i redovnicima postati sredstvo duševnog očišćenja. Odatle je Ignacije kao hodočasnik otišao u Rim, pa Veneciju i napokon u Svetu zemlju. Tamo je htio obraćati nevjernike, ali u tim okolnostima to je bilo nemoguće. Još u Barceloni je kanio oko sebe okupiti skupinu istomišljenika, ali to mu je uspjelo tek u Parizu na studiju koji je bio započeo u Barceloni, a nastavio u Alcali i Salamanki. Sa svojim drugovima Ignacije je odluku o zajedničkom životu posvećenu Kristu zapečatio na Veliku Gospu 1534. godine u Kapeli mučenika u Parizu. Potom su završili studije i tri godine kasnije došli u Veneciju gdje je rapski biskup Ignacija zaredio za svećenika.

Budući da nisu mogli u Svetu zemlju, krenuli su u Rim, gdje je papa Pavao III. 27. rujna 1540. godine potvrdio Družbu Isusovu kao novi red. Ignacije je jednoglasno izabran za prvog generala Družbe, što je on nosio 15 godina sve do smrti, pa je stoga u Družbi Isusovoj generalni poglavar i danas doživotno na toj službi. Životopisci svetog Ignacija navode da se najmanje jedan sat pripremao za slavljenje svete mise. Događalo bi se da je za vrijeme svete mise pao u zanos koji bi trajao duže vremena pa je tako  misa bila puna ljubavi i intenzivna kontemplacija Euharisitije. Duboko proživljavajući Muku Isusovu za vrijeme mise znao je biti obliven suzama. A subrat otac Nikola Lannoy svjedoči da je za vrijeme mementa u misi  nad glavom svetog Ignacija  vidio vatreni plamen. Rekao je jednom: “Isus je ljubazan do iscrpljenosti. Najviše zadivljuje to, da nam se On daje u cijelosti, ne samo jednom, nego svakog dana, ako to želimo. Svaka pričest je novi dar kojim Isus Krist daje Sebe!”

Ignacije je imao mnoštvo viđenja. Jedno od najznačajnijih je ono u kojemu se Isus ukazao Ignaciju s križem na leđima. Pored Isusa je bio sam Bog Otac koji je govorio: “Želim da ovoga uzmeš za svoga slugu.” Tada se Isus okrenuo Ignaciju i kazao: “Hoću da nam služiš.” Zamjenica “nama” daje ovom viđenju trojstvenu oznaku. Sam Bog Otac izriče u ovom viđenju želju da se Ignacije posveti Božjoj službi, te Ignacije posebno sjedinjuje s Isusom koji nosi križ. Ignacije je pozvan na mistiku sjedinjenja i na mistiku služenja. Taj je mistični doživljaj imao i utjecaj na osnivanju Družbe Isusove.

Ignacije je umro na današnji dan 1556., ostavivši iza sebe vrlo dobro učvršćen red s brojnim kolegijima i ustanovama i oko 1000 isusovaca, čiji je utjecaj nadilazio njihov broj. Njegovi posmrtni ostaci nalaze se u crkvi Presvetog imena Isusova u Rimu.

U Hrvatskoj se  održavaju duhovne vježbe sv. Ignacija. Mora se istaknuti da su zahtjevne, jer iziskuju konstantno svakodnevno nastojanje u osobnom susretu s Bogom. Ciljevi vježbi su slijedeći: upoznati sebe, tražiti i nalaziti Boga, postići unutarnju slobodu duha i otvorenost za promjenu života. Ove vježbe i dan danas mnogima mijenjaju živote, o tome svjedoče mnogi polaznici, a sam uspjeh ovisi o angažmanu i predanosti samog polaznika.

Misli sv. Ignacija

1. Onome tko ima Boga, makar i ništa ne imao, ipak ništa ne manjka.
2. Ne čini niti govori nikad ništa prije nego promisliš da li se to što kaniš učiniti ili reći sviđa Bogu, je li to korisno za tebe i za dobro bližnjega.
3. Mnogo se više nauči u pola sata samoće s Bogom nego sa svim onim što nam učeni ljudi mogu dati.
4. Tko nastoji popraviti druge, a da prije ne popravi samoga sebe, uzalud mu i vrijeme i trud.
5. Promjena podneblja ne mijenja ćudi; ako nesavršen čovjek ne ostavi sebe, teško će biti bolji drugdje nego tamo gdje jest.
6. Ako Bog dopušta da mnogo trpiš, imaš dokaz da te želi učiniti velikim svecem.
7. Ako se ljubavi i finoći ne pridruži istina, onda one prestaju biti ljubav i finoća pa su samo obmana i taština
8. Onaj tko se želi uspeti do najviših stvari, treba se spustiti do najnižih.
9. Što god nasamo govoriš, reci tako kao da govoriš pred mnoštvom ljudi.
10. Život je najbolja knjižica duhovnih vježbi.
11. Bog uvijek ima bolje planove za tebe nego što ih ti imaš za sebe.

Molitva sv. Ignacija

Uzmi, Gospodine, i primi svu moju slobodu, moju pamet, moj razum i svu moju volju, sve što imam i što posjedujem. Ti si mi to dao, tebi, Gospodine, sve vraćam. Sve je tvoje, raspolaži sa svime po svojoj volji. Daj mi samo svoju ljubav i milost, i to mi je dosta.