Prva stvar koja nam pada na pamet kada kažemo riječ vjera – osobito kršćanska, katolička gotovo da je riječ – kriza. Već desetljećima, a i više, govorimo o krizi vjere, krizi Crkve, krizi duhovnih zvanja. Čovjek od kad se počeo oslobađati od Boga, razvojem svojih sposobnosti, industrije, razuma, svijesti o sebi, kao da je došao do spoznaje da mu Bog više ne treba, kao da će biti sretniji bez Boga i vjere. Tako s pravom možemo govoriti i o krizi vjere. Krizi vjere kod čovjeka koji je postao oslonjen sam na sebe, na svoje mogućnosti, svoje sposobnosti.

No, kada govorimo o krizi, valja znati da kriza bilo koje vrste, pa i kriza vjere, nije samo negativna stvar. U svom izvornom značenju, riječ kriza ne znači tek slom ili katastrofu, već označava situaciju promjene u kojoj valja zauzeti novi stav i donijeti odluku. Kriza je vrijeme izazova i novih mogućnosti, vrijeme čišćenja i pročišćenja, vrijeme razlučivanja i prosuđivanja, prilika za iskorak i novi početak.

Pa ako i jesmo u krizi vjere, ako je suvremeni svijet u krizi vjere, iz toga se može nešto dobro roditi. Krizna vremena nas vraćaju na ono bitno. Tako i kršćanska vjera, iako u krizi, ima šansu da postane osobnija, dublja, egzistencijalnija. Kriza vjere šansa je za sve nas kršćane – da vjeru produbimo, ali i za one koji to nisu a postat će, da otkriju ono bitno u kršćanskoj vjeri. Otkriti značenje vjere koje se sastoji u susretu sa živim Bogom. Možda svi trebamo ponovno otkriti da vjera nije tek običaj, tradicija, baština, dio kulture – iako je ona i to – nego je vjera susret sa živim Bogom. Bogom koji nas ljubi, Bogom koji nam je postao blizak po Sinu svome Isusu Kristu.

Svi mi ljudi, zapravo, u jednoj mjeri smo vjernici. Nema života bez vjere. Tu vjeru pokazujemo već u svakodnevnim životnim situacijama. I to nam već pokazuje da smo bića sposobna vjerovati. Kome to sve vjerujemo – pogledajmo svakodnevicu. Vjerujemo doktoru kada idemo na nekakav pregled. Vjerujemo konobaru kada naručimo kavu. Mi nemamo uvid u sastav kave. Mi nemamo uvid u znanje doktorovo ali vjerujemo da on ima sposobnosti i znanje. Vjerujemo meteorologu kada kaže hoće li biti sunčano ili padati kiša. Svakodnevno iskazujemo čin vjere. Svakodnevno pokazujemo da smo bića vjere. Vjerujemo jedni drugima. I oni koji kažu da ne vjeruju u Boga – vjeruju čovjeku. Život bi bio nemoguć bez vjere. I to vjere koja je povjerenje – prijatelju, roditelju, bračnom drugu – vjera kao izričaj povjerenja i pouzdanja.

Kršćanska vjera se, iako u krizi, nadovezuje na ovu sposobnost vjerovanja – ljudsku, ali dakako ima i svoj Božanski sadržaj. Kršćanska vjera je vjera da Bog postoji, no još dublje – to nije tek vjera u Boga kao puku činjenicu, nego vjera Bogu, povjerenje Bogu. Važno je ponovno otkriti za kršćansku vjeru istinu – da je vjera povjerenje. Vjera nije tek prihvaćanje određenih pravila i istina, iako je vjera i to. Vjera je prije svega susret i povjerenje…

I u ovom našem suvremenom svijetu koji je u krizi, pa i Crkva je možda u određenoj krizi vjere – važno je obnoviti ovo iskustvo vjere kao povjerena i pouzdanja u živoga Boga, osobnoga Boga. Ne tek vjera kao običaj, kao tradicija, već vjera kao osobni, životni, cilj koji oblikuje sve druge moje izbore. Vjera koja nije odvojena od iskustva i postojanja, nego upravo vjera koja prožima moju svakodnevicu, moje odluke, moje izbore, moje planove. Na takvu vjeru je pozvan i kršćanin i nekršćanin. I onaj koji vjeruje i onaj koji ne vjeruje. Vjeru u živoga Boga, vjeru koja onda oblikuje čitav život, daje smisao, koja prožima naša iskustva. I kada smo radosni i žalosni i kada život udari patnjama i bolima, i sama smrt kada dođe – ona nije tragedija, jer vjera nas diže i onkraj toga. Vjera u živoga Boga, Isusa Krista – raspetoga i uskrsloga, koji je svojim životom i primjerom širom otvorio vrata života i sebi kao Bogu a i onima koji u njega vjeruju. Izazov je svima nama suvremenim ljudima otkriti ovu snagu vjere – da je vjera najdragocjenije dobro kojega možemo imati.

Izvadak iz emisije Snaga križa koju je pripremio dr. Davor Vuković, a koja se emitira svakog utorka na Hrvatskom katoličkom radiju u 20 sati.

 Velečasni Davor Vuković rođen je 1978. u Vinkovcima. Od 1997. do 2002. pohađa Bogosloviju u Đakovu, te na istoj završava studij filozofije i teologije. Za svećenika je zaređen 2003. Služba župnog vikara služio je do 2004. u župi sv. Petra i Pavla u Osijeku, a zatim odlazi u Rim gdje na Papinskom Sveučilištu Gregoriana završava postdiplomski studij iz fundamentalne teologije. Godine 2006. magistrira, a 2012. i doktorira fundamentalnu teologiju. Od 2012. do 2014. obavlja službu župnika u župi Snježne Gospe u Selcima Đakovačkim, član je uredničkog vijeća teološkog časopisa «Diacovensia», postiže suradničko zvanje višeg asistenta pri Katedri fundamentalne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu, član je uredničkog vijeća časopisa za pastoralnu orijentaciju «Vjesnik», te obavlja znanstveno-nastavno zvanje docenta pri Katedri fundamentalne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu.