Rektor Nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici vlč. Domagoj Matošević gostovao je u HKR-ovoj emisiji "Snaga križa" u utorak.
Vlč. Matošević govorio je o evanđeoskom tekstu po Luki kojeg smo imali prilike slušati ove nedjelje, a koji govori o susretu Isusa i apostola Petra na Genezaretskom jezeru.
“Bio je to njihov prvi susret, prvi razgovor. I tada je Isus pozvao Petra da izveze na pučinu i da baci svoje mreže na lov. Dobro bi bilo da zamislimo da smo mi u ulozi apostola Petra. Pozvani smo biti poput njega. Biti obični, priprosti ribar koji čitavu noć ništa nije ulovio, a onda je u njegov život Isus nepozvan ušao. Svaki put kad razmatramo nad nekim evanđeoskim tekstom trebaju se postaviti dva pitanja: ‘Što Isus čini za nas?’ te ‘Kakve on zadatke ima za nas?'”, poručio je.
Kako je objasnio rektor Nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke, većinom se zadržimo na prvom pitanju te promišljamo o tome koliko nas Isus ljubi i prašta. Istaknuo je kako nam je teže čuti drugo pitanje: “Na što me Isus poziva?”
“No, htio bih se vratiti nekoliko nedjelja prije, na početak Evanđelja po Luki. To je vrlo važan trenutak kad je Isus započeo svoje javno djelovanje. Naime, Isus je u svom gradu u kojem je odrastao ušao u subotu u sinagogu te pročitao tekst koji je Židovima jako poznat, iz Proroka Izaije koji glasi: ‘Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje’. Nakon toga zatvorio je knjigu i rekao: ‘Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.’
Prekrasno! To zapravo označava ono što Isus čini za nas. On je zapravo blagovjesnikom za siromahe. Da on želi sužnje osloboditi. Da želi slijepima vratiti vidi. Da na slobodu želi pustiti potlačene. Da želi proglasiti godinu milosti. Mislim da se možemo pronaći u ovim riječima. I mi smo siromašni i zarobljeni. Potrebno nam je oslobođenje. Svakodnevno smo slijepi na lijepe i dobre stvari. I nama je potrebno godina milosti Gospodnje.”
Prema riječima vlč. Matoševića, to je bila Isusova prva propovijed.
“Zanimljivo je kako su Nazarećani reagirali na njegovu propovijed. Mi bi mu najvjerojatnije zapljeskali jer to nije nikakva moralna propovijed koja na nešto ukazuje. Ne volimo da nam netko moralizira. Više volimo da nas nego hrabri i da nas razumije u našim poteškoćama. No, ipak ako pročitamo dalje vidjet ćemo da su Nazarećani ostali ljuti zbog ovih Isusovih riječi.
Svi ti pobožni ljudi napamet su poznavali tekst iz Proroka Izaije jer se često čita. No pravilo je u sinagogi da se čita barem tri retka, a Isus je pročitao jedan redak te nije završio rečenicu. Upravo se u tome krije srdžba Nazarećana. Što nije Isus pročitao? “I dan odmazde Boga našega!” Tu rečenicu nije pročitao, a slušači su to znali. Oni su se naime smatrali pobožnima i jer se trude vršiti deset Božjih zapovijedi. Smatraju da se trebaju kazniti oni što ne vrše deset Božjih zapovijedi, a to su pogani koji su ih kroz povijest ugnjetavali. Za njih je upravo dan odmazde, a ne za pobožne Židove. No Isus nije to pročitao pa su se oni naljutili.
No, Isus naviješta Božje kraljevstvo koje je drugačije. On propovijeda da je Božje milosrđe naklonjeno svakome. Čak i prema onom koji griješi. Zato je Isus u svojoj prvoj propovijedi širi teološku sliku. Srušiti pogrešnu židovsku tradiciju koja nagrađuje pobožne, a kažnjava grešne. Bog ljubi svakog čovjeka. Isus je nakon te prve propovijedi napustio svoj grad i na Genezaretskom jezeru pozvao svoje prve učenike da ga nasljeduju. Želio je upravo njima govoriti o toj novoj slici Boga. Želio je njih uključiti u svoj plan spasenja!”, ustvrdio je vlč. Matošević.
Govoreći o susretu Isusa i apostola Petra, vlč. Matošević je istaknuo kako se mi trebamo uživjeti u nečiji lik kako bi se što lakše uključili u Evanđelje koje je glasilo:
Dok se jednom oko njega gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo.
Kada dovrši pouku, reče Šimunu: »Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.« Odgovori Šimun: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.« Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale.Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše.
Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!« Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, 1a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: »Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!« Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim. (Lk 5, 1-11)
“Evanđelist Luka govori o tome što je Šimun radio. Pokušajmo osjetiti kako se Šimun osjećao dok je ribario. To je bio osjećaj uzaludnosti. Šimun Petar se osjećao teško. Isus je na Petra gledao sa sućuti. Bog tako gleda na nas kad su naše mreže prazne. Bog vidi kad se mučimo, a ne uspijeva nam. Zato Isus čini prvi korak u komunikaciji da mu pomogne. Šimun Petar Isusov poziv da baci mreže za lov je smatrao bezizglednim. Zapravo na taj način Isus provocira ljude da se pouzdaju u njegovu riječ”, poručio je vlč. Domagoj Matošević.
Cijelu emisiju poslušajte ovdje: